DVA HRVATSKA BOŽIĆA

Jedna država se raspadala, druga je nastajala, a o opasnoj bolesti gotovo se i nije pisalo...

Prvi Božić o koje se piše dogodio se prije 102 godine, u jeku španjolske gripe. Drugi upravo slavimo, godina je 2020., doba korone
Božić 1918.
 Jutarnji List

Nepregledna kolona ljudi kreće se Mesničkom ulicom prema Trgu sv. Marka, pjevajući i mašući trobojnicama. Prolaze civili i vojnici, zaprežna kola i konjanici u uniformama. Ljudi svih sorta okupili su se i slave novu državu. Kroz bezbrojna tjelesa spretno vijuga i jedan sitni dječak, noseći snop novina pod miškom. Danas će, razmišlja, mnogo zaraditi. Masno otisnuti novinski naslov donosi senzacionalnu vijest o raskidanju državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Dok glasno izvikuje rečenice iz novina, dječak njima maše, a mnoge ruke posežu za papirom, dajući mu zauzvrat kovanice.

Datum na naslovnici novina je 29. listopada 1918., a pred očima dječaka koji njima maše stvara se jedan novi svijet. Nabujala rijeka ljudi koja se slijeva pred sabornicu uskoro će se natiskati na trgu gdje će se, nakon kratke rasprave u Saboru, donijeti jednoglasna odluka o "raskidanju svih državnopravnih veza hrvatskih zemalja s Austrijom i Ugarskom". I dok ljudi kliču i raduju se stupanju u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba, ne znaju da, osim euforije i vjere u bolje sutra, među njima kola još jedna stvar. Naime, opasni virus španjolske gripe, o kojemu se gotovo ništa ne zna, no koji će u studenome, samo u Zagrebu, odnijeti čak 388 života.

O španjolskoj se gripi, međutim, pred Božić 1918. u lokalnoj štampi malo piše, a vijesti o njoj dolaze sporo. Najčešće se spekulira o liječenju, ili se u kratkim vijestima o umrlima navodi da je osoba preminula od španjolske gripe, koja se gdjegod označuje i kao španjolska hunjavica, ili influenca. Tijekom prosinca, zagrebačke Novosti - pomalo i očekivano - na naslovnicama donose isključivo političke vijesti. Piše se o pobjedničkom predsjedniku Wilsonu, o poratnim političkim okolnostima, o talijanskoj okupaciji Rijeke i krvavim sukobima s njima u Zadru gdje, kako pišu Novosti 2. prosinca 1918. godine, vlada "teror Talijana".

Tijekom prosinca, tema je i ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države SHS. Novinski naslovi slave mlado i jedinstveno kraljevstvo Slovenaca, Hrvata i Srba, s prijestolonasljednikom regentom Aleksandrom na čelu, a mnogoljudne manifestacije uslijed narodnog ujedinjenja održavat će se u Zagrebu još mnogo puta do kraja te godine.

Trećerazredne vijesti

Ni na jednoj od njih, međutim, ljudi neće nositi maske, iako je njihovo nošenje, upravo zbog španjolske gripe, u to doba bilo preporučeno - a u nekim zemljama i zakonski obvezujuće.

Baš kao i uoči Božića 2020. godine, kad su top teme u medijima fizička distanca između ljudi, maske, kolaps ekonomije, ali i broj ljudi koji se smiju okupiti u crkvama tijekom jednog od najvećih kršćanskih blagdana.

- Iako pandemija španjolske gripe zbog vojne cenzure nikada nije zadobila zasluženu medijsku pozornost, prema kraju 1918. godine biva upravo zanemarena, sasvim nerazmjerno opasnosti koju je još predstavljala. Razlozi tome nisu očiti. Na prvu bi se moglo učiniti da leže u neposrednim poslijeratnim političkim previranjima koja su posljednjih mjeseci 1918. g. potpuno zaokupila interes javnosti i pozornost medija. No, sva su ta zbivanja bila dovršena već početkom prosinca stvaranjem prve jugoslavenske države i do kraja mjeseca nisu bila tako aktualna - govori dr. sc. Nikola Anušić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dodajući da bi razlozi za medijsko "prešućivanje" španjolske gripe mogli biti - razočaravajuće prozaični.

