Jedna vožnja Banovinom il’ Banijom i kratko razmatranje što su našem svijetu svadbe

Petak je, vrijeme kada se dan premeće u noć, kasno popodne, augustovski sumrak, ono je najljepše doba dana i godine, a mi se preko Petrinje starim putevima vozimo prema Zagrebu. Mogli smo i autocestom, putovanje će ovako barem pola sata duže trajati, ali nismo htjeli, jer zašto bismo ovo propustili i u što bi svoje vrijeme mogli ljepše i korisnije uložiti nego u vožnju krajevima iz kojih nismo, ali iz kojih je, ipak, i ponešto naše. Sela se nastavljaju jedno na drugo, samo se izmjenjuju ploče s nazivom mjesta, a na visokim telefonskim stupovima pusti su domovi roda.

Svako gnijezdo je na jedinstvenoj drvenoj konstrukciji, zakovanoj prije desetak godina čovjekovom rukom, tako što je, u vrijeme dok su rode boravile u svojim zimskim domovinama, gnijezdo pažljivo podizano s vrha stupa, postavljana je konstrukcija, i gnijezdo je vraćano na isto mjesto.

Ta, svake pohvale vrijedna briga za rode povezana je, vjerojatno, s dvije okolnosti: u to smo vrijeme postajali dio europske zajednice naroda i običaja, u kojoj, valjda, postoji i nekakva organizacija koja vodi brigu o rodama, a bit će da postoje i fondovi za rode, ali što je, vjerojatno, još važnije, ovaj svijet koji tu živi nema ništa protiv roda, ne postoje vjerovanja o rodinu zlu, a ne postoje ni propovjednici koji bi huškali narod protiv nje. U kalendarima ljudskih života godišnji odlasci i povratci roda važna su emocionalno-spoznajna tačka, važan su zarez. Ove su godine rode u ono jedno gnijezdo kraj kojeg svakoga jutra prolazimo stigle 12. travnja, a napustile su ga 17. kolovoza.

Od Gornje Bačuge, i tog zaturenog i skrajnutog raja na zemlji, kao stvorenoga samo za sliku čežnje onih koji su ga morali napustiti, preko Petrinje, te njihove nekadašnje metropolice, sve je staro i oronulo, ruševno, napušteno i samo sebi nekako tuđe, osim obnovljenih kuća bez fasada i crkava, čiji visoki tornjevi pridržavaju i podbadaju nebo, i oko kojih srećemo jedine ljude u prizoru. Između Petrinje i Siska ovog su se petka ispred tri crkve nakon obavljenog vjenčanja okupljale svadbe.

Govorimo, naravno, o one tri crkve orijentirane prema drumu, i sagrađene u vrijeme kada društveni život i sudbine ljudi nisu bili upravljeni prema Zagrebu, i kada njihov drum nije doživljavan kao cesta kojom se svijet kreće prema velikom gradu, nego kao kralježnica mjesta i trg oko kojeg se vrtio njihov svijet. A što se ovog popodneva zbiva u crkvama po brežuljcima i u unutrašnjim dijelovima sela, na lijevome i desnom krilu od druma, koliko je tamo svadbi, i koliko je ljudi na tim svadbama, to ne znamo i to nas ne zanima, jer mi smo samo na proputovanju.

Prva svadba, koju susrećemo prije ulaza u Petrinju, s mnoštvom je zastava - redom službenih, državnih - i s onim tradicionalnim starinskim protokolima. Pred kućne su kapije iznijeti stolovi s posluženjem, vino, rakija, plastične boce s coca-colom i fantom, plastične čaše, kojima će se dočekivati svatovi dok budu prohodili selom i kojima se dočekuju gosti koji idu u svatove. Tu cijelo selo, a ne samo dvije kuće, ona od mlade i ona od mladoženje, po starim običajima sudjeluju u ceremonijalu koji se upravo iz crkve seli među narod. Zagledaju nas, zagledaju naš bijeli automobil zagrebačkih registracija, koji dolazi od Gornje Bačuge, i jasno im biva da nismo gosti, ali koji li smo u ovo doba dana, na ovom mjestu, u petak?

