IZBJEGLIČKI VAL O KOJEM SE NE GOVORI U godinu dana stotine migranata stiglo je u Hrvatsku. Ali iz suprotnog smjera...

Mladi sirijsko-egipatski par s jednogodišnjim sinčićem, zbog čije se deportacije iz Slovenije u Hrvatsku u Ljubljani stotinjak prosvjednika sukobilo s policijom, prije tjedan dana smješten je u hotel Porin, MUP-ovo zagrebačko prihvatilište za tražitelje azila. Pristali su na razgovor za Jutarnji, pa u posljednji trenutak odustali za što razloge treba tražiti u teškom psihičkom stanju žene koja pati od depresije.

U traumi i bez izlaza

Htjeli su ostati u Sloveniji i nadali se da će tamo dobiti azil, a da im je prisilno preseljenje bilo veoma stresno, potvrđuje i djelatnica Crvenog križa Mirela Jozić koja je u Porinu s njima svakodnevno u kontaktu.

“Ponuđen im je razgovor sa psihologom i medicinski tretman. Znaju da nam se u svakom trenutku mogu obratiti zatreba li im bilo kakva pomoć. Radimo sve da im olakšamo da se što bolje snađu u novom okruženju. Komuniciraju s nama, ali su istraumatizirani i ne vide izlaz iz situacije u kojoj su se našli“, govori Mirela Jozić koja se u radu s izbjeglicama već susrela s mnogim tražiteljima azila koji su u Hrvatsku vraćeni iz drugih zemalja EU u kojima su proveli godinu pa i više dana i već se počeli integrirati u tamošnje društvo te im je neočekivani transfer po Dublinskoj uredbi uglavnom bio veoma traumatično iskustvo, posebice onima koji se razdvajaju od obitelji ili pate od psihičkih bolesti.

Ovaj par s djetetom, samo su troje od oko 750 izbjeglica koje su po Dublinskoj uredbi Europske unije u zadnjih godinu dana u Hrvatsku prebačeni iz drugih zemalja članica, ponajviše Austrije i Njemačke. Prošle je godine Hrvatska tako primila 637 tražitelja azila, od početka ove godine do 15. ožujka njih 81, a svakodnevno pristižu novi koje se smješta u centre za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini.

Najviše iz Njemačke

Da nije riječ o maloj brojci, govori podatak da je trenutno u Hrvatskoj ukupno 608 tražitelja međunarodne zaštite, odnosno većina njih je deportirana iz zemalja EU. Naime, Dublinska uredba, koja je na snagu stupila prije izbijanja velikog izbjegličkog vala, u kojem je od rujna 2015. do ožujka 2016. kroz Hrvatsku prošlo više od 600.000 izbjeglica s Bliskog istoka, propisuje da svaka članica EU može imigranta vratiti u onu državu članicu u kojoj je prvi put evidentiran. Za većinu od tih 600.000 ljudi, koji su u Europu stigli balkanskom rutom, to je Hrvatska. S masovnim je deportacijama prošlo ljeto prva krenula Austrija iz koje je lani u Hrvatsku prebačeno 378, a ove godine 19 izbjeglica. Ove godine prednjači Njemačka koja je u prava dva i pol mjeseca u Zagreb poslala 50 ljudi, a prošle godine još 85. S ukupno 94 ljudi je treća Švicarska, a s po desetak ljudi slijede Nizozemska, Švedska, Grčka... Prije ovog najnovijeg slučaja, iz Slovenije je već stiglo osmero ljudi. Po tom europskom propisu “brigo moja prijeđi na drugoga” Hrvatska je, po MUP-ovoj evidenciji, primila 206 Afganistanaca, 158 Sirijaca, 15 Iračana, 69 Iranaca, 31 Alžirca, 24 Marokanaca te po nekoliko državljana Albanije, BiH, Egipta, Eritreje, Kube, Libije, Nigerije, Pakistana, Rusije, Somalije i Šri Lanke. Poslano nam je i 10 osoba bez državljanstva i dvoje čije je državljanstvo nepoznato.

