POLEMIKA

Ivica Blažičko u Jutarnjem odgovara Jurici Pavičiću: ‘Idi s mirom i ostavi se onoga što ne razumiješ‘

‘Sastavi mene naš JoPac jer nisam primjereno proslavio grandioznu pobjedu Hajduka u Zagrebu...‘, piše Blažičko

Ivica Blažičko i Jurica Pavičić

 Cropix

Krenulo me u posljednjih nekoliko mjeseci. Prvo, ljetos, neko dijete dobilo zadatak da splitsku novinarsku legendu Edu Pezzija optuži za rasizam. Nitko od dragih kolega iz grada pod Marjanom nije našao za shodno reagirati, pa taj kretenluk oderah ja, prenoseći utakmicu Dinama. Pa malo kenjkaše po meni, ali brzo je utihla bura koja nije ni postojala.

Mrvu kasnije pošajbaše se Boysi s Poljacima koji su došli u Dubravu kuhati vatru. Naši su pobijedili, ja sam to rekao, ali onda krenuše portalski trećepozivci u napad jer ja, kao, potičem govor mržnje. S tim se pikzibnerima i s tom budalaštinom jednostavno nisam imao vremena ni volje baviti, pa sam odlučio to riješiti na drugi način – izgledno bolnije.

Ali nakon nedjelje i prijenosa utakmice Dinamo – Hajduk, isukan je na mene kapitalac, moralna vertikala, pomalo ostarjeli socijalist utopist kriptokomunističke provenijencije, renesansni čovjek prebogatog znanja o književnosti, filmu, glazbi i nogometu, bradom i simpatičnom glavom, notorni JuPa osobno ( ispričavam se nasljednicima, ovo je posljednji put da sam skrnavio uspomenu na časni nadimak velikog Joška – neću više, ter ću si za potrebe ovog teksta dopustiti malu pjesničku slobodu i nazvati našeg junaka JoPa uz dodatak sitnoga c na kraju ).

Elem, sastavi mene naš JoPac jer nisam primjereno proslavio grandioznu pobjedu Hajduka u Zagrebu. I to, pazite, molim vas, u Premium sadržaju – kakva čast! Milijuni su vidjeli, samo ja nisam da je utakmica u nedjelju bila, citiram: „jakog ritma, s malo šansi jer su obrane bile dobre. Bila je to utakmica u kojoj je Hajduk pobijedio jer je pobijedio u sredini terena rastrčanom, povezanom i energičnom igrom u kojoj je osvajao sve ničije lopte“. Ima još tih fantastičnih nogometnih opservacija, ali neću vas maltretirati. Znam da je besmisleno našem JoPcu tumačiti nogomet ( jer on kuži, ne ), ali evo nekoliko riječi. Hajduk je pobijedio jer je bio bolji. Nisam opjevao tu pobjedu iz samo jednog razloga – „it takes two to Tango.“

Nažalost, protivnik te večeri nije bio ni sjena svojih objektivnih mogućnosti, pa je slijedom navedenog Hajduk pobijedio u Zagrebu s ukupno 4 ( slovima: četiri ) prekršaja na utakmici. Za ovu se pobjedu nisu morali ozbiljno ni potući sa suparnikom. Hajduk je pobijedio jer su Dinamovi braniči ponovo napravili dvije kardinalne pogreške, te zbog činjenice da u sastavu ima trenutno najboljeg igrača lige ( a i šire ), nevjerojatnog Marka Livaju. Sve sam to rekao u prijenosu u kojem sam, inače, pokušavao govoriti što manje i u kojem sam izrekao tek nekoliko vrijednosnih sudova – uglavnom o dobrom Hajduku. Na mojoj osobnoj ljestvici najčudesnijih nogometnih poteza svih vremena, gol Livaje u kupu Lokomotivi otišao je sigurno u top pet i to sam rekao i u nedjelju i u prijenosu kupa protiv Rijeke.