- O pandemiji se nije željelo pisati, ali nije se niti imalo što pisati. Dosegavši zenit potkraj listopada i početkom studenoga, pandemijski mortalitet je tijekom prosinca stalno opadao, što je stvaralo dojam o kraju pandemije i imalo učinak sličan onomu s covidom ovoga ljeta kad smo zarazu pokušali zaboraviti. Zasićeni strahom od smrti, ratnom i poratnom, ljudi su poželjeli zaboraviti pandemiju i počeli je negirati čim je najveća opasnost prošla - objašnjava Anušić, dodajući kako je važno uzeti u obzir i činjenicu da je upravni sustav Monarhije bio u kolapsu još i prije kraja rata, zbog čega se vladine epidemiološke naredbe nisu provodile, ili su se provodile slabo i bez kontrole.

Ponekad se događalo, kaže Anušić, da odredbe nisu niti stizale do pojedinih upravnih kotareva i općina. To je osobito vrijedilo za Slavoniju i za dijelove sjeverne Hrvatske koje su u to doba terorizirale grupe zelenokaderaša (op. a. hrvatski domobrani, dezerteri iz austro-ugarske vojske koji su se, za vrijeme Prvog svjetskog rata, zbog teških uvjeta ratovanja te slabe motiviranosti, odmetali i skrivali po šumama).

- Do kraja te 1918. godine upravni kolaps nije bio prevladan jer je nova država bila tek uspostavljena, pa se bolest nije sustavno pratila, niti su kontinuirano poduzimane javnozdravstvene mjere o kojima bi izvještavale novine. Izostanak bilo kakve vladine epidemiološke intervencije, manjak informacija koje bi proizlazile iz sustavnog epidemiološkog praćenja pandemije i subjektivni osjećaj da se bolest povlači bili su glavni razlozi što je smrtonosna pandemija krajem 1918. postala trećerazreda vijest - objašnjava Anušić. Svemu nabrojenom unatoč, vijesti o influenci se u zagrebačkim, kao i u lokalnim novinama, ipak pojavljuju. Sramežljivo, no tu su. Evo što u Novostima 1. prosinca 1918. godine bilježi pisac i publicist Milivoj Blažeković, koji se gdjekad potpisivao i pseudonimom Milivoj B. Janković, kako je potpisao i zapaženu reportažu pod naslovom "Zašto narod umire?".

"Kod nas prolazi smrt. Ide od sela do sela, s brda u dol, od susjeda k susjedu i vas - uzima. U jednoj kući dvojicu, trojicu, petoricu. Oca, ženu i svu djecu, i narod tako izumire. Ima kuća sa zapečaćenim vratima, jer su svi ukućani pomrli. Slušam seljaka gdje mi govori:

- Jučer ujutro umrlo mi jedno dijete, o podne drugo, a na večer treće. Danas u zoru umrla mi žena. Poredao sam ih tu u sobi jedno kraj drugoga kao klade, jer lijesova nema... - govori i bori se sa suzama.

Visoko gore na vrh brda je selo. Još više, na malom proplanku je crkva. Gledam četrnaest lijesova poredali seljaci i svećenik ih pred crkvom blagosilje - sve zajedno, jer ne može voditi sprovod svakom posebno. Ne dospijeva - toliko je sprovoda.

(…)

Narod izumire. Ovo je strašnije i od ratne fronte. Ovo je katastrofa. Neka griža i španjolska bolest potraje ovako još nekoliko mjeseci i naša će sela opustjeti. Ostat će samo općinska gospoda, pop i trgovac tudjin. Narod umire, sela propadaju, kudikamo više nego u gradovima i većim mjestima. I to je ono zbog čega je napisan ovaj članak. Samo od sebe nameće se naime pitanje: kako to, da u Zagrebu, gradu s preko 100.000 stanovnika umire na tjedan od španjolske gripe i njezinih posljedica 60 ljudi, a u selima od 7 - 800 duša na dan po desetorica?"