Većini izbjeglica iz ratovima i bijedom pogođenih zemalja Azije i Afrike u Europi je cilj nastaviti život u bogatim zapadnim zemljama koje su im, ponajviše Njemačka i otvorile svoja vrata. No kada su odlučile zatvoriti granice, u problemima su se našle zemlje na rubovima EU, ponajviše Grčka u kojoj je ostalo 50-ak tisuća izbjeglica, a ispada i Hrvatska koja ih je velikodušno puštala da prijeđu preko njezina teritorija i čak im organizirala transport do granica sa Slovenijom i Mađarskom. No, svi su oni su u prihvatnom centru u Opatovcu registrirani, većinom otiskom prstiju po tzv. Eurodac sistemu, što je danas drugim članicama, u kojima su zatražili azil, dovoljan dokaz da zaključe kako im je po Dublinskoj uredbi Hrvatska dopustila da ilegalno uđu na teritorij EU te je stoga i za njih odgovorna. A Hrvatska te ljude i da želi nema kome vratiti jer je upravo ona prva članica EU u kojoj su evidentirani.

“Cilj takve uredbe je bio izbjegavanje mogućnosti da tražitelji azila idu od jedne do druge države članice i u više njih traže azil da bi izabrali najpogodniju. A pretpostavka je da u svim državama članicama postoje odgovarajući standardi zaštite ljudskih prava”, objašnjava Vanja Bakalović, pravnica Centra za mirovne studije koji je od izbijanja izbjegličke krize veoma aktivan u podršci izbjeglicama pa je tako i jedan od pokretača inicijative Dobrodošli u Hrvatsku koja okuplja razne nevladine organizacije koje na razne načine pomažu izbjeglicama.

Nejasni kriteriji

“Osnovni princip je da je za ispitivanje zahtjeva za azilom odgovorna država EU u koju je izbjeglica prvo ušla. Zadnji val je balkanskom rutom u Hrvatsku ušao 8. ožujka prošle godine i po Dublina zemlja u kojoj su oni zatražili azil ima pravo u roku od godine dana vratiti te osobe u Hrvatsku. No, pod uvjetom da su u Hrvatsku ušli nezakonito. No pitanje je jesu li oni u Hrvatsku ušli zakonito ili nezakonito s obzirom na to da je Hrvatska sudjelovala u organizaciji transfera izbjeglica prema zapadnoj Europi. Europski sud pravde u Luksemburgu još nije dao odgovor na to pitanje. Ipak u međuvremenu mnoge zemlje među kojima je odnedavno i Slovenija, ljude vraćaju u Hrvatsku. Iako su prije Hrvatske prošli i kroz Grčku, tamo ih se ne vraća jer postoje presude Europskog suda pravde kao i Suda za ljudska prava u Strasbourgu da ih se ne smije tamo vraćati jer bi im bila povrijeđena ljudska prava budući da Grčka nema adekvatan sustav azila”, govori Bakalović i dodaje da nikako ne uspijeva shvatiti kriterije po kojima države određuju koga će poslati u Hrvatsku, a koga zadržati.