No, nije to uopće poanta JoPčevog teksta. Ideja je sasvim druga – treba ubiti taj glas koji je posljednjih desetak godina, komentirajući uspjehe Dinama postao nepodnošljiv. Pa JoPac prepisuje od trećepozivca misao da stotine tisuća čim čuju moj glas stišću tipku Mute. Sasvim legalan potez, tu tipku i ja često koristim, ali kako onda baš svi čuju što ja to komentiram? Bio bih vrlo glup da ne mislim da moji komentari Dinamovih utakmica ( a postao sam na neki način sinonim za te pobjede ) izazivaju muku kod mnogih. Ostao sam uistinu endemska jedinka koja voli Dinamo i ne boji se to izgovoriti glasno. I zato me valja ušutkati ( zaustaviti, vrištali su trećepozivci s naslovnica ).

I tu dolazimo do problematične situacije. Kako? Jednostavno, objedom. Po JoPcu, ja sjedim s desna Mamiću, častio sam se s Bandićem, jeo i pio s njima ( to mi elegantno JoPac poručuje da sam debela pijančina – „nice touch“ ) i da je nevjerojatno da takav, namazan i premazan i dalje radim, komentiram, a života se ipak nije dirao. I zahvaljujući toj mojoj sprezi s krupnim kapitalom, centrima moći i gospodarima smrti, postao sam privilegirani preprodavač TV prava – kraće – PPP, te sinonim za novinarskog crva.

Tu je greška, dragi JoPac. Naime, iako izgled sugerira drugačije, nisam baš od velikog jela, još manje od pila. Vrijeme provodim radeći, uglavnom nogomet, te, pazi sad – čitajući. Puno čitam. Gotovo mazohistički kupujem i čitam knjige hrvatskih pisaca, pa i onih koji se pišući uglavnom služe hrvatskim jezikom, poput našeg JoPca. Volio bih uistinu reći da sam iz nekog osobnog razloga bojkotirao pisanije našeg JoPe. Volio bih reći da nisam ni pokušao čitati to što piše i za što prima brojne nagrade od sebi sličnih. Nažalost, ne mogu to reći. Probao sam, čitao sam, ali nisam dočitao. Nije to do našeg knjigotvorca – on je meni samo strašno dosadan i užasno neduhovit, ali to je do mojeg nedostatnog obrazovanja. Iskreno, nisam se ni kroz Prousta uspio probiti, a s Kafkom imadoh golemih problema.

Čitao sam i kolumne našega JoPca. Nikada neću zaboraviti dvije, toliko subinteligentne da su me frapirale. U jednoj je pozivao Torcidu da se odrekne mnogo čega i prijeđe na pravu, socijalističku vjeru, a u drugoj, opet Mesijanski, tražio od Hrvata da batale nogometnu reprezentaciju i da se svi zajedno učlanimo u Naš Hajduk jer je to jedino što vrijedi.

Čitam s velikim veseljem i onu vječnu ljetnu rubriku u kojoj poznati i slavni sugeriraju što čitati ljeti. Uvijek je tu savjet našeg JoPca i uvijek je besprijekorno točan – što on preporuči nemojte čitati ni u mrklom ludilu.

Pisao je JoPac i za televiziju, za HRT i kreirao jednu negledljivu, monstruozno dosadnu krimi seriju, u kojoj se dugo šuti, muči, a gledatelji razbijaju glavu unutarnjim stanjima junaka.

Sigurno je bilo teško roditi se u gradu prepunom lijepih i markantnih muškaraca i žena, a tebe baš onako nije išlo, pa još malo na drugu stranu. Sigurno je bilo teško na male branke ostajati sa strane i gledati one spretne, vižljaste i vješte kako rasturaju. Zato i bude ona – što manji ptić, to veći krič.

Idi s mirom JoPac. Ostavi se onoga što ne razumiješ. Lako je uskočiti u kolo panegiričara, ali to vodi do euforije, ona do oholosti, a snimka iz kafića svjedoči da je mali korak do samouništenja. Za one koji stvarno razumiju nogomet, koji vole i vode Hajduk i o nogometu razmišljaju racionalno, mnogo je važnije pitanje – bi li i bez Livaje pobijedili u nedjelju na Maksimiru i što će biti kada Livaje ne bude? A nakon snimke iz kafića, ne bi ga smjelo biti neko vrijeme.

Nema na čemu.

Osvrt Jurice Pavičića na Blažičkovo komentiranje maksimirskog derbija pročitajte OVDJE. Napomena: Pavičićev tekst 'otključali' smo s premium sadržaja kako bi svi čitatelji imali uvid u stavove obje strane u ovoj polemici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 03:01