U profesiji sveučilišnih profesora ima trenutaka (nikad dovoljno čestih) kada čestitate sami sebi što ste odabrali taj poziv, osjećate se zadovoljni i ispunjeni rezultatima svoga rada, kolege vas uvažavaju, studenti s lakoćom usvajaju znanja koja im prenosite, ukratko, čini vam se kao da ste na pravom mjestu u pravo vrijeme. A ima i trenutaka (nikad dovoljno rijetkih) poput ovih koje ću opisati u tekstu što slijedi, napisao je profesor dr. Ivan Bašić za Slobodnu Dalmaciju.
Malo kada sam u svojoj nastavnoj praksi bio tako ugodno iznenađen kao kad mi se obratila skupina mladih ljudi iz inozemstva sa željom da na splitskom Filozofskom fakultetu upišu i slušaju nekoliko semestara nastave iz različitih predmeta.
Činilo mi se to kao uzorna slika sveučilišnoga grada kakav se samo poželjeti može, a i lijep zalog za budućnost. Ali, i malo kada sam bio toliko ogorčen i zatečen događajima kojima se taj perspektivni boravak u Splitu završio.
Radilo se o skupini studenata iz nekoliko europskih zemalja koji su se preko programa Erasmus odlučili uputiti u Hrvatsku, te u Splitu upisali kolegije iz hrvatskog jezika i književnosti, povijesti, povijesti umjetnosti, talijanskog jezika i kulture itd. Mladići i djevojke iz Italije, Poljske i Finske (da navedem samo neke) marljivo su prionuli na posao, slušali predavanja i seminare, proučavali literaturu, obilazili kulturne ustanove u gradu i okolici.
Pravi šok
Jedan od njih, porijeklom Firentinac, upisao je kod mene predmet Hrvatska povijest srednjeg vijeka te čitav semestar, sâm, slušao konzultativnu nastavu na engleskom jeziku o nimalo jednostavnom povijesnom gibanju hrvatskog srednjovjekovlja. Kada je na koncu s odličnim uspjehom i položio taj predmet, činilo se time okrunjeno i potvrđeno jedno lijepo razdoblje razmjene međunarodnih iskustava, koje će u budućnosti trebati umnožiti. No, tada je uslijedio šok.
Na moje manje - više kurtoazno pitanje o tome kako se naviknuo na boravak u Splitu, talijanski student mi je ispričao nesvakidašnji doživljaj. Doputovavši u naš grad, on i njegovi kolege smjestili su se u unajmljenom stanu (u istočnom dijelu šireg centra grada). Sa stanodavkom, starijom gospođom, su uredno sklopili i potpisali ugovor o najmu stana do početka srpnja.
Sve je teklo glatko do starta turističke sezone: studenti su uredno podmirivali stanarinu, a iznajmljivačica se nije mnogo plela u njihovu svakodnevicu. Odjednom, krajem svibnja, vlasnica stana („gazdarica“) se nenadano i nenajavljeno pojavila u dnevnoj sobi naših studenata i bez mnogo okolišanja obavijestila stanare da moraju do 30. svibnja žurno napustiti „njen stan“. Objašnjenje? Kontaktirali su je turisti zainteresirani za isti stan tijekom lipnja i srpnja, a k tome spremni platiti znatno višu cijenu.
Žustra rasprava u tinelu
Potaknuta hvalevrijednim kapitalističkim porivom, gazdarica je odlučila po kratkom postupku ukloniti postojeće stanare i zamijeniti ih novima. Nisu je uzdrmali ni argumenti studenata da u ovako kratkom roku nisu u stanju sebi pronaći adekvatan zamjenski smještaj (osobito ne po cijenama kakve su u Splitu usred sezone), a uostalom imaju s njom sklopljen pravovaljan ugovor koji mora biti ispoštovan; preostalo im je još mjesec dana korištenja stana.
Ovaj posljednji argument, prema riječima mog studenta, naročito je gazdaricu izbacio iz takta, jer je na to povišenim tonom objavila da će ona poderati ugovor, da je stan njezino vlasništvo, i da njoj nitko neće zapovijedati koga će ona i koliko dugo imati u svome stanu.
Sve redom besprijekorni imovinsko - pravni argumenti, gospođa je očito juristički dobro potkovana. Gazdarica je, nepokolebana, i dalje inzistirala da stanari smjesta napuste njen stan; stanari su pak nastavili uzaludno braniti opravdanost svoga zahtjeva da u stanu ostanu do isteka ugovora, počinivši opaku nesmotrenost da se pozivaju na pravna načela i osjećaj poštena dogovora.
