Nema većeg oslobođenja od onog koji osjete dvije ili tri majke koje, nakon “godišnjeg” (navodnici su tu namjerno) jedna drugoj priznaju kako su jedva čekale povratak u Zagreb. Upravo se to dogodilo danas na kavi, gdje smo, konačno počešljane (dvije), s profesionalnom frizurom (jedna), prepričavale koliko smo silno htjele pobjeći negdje gdje nitko ne zove mama, ni nas, ni susjedovu majku, jer i to izaziva Pavlovljev reflex paničnog dizanja s ležaljke, negdje gdje je djeci zabranjen pristup, negdje gdje se ne smije kuhati, peglati, i prati, negdje gdje sve mi nismo ni žene, ni majke, a najmanje kraljice.
Sve mi koje smo se oduprle heteronormativnom sistemu po kojem je ključan dio odmora svakoj ženi generacije naših mama bila i patnja, silna patnja, djelujemo kao...