HDZ je postao stranka velikog straha. Teško je reći čija je panika veća - Tomislava Karamarka, koji je prestravljen skorim unutarstranačkim izborima učinio sve kako bi bio jedini kandidat za šefa stranke, ili su se njegovi nesuđeni izazivači ipak pokazali većim kukavicama kad su podvita repa odustali od utakmice. Rezultat uplašenosti velika je blamaža da će se u HDZ-u dogoditi izbori bez izbora. Slično kako se biralo u Partiji prije četrdesetak i nešto godina. Čak je i Franjo Tuđman, HDZ-ov utemeljitelj s nesumnjivim demokratskim deficitima, znao da je dobro imati protukandidata, pa makar i fingiranog. Vjerojatno nesiguran u sebe Karamarko se tom riziku nije htio izlagati. Bez obzira na to što će mu izborni legitimitet u takvim uvjetima biti krnjeg, faličnog karaktera. Ništa neobično u stranci u kojoj su i nerealizirani konkurenti, izgleda, puni strepnje, pa se sada žestoko peru od svake sjene sumnje da su se htjeli natjecati.
Tako će za dva tjedna Tomislav Karamarko osigurati još jedan mandat na čelu HDZ-a. Ali njegovo ponovno osvajanje šefovskog mjesta može biti kiselog karaktera. Teško je, naime, govoriti o pobjedi ako nikoga neće pobijediti. Očekivanja da će silno osnažiti svoju poziciju prilično su nerealna. Kao i najave da će na krilima svog uspjeha učiniti ovo ili ono, disciplinirati previše nezavisnog premijera Tihomira Oreškovića, čak mu otkazati usluge, ili krenuti u marginalizaciju nepokorenog Mosta, ili isprovocirati preslagivanje većine u Saboru, možda i nove izbore… Sve su to prijetnje praznom puškom. Ništa od toga Karamarko zapravo ne može napraviti. Njegov je manevarski prostor jako sužen. Javno potezanje kombinacija bez pravog pokrića izraz je njegova nezadovoljstva i faktičke nemoći.
Šef je HDZ-a već neko vrijeme evidentno pokisla perja. Popio je niz teških neuspjeha. Na parlamentarnim izborima nije realizirao očekivani uspjeh. Nije osvojio najavljenu dvotrećinsku pobjedu. Gotovo je ostao pred vratima Banskih dvora. Do mogućnosti da HDZ formira Vladu provukao se kroz ušicu igle. Morao je pristati na ultimatume silno zahtjevnog Mosta. Čak se odreći premijerske funkcije. Nije ga se mnogo pitalo oko izbora ministara. Njegovi odabranici ili nisu prihvaćeni, ili su se osramoćeni morali povući, ili toliko skandaliziraju javnost da su Vladi postali poput mlinskog kamena oko vrata. Neslavno mu je propala ideja da zagospodari cijelim represivnim sustavom. Morao je otrpjeti teška poniženja. Ministar Orepić odbio mu je kadroviranje po MUP-u, premijer je ignorirao njegove javno izražene preferencije oko SOA-e. Izgubio je nadzor nad policijskim i tajnim službama, sektorima koji ga jedini zanimaju. Ali, svaki pokušaj da se pokaže stvarnim gazdom vladajuće koalicije uspješno je torpediran. Karamarko danas u Vladi ima status desnog smetala. Računao je da će s funkcije šefa HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade dirigirati situacijom. Ali, premda formalno vrlo moćan, faktički je pod svojevrsnom prinudnom upravom premijera i Mosta. Moglo bi se dogoditi da će biti sve manje važan.
Tomislav Karamarko tehnički može biti sasvim u pravu kad nadređenog mu šefa Vlade, prilično nediplomatski, zapravo vrlo grubo, upozorava da ga baš HDZ drži na premijerskom položaju, da su ga oni doveli, pa mu mogu i otkazati. Poruka da Orešković “još ima podršku HDZ-a, a kad je ne bude imao, onda više neće biti premijer“ neskrivena je prijetnja da se ima staviti u njihovu funkciju. Da mora služiti HDZ-u i njegovu šefu. Ali, premijer se, kako vješto ističe, osjeća obaveznim prema narodu. Čini se da Orešković bolje od Karamarka razumije duh hrvatskog Ustava. On je danas premijer svih građana. Vlada odgovara parlamentu, a ne jednoj stranci. Hrvatskoj je, a ne HDZ-u prisegao u Saboru.