“Imamo primjer da su iz Švicarske vraćeni bolesni roditelji čiji je radno sposoban sin ostao u Švicarskoj. Bilo je još slučajeva razdvajanja obitelji. Vraćeni su ljudi u teškom psihičkom ili fizičkom stanju, trudnice u visokim stadijima trudnoće, obitelji s malom djecom, majke s djecom bez pratnje muževa… Smatramo da se ovakvom nasumičnom primjenom Dublinske uredbe krše ljudska prava izbjeglica. Kažem nasumičnom jer je za vrijeme balkanske rute ta uredba bila što formalno, a što neformalno suspendirana, da bi se nakon nekog vremena počela opet primjenjivati. To je prebacivanje loptice ili vrućeg krumpira iz jedne države u drugu. Problem izbjegličke krize ne može rješavati nekoliko država koje su se našle na najvećem udaru poput Italije i Grčke nego treba postajati politička volja na razine cijelog EU”, govori Vanja Bakalović. Hrvatska, prema njezinim riječima, zasad još nije preopterećena prevelikim brojem tražitelja azila. Međutim, naši integracijski sustavi i kapaciteti za prihvat i zbrinjavanje izbjeglica bi se, upozorava, trebali pojačati, a treba i povećati broj ljudi koji donose odluke o zahtjevima za međunarodnu zaštitu jer u praksi tražitelji često čekaju i dulje od 6 mjeseci pa i godinu dana na rješavanje svog zahtjeva. Također su, dodaje, ograničeni i kapaciteti u MUP-ovim prihvatilištima kao i usluge koje se pružaju tim ljudima poput tečajeva jezika, stambenog zbrinjavanja, prilagođavanja hrvatskom tržištu rada…

Za pretpostaviti je, ističe Bakalović, da će broj ljudi koje će druge EU članice po Dublinu slati u Hrvatsku u narednim mjesecima biti znatno manji jer je 8. ožujka isteklo godinu dana od zatvaranja balkanske rute. Sada se možda mogu vratiti još samo oni za koje je MUP već dao odobrenje, no to, smatra Bakalović, neće biti ogromne brojke.

“Problem je da EU neke zemlje poput Afganistana iz kojeg stiže puno izbjeglica smatra sigurnima dok istovremeno izvještaji raznih relevantnih međunarodnih organizacija ukazuju da one to nisu. Stoga državljani Afganistana, kao i većine zemalja sjeverne Afrike po europskim kriterijima teško mogu dobiti azil. A vraćanjem u zemlje iz kojih su došli bi im bili ugroženi život i sloboda. CMS se zalaže da međunarodnu zaštitu dobiju svi koji je trebaju”, zaključuje Vanja Bakalović.

Oko 60 posto tražitelja azila koji trenutno borave u Hrvatskoj stiglo je iz drugih zemalja EU. Potvrđuje to voditeljica MUP-ove Službe za strance i azil Anta Mandić. Objašnjava kako su svi oni po dolasku u Hrvatsku zatražili međunarodnu zaštitu, no dobar dio ih je samovoljno ilegalno napustio zemlju pa su administrativni postupci, koje vodi MUP, obustavljeni. Poznato je, naime, da više od dvije trećine tražitelja azila ne želi ostati u Hrvatskoj nego podnošenjem zahtjeva kupuju vrijeme do prve prilike da pobjegnu prema zapadu, riskirajući da će ih tamo uhvatiti policija i vratiti ih u Hrvatsku koja se smatra za njih odgovornom jer su od hrvatskih vlasti zatražili zaštitu. Anita Mandić tvrdi da su Dublinskom uredbom točno pripisani kriteriji i mehanizmi postupka koji uređuje koja je država članica odgovorna za konkretan zahtjev za međunarodnom zaštitom, ali nisu jasni kriteriji na koje osobe države EU mogu primijeniti diskreciono pravo da preuzmu odlučivanje o zahtjevu iako bi po dublinskim kriterijima bila odgovorna Hrvatska ili neka druga članica EU. Odnosno nisu jasni kriteriji po kojima države EU odlučuju koga će vratiti u Hrvatsku, a koga će zadržati.

Da bi neka država EU Hrvatskoj po Dublinu poslala izbjeglice, prvo, objašnjava Mandić, mora uputiti zahtjev. Takvih je zahtjeva od prošle godine bilo čak 4095, što je znatno više nego ljudi što je do sada pristiglo u Hrvatsku. Naime, Hrvatska je dio zahtjeva odbila jer smatra da po dublinskim propisima nije odgovorna za prihvat tih ljudi. Neki od zahtjeva su u međuvremenu i povučeni.