Druga svadba, nakon što prođemo Petrinju, upravo se roji ispred crkve. Stotinjak, možda i svih dvjesto ljudi, tijesno zbijeni jedni uz druge, kao da će se nešto dogoditi, ili kao da su u strahu da će pljusnuti kiša, muškarci u odijelima iz izloga konfekcijskih dućana, s bijelim trakama i grančicama ružmarina u zapučku - kao da smo na moru - mlade cure u ružičastim opravicama, potpeticama bockaju po stvrdnutom blatu zadnje nedavne kiše, i sve je, zapravo, kako treba biti, uključujući i kolonu zakićenih limuzina, koje čekaju uz cestu da započne ono što se, prema vjerovanjima ljudi, zbiva samo jednom u životu.

Dok se sporo provozimo, fascinirani trenutkom, onim društvenopolitičkim i onim vlastitim, privatnim, pogledujem sijede očeve u iznošenim paradnim odijelima i okrugle matere u demodiranim kostimima, koje su evo jutros od frizera, gdje ih je, bezbeli, ondulirala tek svršena frizerka s obaveznom kirurškom maskom na licu, ja napokon shvaćam koliko je krivo i uzaludno ovom svijetu išta prigovarati.

Ovo je trenutak u kojem oni daju ono najbolje od sebe, u kojem se prikazuju u automobilima koje inače ne voze, među rodbinom koju više ne viđaju, u odijelima u kojima će, najvjerojatnije, biti pokopani, s frizurama kakve im ne bi izvajali ni Antun Augustinčić i Ivan Fiolić pri najvećoj stvaralačkoj inspiraciji, tako da ne postoji baš nikakva šansa da im se ovakvo što ograniči ili, ne daj Bože, zabrani.

Samo dragi Bog, i Sveta mati Crkva, koja nadomješta njihova oskudna teološka znanja i disciplinira im pagansku imaginaciju, mogu u onih četrdeset dana korizme, te u dane Uskrsa, otkloniti i samu mogućnost svadbe, ali nema tog virusa, te epidemije i te životne opasnosti koja bi ove ljude odgovorila od jedne među dvije-tri, ili tek nekoje više, duhovne, intelektualne i emocionalne priredbe u životu: vjenčanje s velikom svadbom, dolazak na svijet sina prvorođenca, sahrana, i recite mi što još? Od čega se još sastoji njihov život, osim od muke, rada, rata, progonstva i bolesti?

Stjepan Radić, čijom se dugom, tužnom ulicom vozimo u Petrinji, i čiji nam spomenik zapne za oko, ganutljiv i karikaturalan, kakvo je danas i samo sjećanje na Radića, pokušavao je tom narodu objasniti da u životu pojedinca i zajednice postoji i još nešto osim toga, i da je duhovni život mnogo kompleksnija stvar od statiranja na nedjeljnoj misi i glavnih uloga na toj jednoj svadbi i tom jednom pogrebu.

Nešto slično pokušavali su i komunisti, ali je njihova prosvjetiteljska revolucija skončala još mnogo gore od Radićeve: ne samo što nisu preobrazili ljude, nego su se sami na kraju pretvorili u vukodlake, vampire i babaroge, u mitološka bića koja pribivaju u napuštenim seoskim mlinovima i šire neplodnost među mladima. Na kraju, 2020, usred epidemije koronavirusa, Hrvatska je vraćena u predradićevsko i predstarčevićevsko stanje, gdje narodu ne treba ništa osim svadbe i sahrane.

Kako to da se ovi ljudi ne plaše zaraze kad idu na svadbu? Ili kad idu na proštenje, na misu, susjedu koji sahranjuje sina poginulog u prometnoj nesreći? Nije ih strah da će liznuvši nečiju suzu pokupiti bolest? A pritom, ako uopće i vjeruju u epidemiju, plaše se virusa tamo gdje ga, zapravo, nema, u školi, samoposluzi, na gradskoj ulici, u mimoilaženju s gradskim svijetom, na putovanjima u inozemstvo… Ne plaše se oni bolesti i smrti, nego se plaše da će se uludo razboljeti. Razbole li se na svadbi, umru li od svadbe, čeka ih još samo sahrana. Lijepa i svečana kao što je bila i svadba.

Volim te ljude. I drag mi je ovaj kraj. Kako i ne bi bio kad ga opisuju Ivan Posavec, Monika Herceg, Monja Jović.