Osim toga, premijerova smjena bila bi operacija visokog rizika. Praktično nemoguća. Suprotno tvrdnjama da ga je baš on izmislio, Tihomir Orešković nije samo Karamarkov projekt. U pitanju je mnogo veća igra. Predsjednik Vlade iz šešira, HDZ-ov spas u zadnji čas, ima snažnu podršku na domaćim i inozemnim utjecajnim adresama. Zato je njegovo političko smicanje u sferi teško ostvarivoga. Šef HDZ-a morao bi znati da to nadilazi njegove mogućnosti. Usto, nevjerojatno mu raste popularnost u javnosti. U tri mjeseca prevalio je put od široj publici potpuno nepoznate osobe do drugog mjesta na rejting-listi. Prvoplasiranoj šefici države već puše za vrat. Uskoro bi je mogao preteći. Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, koja je ostala predsjednica samo jednog dijela Hrvatske, pa joj se jako brzo kruni pozlata, Orešković je široko prihvaćen. Javnost osvaja pokazujući da nije premijer podjela. Hrvatska je gladna upravo takvih integrirajućih ličnosti. Uskrs je primjerice proveo u Rijeci, gdje je došao s čestitkama za upravo osvojenu laskavu titulu europskoga grada kulture. Činjenica koju je resorni ministar, skandal-majstor Hasanbegović nepristojno, nekulturno i politički potpuno nepametno ignorirao.
Sve kad bi i htio, Karamarko za smjenu Oreškovića ne može dobiti podršku Mosta, bez kojeg nema većinu potrebnu za njegovo detroniziranje. Pitanje povjerenja premijeru HDZ može pokrenuti, ali za izglasavanje nepovjerenja fali im ruku. Teško da se taj manjak može kompenzirati na nekoj drugoj strani. Tko bi takvu operaciju uopće mogao poduprijeti? Ni u vlasti ni u opoziciji nema dovoljno onih koji bi je pristali suportirati. Osim toga, smjenom premijera pada kompletna Vlada i cijeli postupak traženja mandatara kreće ispočetka. Karamarko ne može biti siguran da bi u tom slučaju HDZ opet dobio priliku. Bude li jako ljuljao čamac u kojem sjedi, i sam bi mogao ostati bez vlasti. Nije nemoguća ni situacija da Orešković ostane premijer, ali s Vladom u kojoj ne bi bilo HDZ-a.
Posve je nerealna i priča da bi Karamarko svoju poziciju mogao pokušati popravljati izazivanjem preslagivanja u Saboru ili čak provociranjem izvanrednih izbora. Zavrtanja ruke Mostu spiniranjem da će HDZ potražiti drugog, podatnijeg partnera, odnosno da ga je spreman zamijeniti možda HNS-om kad tu stranku uskoro preuzme Ivan Vrdoljak, ne djeluju jako ozbiljno. U HNS-u s tom opcijom koketiraju prije svega kao s nekom vrstom pritiska na dosad im partnerski SDP. Osim toga, ni Most u tom pogledu nije bez argumenata. Bez ljubomornih scena, ali odmah je udario kontru i počeo razmjenjivati ljubazne poruke sa SDP-om. Na djelu je svojevrsna igra ucjena, snažan cement za čuvanje statusa quo.
Izvanredni izbori za Karamarka i HDZ nisu opcija. Ne bi se isplatili. Bolji rezultat na biralištima i u postizbornom natezanju oko sastavljanja Vlade teško da mogu postići. Povratak na vlast previše su teško osvojili da bi se s tim rezultatom sada igrali ili ga izlagali riziku. Ne treba zaboraviti ni mogućnost da se na takvim prijevremenim izborima Orešković pojavi kao konkurencija HDZ-u. Premijer nesumnjivo gradi svoju autonomnu političku poziciju i pokazuje da nije igrač za jednokratnu upotrebu. Što Karamarko bude više prijetio, on će se više izmicati i truditi da stekne vlastitu snagu. Nevjerojatan rezultat Mosta na nedavnim izborima pokazuje da birački kapacitet za treći put postoji. I da mu za prodor i izborni uspjeh ne treba mnogo vremena. Možda u tom kontekstu treba gledati i kovanje inicijativa o stvaranju nekog novog političkog centra, koji bi uvezao sve što se između sada ekstremno zakrvljenih polova nalazi, od dosadašnjeg SDP-ova saveznika HNS-a do HDZ-ova partnera HSLS-a. To je baza na koju bi Tihomir Orešković mogao pikirati.
HDZ-ov crni princ srezanih/svezanih krila morao bi biti sretan što ga premijer i koalicijski Most spašavaju i čuvaju od njegove vlastite politike. Problem nastaje kad šef HDZ-a nije sposoban vidjeti da mu zapravo rade uslugu. Generalno, Karamarko teško može računati da će osvojiti nešto što već nema, ali s mogućim gubicima u politici posve je drugačije: mogao bi ostati bez svega što ima. Ulijetanje u hazard takve vrste ne mora biti izraz hrabrosti, nego je često rezultat gluposti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....