Blažeković u svojoj reportaži dalje raspravlja o razlozima zbog kojih je mortalitet od španjolske gripe, odnosno griže, na selu veći nego u gradu. Zaključuje da razlozi leže u slabijoj prehrani i općim nepovoljnim uvjetima života uslijed ratnih napora. No, kako piše, svi ti razlozi vrijede i za veća mjesta te gradove, gdje je pomor stanovništva kudikamo manji. U čemu je onda stvar, pita se Blažeković, odnosno Milivoj B. Janković u zagrebačkim Novostima? Autor strašni mortalitet od španjolske gripe na selu zatim promatra u vezi s predratnim prilikama hrvatskog sela te zaključuje da je riječ o "veoma potenciranom normalnom stanju".

Na selu se, naime, i prije pojave influence umiralo više nego u gradovima, što autor pripisuje "nemaru i nesposobnosti vladinog zdravstvenog odsjeka, nestašici doktora, zatim kulturnoj zaostalosti, nehigijenskim životnim uvjetima i konzervativizmu našeg seljaka, kao i nedostatku učenja higijenskih navika u školama".

Potpuno neznanje

No, koliko se u to doba o španjolskoj gripi uopće znalo? O tome dalje razgovaramo s profesorom Anušićem, koji nam objašnjava da se o toj opasnoj bolesti nije znalo - gotovo ništa.

- Čak i ono što su suvremenici mislili da znaju, bilo je uglavnom pogrešno. Uzročnik bolesti nije bio poznat, odnosno, pogrešno se pripisivao Pfeifferovom bacilu, a nije bila poznata ni metoda analize krvi kojom bi se mogla sa sigurnošću detektirati antitijela povezana s virusom influence, kao što se to danas čini. U dijagnostici su se liječnici uglavnom oslanjali na kliničku sliku bolesti i na patološke nalaze, a to je u slučaju atipične bolesti kakva je bila influenca iz 1918. g. moglo izazvati samo veću zbunjenost i posvemašnje nesnalaženje.

Doduše, španjolska gripa započinjala je uglavnom uobičajenim simptomima akutne fibrilne infekcije karakterističnima za gripu kao što su glavobolja, klonulost, anoreksija i sl., ali je također imala i niz atipičnih simptoma i neuobičajenih komplikacija koje su upućivale na druge poznate zarazne bolesti poput denga groznice, malarije, kolere, ili dizenterije. Međutim, neke komplikacije kao što su epistaksa, izljevi žarkocrvene krvi iz nosnica, ušiju i usta bolesnika, pojava potkožnih džepova zraka - emfizema, ili modra prebojenost kože zbog nedostatka kisika u krvi - cijanoza, nisu se mogli pripisati nijednoj od tih bolesti -objašnjava Anušić pa nastavlja o tome da se "španjolica" onomad najčešće pogrešno dijagnosticirala kao plućna kuga jer su obdukcijski nalazi pluća umrlih upućivali na stravična oštećenja plućnog tkiva, usporediva jedino onima kod kuge.

Vapaji bez adrese

- Osim toga, kuga je između 1910. i 1917. godine desetkovala stanovništvo Kine i Mandžurije. S obzirom na to da je u završnoj godini rata veliki broj radnika iz sjeverne Kine (računa se više od 200.000) prešao preko sjeverne Amerike u Europu, najviše u Francusku, europski epicentar pandemije, smatralo se mogućim da su sa sobom donijeli kugu koja se nakon prilagodbe novom okolišu sada pojavila kao nova pošast. Tek kad je veliki broj ljudi počeo obolijevati i kad se shvatilo da osobine bolesti u potpunosti ne odgovaraju kliničkoj slici nijedne od dijagnosticiranih bolesti, liječnici su počeli preispitivati prvotne dijagnoze.