Rok godinu dana

Mandić ne očekuje da će u Hrvatsku iz drugih članica EU u narednim mjesecima stizati velik broj tražitelja azila jer je i u zadnje vrijeme broj zaprimljenih zahtjeva u padu. Razlog je što je od završetka velikog izbjegličkog vala, odnosno zatvaranja balkanske rute, već prošlo više od godinu dana koliko iznosi rok u kojem države mogu primijeniti Dublin i vratiti tražitelja azila u članicu EU koja ga je prva registrirala zbog ilegalnog ulaska na teritorij EU. Stoga je realno da će nam na taj način doći još najviše nekoliko stotina ljudi, vjerojatno ne više od toga. No, neki će pristizati po obvezama koje Hrvatska ima u okviru programa premještanja i preseljenja EU prema kojem treba primiti 1560 izbjeglica, od kojih su neki već relocirani iz Grčke i Italije. Naime, ta obveza koju je Hrvatska preuzela nema veze s primjenom Dublina.

Najviše azila Sirijcima

U MUP-u ističu da trenutno imaju dovoljno smještajnih kapaciteta za prihvat tražitelja azila. Povećan je i broj službenika koji rade na predmetima tražitelja azila pa većinu uspijevaju riješiti u zakonskom roku od 6 mjeseci od podnošenja zahtjeva. Broj odobrenih međunarodnih zaštita iz godine u godinu raste pa je azil ili supsidijarnu zaštitu u 2015. u Hrvatskoj dobila 41 osoba, 2016. njih 99, a od početka ove godine do sredine ožujka 21. Svaki slučaj razmatra se individualno, a zaštita se odobrava onima za koje se utvrdi da bi im u njihovim zemljama bio ugrožen život ili temeljna ljudska prava i slobode. Među pozitivno riješenim predmetima najviše je državljana Sirije, a slijede Iračani i Iranci. U 2016. je azil dobilo 35 posto onih koji su ga zatražili, a nisu napustili Hrvatsku prije isteka postupka, što je, ističe Mandić, povećanje u odnosu na prijašnje godine.

Od 13 ljudi koje je Hrvatska od početka prošle godine po Dublinu vratila drugim zemljama, troje je završilo u Bugarskoj, a ostali u Njemačkoj. Riječ je, saznajemo u MUP-u, uglavnom o slučajevima spajanja obitelji u skladu s dublinskim postupkom, a ne o klasičnim deportacijama. U proteklih nekoliko godina Hrvatska je, naime, u zemlje odakle su krenuli u izbjeglištvo vratila svega nekoliko ljudi, uglavnom Marokanaca i Alžiraca, za koje je prilično lako utvrditi da nisu došli iz političkih nego ekonomskih razloga.

Pravni savjetnik ljubljanskog Pravno-informacijskog centra nevladinih organizacija - PIC, Miha Nabergoj, koji se u Sloveniji bori za prava izbjeglica, smatra da Slovenija nije smjela deportirati sirijsko-egipatski bračni par s djetetom u Hrvatsku jer je dublinski transfer nezakonit ako se osobi time čini velika šteta, zdravstvena ili bilo kakva druga čime su joj povrijeđena osnovna ljudska prava. To, kaže, govori na temelju mišljenja Europskog suda pravde u Luksemburgu zaduženog za tumačenje europskih propisa. Europski je sud na taj način protumačio primjenu Dublinske uredbe, no slovenski je Vrhovni sud ipak ocijenio da se tražitelje azila koji su u Sloveniji proveli godinu i pol dana može poslati u Hrvatsku, što je naišlo na oštre reakcije brojnih nevladinih udruga.