Gazdarica u kondiciji
Za vlasnicu stana je rasprava o tome bila isto što i priča o lanjskome snijegu. Na strani studenata su, istina, bili pravo, pravda i kulturni nivo komunikacije ljudskog roda njegovan kroz stoljeća.
No, ne može se poreći da je i gazdarica imala neke snažne argumente na svojoj strani: financijska je logika neosporiva – ako su za isti prostor koji sada zauzimaju jedni ljudi, drugi ljudi spremni ponuditi veću količinu novca, sasvim je prirodno htjeti se što prije riješiti onih prvih kako bi se oslobodilo mjesta drugima.
Ako se tome suprotstavljaju kakve iritantne činjenice poput ovjerenih ugovora ili opće ljudske pristojnosti – tim gore po činjenice! U ovom su „dijalogu“ inozemni studenti od početka bili u neravnopravnom položaju i iz jednog drugog razloga. Usprkos, naime, starijoj dobi, vlasnica stana raspolagala je – kako će se doskora pokazati – zavidnom tjelesnom kondicijom.
Nasrnula na nevoljnika
Prepirka se nastavila u sve višim tonovima (možete samo zamišljati atmosferu i sadržaj te polemike na nekoliko svjetskih jezika, pri čemu nijedan od govornika baš ne vlada sugovornikovim jezičnim medijem) dočim je gazdarica – očito pod naletom adrenalina zbog dovođenja u pitanje njezine pravne načitanosti – postajala sve agresivnijom. Sve do točke u kojoj je fizički nasrnula na nevoljnog Talijana, bacila ga na tlo, te ga, hrvajući se s njim, u bijesu ugrizla. Da, dobro ste pročitali. Ugrizla.
U tom trenutku su priskočili ostali, rastavili gazdaricu od njena sada već sasvim potresenog plijena (koji je prije bio sasvim normalan student povijesti iz Firence) te shvatili da se spor neće moći riješiti bez prisutnosti organâ višeg reda. To u našim prilikama znači da je trebalo pozvati policiju kako bi intervenirala u cijeli slučaj.
Policija zna što je red
Čitatelji će iz vlastitog iskustva zacijelo znati da nazočnost redarstvenih organa u ovakvim situacijama – ako i ne riješi problem (a gotovo ga nikad ne riješi) – uvijek dodaje jednu dobrodošlu komičnu crtu. Redarstvenici su pravodobno pristigli, napravili uviđaj (student je policajce opisao kao „ne baš entuzijastične i od slabe koristi“, čemu sam sklon vjerovati), te začudo, uspjeli uvjeriti gazdaricu da bi, eto, ipak bio red dopustiti studentima da nastave boraviti u stanu još mjesec dana, kad su već potpisali taj nezgodni obvezujući ugovor.
Gospođa se u međuvremenu primirila, a ugrizom ozlijeđeni talijanski student, pretpostavljam, primio kakvo cjepivo, čisto predostrožnosti radi. Rezultat? Podstanari su ostali u stanu sve do početka srpnja (makar zasigurno s trajnim psihološkim ožiljcima) kako je ugovorom prvotno i predviđeno, poslije čega su otputovali u zemlje svoga porijekla. Ne očekujem da će se tako skoro vratiti. Tȁ tko bi ih mogao kriviti? Biste li se vi vratili u grad gdje ste studirali na sveučilištu, naučili osnove jezika, upili višestoljetnu kulturu, a zauzvrat dobili ugrizne rane i zamalo bili izbačeni iz pošteno plaćenog stana?
Narušeno gostoprimstvo
Razgovarajući s vidno uznemirenim studentom u svom kabinetu, nisam znao kako bih reagirao, kako bih mu odgovorio na ono što mi je ispričao. Njegov doživljaj i uspomene njega i njegovih kolega na splitsko gostoprimstvo i boravak na Splitskom sveučilištu ovime su nepovratno narušene.
Sve i da stanari nisu bili studenti, sramotan je i prijezira vrijedan bio čin kroz koji su morali proći; ali baš zato što je riječ o studentima, i to tuđincima, za dvostruku je osudu, jer do krajnosti komercijaliziranu kloaku u kojoj se nalazi naš odnos prema gostima prenosi i na međunarodnu akademsku pozornicu. Ništa što bih ja rekao, zapravo, i ne bi moglo racionalno objasniti taj događaj ili popraviti njegove negativne učinke.
Jednom sveučilišnom gradu ovakvi incidenti nimalo ne služe na čast. Jesmo li, dakle, grad koji živi sa svojim sveučilištem ili unatoč njemu, pita se Doc. dr. sc. Ivan Basić u tekstu koji je objavila Slobodna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....