Kasnije će, tijekom pandemije, pošast biti identificirana kao gripa, najviše po načinu širenja. Međutim, ni ta dijagnoza u ono vrijeme nije bila dokaziva jer je uzročnik gripe pronađen tek 1933., kad su engleski istraživači Smith, Andrews i Laidlow uspjeli izolirati virus koji se danas naziva virusom influence A - kaže profesor s kojim dalje razgovaramo o mehanizmima kojima se sasvim mlada i tek stvorena Kraljevina Jugoslavija borila s pošasti španjolske gripe. Anušić obrazlaže da ni veće zemlje suočene sa španjolskom gripom nisu imale dobre šanse u borbi s bolesti, dok je kod nas situacija bila otežana zbog propasti bivše države i djelomične paralize upravnoga aparata. Potkraj 1918. godine, navodi Anušić, dakle čak i prije same kapitulacije Austro-Ugarske Monarhije, nije bilo načina da državne vlasti provedu svoje odluke na čitavom teritoriju Hrvatske i Slavonije.

- Često su epidemiološke odluke i preporuke ostajale tek puki vapaji koji ponekad nisu ni dospjeli do svojih adresata. S druge strane, kapaciteti bolničkog sustava bili su reducirani ratnim stanjem. Veliki broj liječnika bio je mobiliziran, do 1918. godine i mrtav, a bolnice su bile napučene vojnicima. U tim okolnostima, mogućnosti zbrinjavanja civilnog stanovništva jedva da su i postojale. Zato poražavajuće bolničke statistike pandemijskog mortaliteta ne treba pripisivati lošem liječenju, nego prije činjenici da se na bolničko liječenje nije računalo pa su zaražene u bolnice dovodili kad je to bila posljednja opcija, uglavnom prekasno, kad se više ništa nije moglo poduzeti - navodi Anušić pa se osvrće i na turbulentno razdoblje u kojemu se našao jedan novi svijet.

Naime, posljednji mjeseci 1918. godine bili su, kaže, "vrijeme velikog komešanja ljudi". Prije svega se radilo o velikom broju vojnika koji se organizirano, ali i neorganizirano kreću te se vraćaju svojim kućama kao poražena, ili oslobodilačka vojska. Upravo su oni, nastavlja profesor, zbog načina života, ali i stanja u kojem su se nalazili na kraju rata, bili najveći prenositelji zaraze i najčešće žrtve pošasti. Od onih 388 osoba koje su do kraja studenoga umrle u Zagrebu od španjolske gripe, čak 298 su bili vojnici.

- Također, to je doba masovnog političkog mobiliziranja stanovništva. Od kraja listopada, tijekom studenoga pa do početka prosinca nižu se jedna za drugom masovne političke manifestacije na kojima se ne okuplja samo gradsko stanovništvo, nego i ono iz bliže, pa i dalje okoline. Ponekad dolaze veće ili manje grupe i iz vrlo udaljenih krajeva. Kako pokazuju onodobne fotografije, ti se ljudi gusto tiskaju bez ikakvih zaštitnih mjera. Na tim se fotografijama ne može vidjeti niti jedna maska čije je nošenje bilo preporučeno, a u nekim zemljama i zakonski obvezujuće. Na jednom od najmasovnijih takvih skupova, onom od 29. listopada kad su razvrgnuti državnopravni odnosi s Austro-Ugarskom, pristizala je pred sabornicu, kako svjedoči Josip Horvat, rijeka ljudi. Općenito su se ljudi na kraju rata više kretali.

Običnost smrti

Neki u potrazi za bližnjima, neki tjerani glađu, neki potragom za poslom. Naravno da je sve to znatno utjecalo na širenje bolesti, to više što se na samu bolest nitko nije ni osvrtao - govori Anušić o vremenima uoči Božića 1918. godine, prvoga u novoosnovanoj Kraljevini.

Sto dvije godine kasnije, Božić dočekujemo u novoj pandemiji, ozloglašenog covida-19. Ovaj je put, međutim, bolest zauzela svaku naslovnicu novina, od New Yorka do Sydneyja, i tako već mjesecima. Postoje li ikakve sličnosti između ta dva razdoblja, i gdje se one najviše očituju?