“Glavno je pitanje mogu li zdravstveni razlozi spriječiti deportaciju po Dublinskoj uredbi? Kada je ta obitelj 2015. došla u Sloveniju, žena je bila trudna. Zatražili smo od slovenskih vlasti da ih se zadrži u Sloveniji i obećali su da neće biti rigorozni jer ti ljudi spadaju u posebno ranjivu skupinu. No aktualna politička klima u Sloveniji je takva da se vlasti čvrsto drže zakona i koriste svaku mogućnost da vraćaju izbjeglice u druge zemlje. I velik dio slovenske javnosti je sve više nastrojen protiv izbjeglica i teško će biti postići više standarde zaštite njihovih prava”, govori Nabergoj. U Sloveniji je, dodaje, oko 250 tražitelja azila, što nije mnogo i on smatra da bi i Slovenija kao i sve ostale države EU iz humanitarnih razloga trebale prihvatiti određen broj izbjeglica.

Da je vraćanje ljudi iz drugih zemalja u Hrvatsku veoma problematično smatra i Mitre Goergiev, pravni programski savjetnik Kuće ljudskih prava krovne organizacija koja se bavi zagovaranjem prava izbjeglica.

“Ljude tretiraju kao pijune. Da su ti ljudi htjeli ostati u Hrvatskoj, mogli su to sami učiniti, ali nisu. Svjesni su da će se u Hrvatskoj teško integrirati i da nije lako dobiti azil. Hrvatska je jako malom broju ljudi dala azil u zadnjih nekoliko godina. Nije ni izgrađen sustav integracije. Kako ljude integrirati, ako im ne omogućiš da uče jezik. Ti su ljudi istraumatizirani, nisu sretni zbog dolaska u Hrvatsku i s njima treba puno raditi da ih se uključi u društvo”, govori Georgiev koji naglašava da hrvatsko društvo ipak ima visoku razinu empatije prema ljudima koji su prošli kroz rat jer mnogi Hrvati još dobro pamte izbjeglištvo. Stoga se, dodaje, tijekom izbjegličke krize u Hrvatskoj pokazala velika solidarnost.

“Moja nova domovina”

“Među tražiteljima azila u Hrvatskoj ima i onih koji su jako motivirani da se ovdje snađu kao što su mnogi Hrvati otišli u druge zemlje i zahvaljujući svome radu tamo postali cijenjeni građani. Stoga bi u prihvaćanju izbjeglica, čiji broj za sada nije jako velik, Hrvatska trebala vidjeti priliku”, naglašava Georgiev.

Da je u pravu, potvrđuju i izbjeglice u Hrvatskoj.

“Svojim ću se radom potruditi da ova zemlja bude sretna i bogata i da moja djeca ovdje odrastaju u poštene i vrijedne ljude”, rekao mi je prije nekoliko mjeseci Saleh Badah iz Sirije koji sa suprugom i četvero djece čeka azil u prihvatilištu u Kutini kamo su deportirani iz Austrije.

“Za razliku od austrijskih, hrvatske vlasti nas od prvog dana tretiraju kao ljude. U Hrvatskoj su svi jako dragi i ljubazni i zato sam zavolio ovu zemlju i želim da bude moja nova domovina”, dodaje Badah koji svaki dan u bilježnicu zapiše nekoliko novih hrvatskih riječi jer želi što prije savladati jezik. Ako dobije azil, planira kupiti zemlju, na njoj vlastitim rukama sagraditi kuću i baviti se poljoprivredom i građevinarstvom kao nekad u Siriji.

Iračanin Dhafer Ali Ibrahim (50) je prije nekoliko mjeseci dobio azil i mali stan u Zagrebu na korištenje, a nada se da će mu se uskoro pridružiti žena i djeca. Odlučio se, tvrdi, dobrim djelima Hrvatskoj odužiti za sve što mu je pružila. Volontira u hotelu Porin za Crveni križ, a vjeruje da će svojim radom u Hrvatskoj moći osigurati pristojnu egzistenciju svojoj obitelji iako mu je, dodaje, materijalno u posve drugom planu. Najvažniji su mu mir i sigurnost.