Izuzetno je korisno pomiriti se s mogućnošću da se svijet možda nikada neće vratiti na staro

Nedavno sam prvi put putovala s kolegicom koja mi je u zadnje dvije godine postala i prijateljica. Međutim, budući da živimo u različitim državama regije, nismo nikad proživjele ni odlazak na vikend, ni jedrenje, ni dvostruke izlaske s partnerima, čak ni zajedničko iscrpljeno igranje s djecom u parku (čitaj, sjedenje na klupici jedna do druge dok krajičkom oka promatramo jesu li djeca na rubu suicida ili još nisu).

Nisam pretjerano zabrinuta oko dijeljenja hotelske sobe, aviona, automobila, pa čak ni kreveta ako je potrebno s prijateljicama. No, s obzirom na to nas je Covid posve nenadano, a čini se i nepovratno, osudio na svojevrsnu samoću, izolaciju i smanjio socijalizaciju na onaj puki minimum koji je dovoljan da nastavimo vjerovati da smo ljudi, ovo je putovanje bio svojevrstan test koliko smo nas dvije, obje, svaka sa svoje strane, netom dotakle veliku oznaku 40, sposobne adaptirati se na novo, na drugačije.

Znam mnogo ljudi koji preziru izraz “nova normala”, neki iz semantičkih razloga iza kojih se, čini mi se, ipak kriju i razlozi koje oni drugi ne skrivaju - odbijanje mogućnosti da se svijet, pa samim time i naš način života, neće vratiti na staro, što god staro značilo za svakog ponaosob, ali i na staro generalno, u smislu brzine života, intenziteta mogućnosti, ponude putovanja, slobode dodira, partijanja u Kit Katu u Berlinu, hranjenja vani, a da burek iz Romaje nakon izlaska ne moraš politi dezinficijensom, zagrljaja s rodbinom u staračkim domovima, nenošenja maske na aerodromima...

Iako sebe smatram visoko adaptibilnom na gotovo sve situacije koje ne uključuju nasilje, i samoj mi je trebalo dosta samouvjeravanja na konstantno nošenje zaštitne maske za lice (pitanja su se nizala u neskladnom, ali za 2020. godinu savršeno logičnom slijedu, od “izgledam li glupo”, “što će biti sa šminkom ispod”, do “je li ovo zaista sada naš život”), ali i dosta truda da izbjegnem panične napade na prvim aerodromima s kojima sam se suočila od izbijanja pandemije.

Ova avantura s plahtom preko nosnica i usta naučila nas je da doista postoje ljudi koji lakše podnose promjenu pa izgledaju kao da su dezinficirali ruke otkad su kao bebe otkrili da ih imaju, a postoje i oni koji se opiru promjeni toliko da njihova vlastita tijela na kraju ne mogu izdržati terror psihičkog i emotivnog otpora prema novom ili drugačijem, pa dobivaju napade panike čiji se simptomi, paradoksalno ali prigodno, mogu vrlo lako zamijeniti sa simptomima bolesti izazvane novim virusom.

Moj prag tolerancije na drugačije oduvijek je bio vrlo visok, tko će ga znati je li korijen toga u činjenici da sam ionako većinu vremena u svojoj glavi u nekim paralelnim svemirima koje izmišljam ili je ta nonšalantnost prihvaćanja baš svega, od posebnih prehrambenih zahtjeva, bili oni motivirani vjerskim ili lifestyle izborima, preko molitvi, meditacije, izbora glazbe, pušenja ili nepušenja, pasa i mačaka u krevetima ili no pets allowed prostora, posljedica umjetničkih komuna koje se uvijek stvore na setovima televizijskih serija, gdje ćeš ozbiljno nadrapati ako nisi nomadski tip spreman na presvlačenje u kotlovnicama ili ispijanje loših kava sjedeći odjeven kao prostitutka iz filmova Davida Lyncha na trotoaru ispred katedrale.

Koji god razlog bio, zahvaljujem svemiru što me je tako posložio. Mnogo je lakše takvim dušama podnijeti život za vrijeme, a pretpostavljam i nakon Covida. Općenito je izuzetno korisno, evolucijski, biti adaptibilan i moći se prilagoditi činjenici da vaša suputnica ne podnosi klimu u autu, iako ste vi u stanju spavati s ventilatorom pozicioniranim opasno preblizu vašoj kosi, ili ishrani koja je odjednom svedena na kuhanje u kući, iako se do četrdeset i pete vaša aparatura sastojala od mikrovalne i hladnjaka za energetske napitke, ili pak biti sposobna odustati od elaboriranog nutricionističkog plana koji je sadržavao podjelu na tri mesna, dva riblja i dva bezmesna dana, od kojih jedan svakako i obavezno mora sadržavati mahunarke, da bi spasila svijet svojim otvaranjem konzervi koje je neki skupljač iz obitelji kupio na početku pandemije u naletu dooms day panike dok si se ti smijala tim ludim teoretičarima zavjera i virusu iz Kine.

Pa zaboga, u Kini je stalno nekakav virus, a skijanje smo uplatili već na jesen, odmah nakon mora. Veliki će test, čini mi se, biti i dostojanstveno odricanje od tih morsko-zimskih planova, načina putovanja, ali nisu li uvijek testovi naše egzistencije sposobnost kompromisa i prilagodbe? Sve veze koje poznajem, bile ona prijateljske ili ljubavne, prolaze tu vrstu eksperimenta - koliko ste se u stanju prilagoditi drugima i koliko vas to boli? Oni koji ne mogu živjeti s vegetarijancem, kuhati dva različita obroka dnevno i bez grižnje savjete jesti faširance uz njega u ozbiljnom su problemu za šest mjeseci kad zaljubljenost splasne, a hrkanje postane nepodnošljivo. Isto vrijedi i za vegetarijanca.

Svaka isključivost, ako ne pronađe savršenu partnericu, vodi u samoću i zatvaranje u sebe. Nama, koji se bavimo poslovima koji su nas od malih nogu prisilili da ne samo da gledamo druge ljude 24 sata na dan, već ih i dodirujemo, ponekad ljubimo za novce ili fingiramo da ih ubijamo, svakako s mnogima barem fiktivno liježemo u krevete dok jedno desetak ljudi iz filmske ekipe stoji oko tog kreveta u čizmama nalik Martensicama i pecaljkom lovi svaki naš uzdah, a kamerom svaku našu poru, čini mi se da je ipak lakše podnijeti specijalne režime bilo čega i ekscentrične navike drugih ljudi, pa tako i “novu normalu” koja nam se piše htjeli to ili ne. Ima nešto i u godinama - s vremenom, istina, ljudi okamene, a navike postanu magijski rituali bez kojih, podsvijest voli vjerovati, prestajemo postojati.

Ali ima mnogo, čini mi se, i u razmaženosti. Dok smo kolegica i ja spavale u istom krevetu kao da smo to već tisuću puta činile, i dok smo bez puno dogovora odabrale strane, otvarale i zatvarale prozore i navlačile i odvlačile zavjese kako se kojoj dalo, ima ljudi, mnogo, koji tvrdoglavo inzistiraju na svojim preferencijama i onom starom, kao da će ih to spasiti i kao da će to spasiti Zemlju. No, jasno nam je, ionako, da ako spasa uopće ima, on je samo u načinu života koji još ne poznajemo, a koji pokušavamo izmisliti u videoigračkoj utrci s virusom.