- Živimo u različitim vremenima i okolnosti pandemije iz 1918. godine i ove aktualne pandemije uvelike se razlikuju. Španjolska gripa se pojavila u ratno doba i ratom je na mnoge načine bila uvjetovana. Štoviše, mogli bismo slobodno reći da bez rata te pandemije ne bi ni bilo. Njezino rapidno, globalno širenje bilo je omogućeno ponajprije velikim interkontinentalnim vojnim transportima, a visoka smrtnost potaknuta prehrambenom krizom i vojnom mobilizacijom bolničkoga sustava.

Osim toga, raspadom državnog sustava postalo je nemoguće bilo kakvo epidemiološko djelovanje jer država više nije bila u stanju provoditi mjere koje je propisivala. Rat je, dakle, potencirao pandemijski potencijal influence iz 1918. godine - govori Anušić, dodajući da velika razlika između našeg i onog doba postoji i u doživljaju smrti. Kako govori profesor, nekad su ljudi sa smrću bili pomireniji, naviknutiji na nju, pa osim u poratnom dobu, raspadu carstava i stvaranju novog svijeta, izostanak bolesti s naslovnica novina treba pripisivati i tome.

- Prije stotinu godina smrt je općenito bila prisutnija u životu ljudi negoli je danas. U naše vrijeme ona je tabuizirana, zabranjena. U prvoj polovici prošlog stoljeća smrt je bila sastavni dio života, obična poput svega svakodnevnog. Prva desetljeća 20. stoljeća još su doba haranja zaraznih bolesti koje zauzimaju dominantne udjele u onodobnim stopama smrtnosti. Samo je u Zagrebu početkom prošlog stoljeća od tuberkuloze umiralo više od 400 ljudi godišnje. Smrtonosne epidemije bile su sezonska pojava. Uoči velike pandemije influence iz 1918., harala je po selima sjeverne Hrvatske epidemija velikih boginja odnijevši u mjesec dana više života nego španjolska gripa u pet.

Utoliko je psihološki učinak pandemije prije stotinu godina svakako bio manji od šoka s kojim se suočava naš naraštaj, odgojen na uvjerenju da su smrtonosne pandemije stvar prošlosti - obrazlaže Anušić pa dodaje da, unatoč razlikama u kontekstu, postoje brojne analogije koje povezuju ta dva pandemijska iskustva. Prije svega, govori Anušić, u oba je slučaja riječ o globalnoj pošasti izrazite virulencije.

Također, obje su se pandemije svijetom proširile zahvaljujući ponajprije modernim komunikacijama, i obje su nastale mutacijom poznatog uzročnika, kao što su i izazvale opću mobilizaciju svjetske znanstvene zajednice u potrazi za uzročnikom, odnosno cjepivom. Također, obje su povezivane i s teorijama urote. U Prvom svjetskom ratu, kao što znamo, prvi su put masovno korištena kemijska i biološka oružja, a smatralo se da se u laboratorijima i proizvodnim pogonima takvog oružja mogla proizvesti i nova vrsta pošasti -objašnjava Anušić.

- Osobito je velika smrtnost među vojnicima navodila na sumnju da je zaista riječ o zarazi umjetnoga porijekla i dotad neviđenom sredstvu masovnog uništenja koje su proizveli Nijemci, pa se gripa nazivala i njemačkom kugom. Antinjemačka histerija bila je 1918. tolika da su u Sjedinjenim Državama, usred pandemije, testirane tablete Bayer Aspirin kako bi se zaustavile glasine da Bayer, proizvođač aspirina prema njemačkom patentu, truje kupce bacilima gripe. Ipak, ono što ove dvije pandemije najviše povezuje jest ljudsko iskustvo pošasti, isti osjećaj tjeskobe, nemoći i beznađa u susretu s nepoznatom, nevidljivom i nepokorenom životnom prijetnjom. Po tom osjećaju, na koji smo bili zaboravili, utisnuti smo i mi, ljudi našeg doba, u kolektivno ljudsko iskustvo kojemu nijedan naraštaj nije izmakao - zaključuje Anušić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:59