ISTRAŽIVANJE OTKRILO DEPRESIVNU ISTINU O MLADIMA U HRVATSKOJ Iako postoji uvjerenje da su radikalniji od svojih roditelja, istina je da su bezvoljniji

Mladi smatraju da je mainstream negativan, priznaju da su sami apatični i ne pada im na pamet da sudjeluju u društvenim promjenama. Nisu zadovoljni građanima, ali ni samima sobom. Bilo bi logično onda očekivati i želju za promjenom. Ali ne! Nema je. Radije bi svoj život korjenito promijenili i otišli izvan Hrvatske - ne vjeruju da ikakva borba ovdje ima smisla i da postoji nada za bolje i pravednije društvo.

Do tog je depresivnog nalaza došla istraživačka znanstvena trojka; Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja koji je sa svojim kolegama s Fakulteta političkih znanosti, Milicom Vučković i Kostom Bovanom, istraživao radikalnost među mladima u Hrvatskoj - tko su radikalni mladi, kako vide radikalizaciju i na koji način manifestiraju svoje radikalne ideje, bi li bili sami spremni ispravljati krivine u kojima smo uspješno zaglavljeni već desetljećima i upustiti se u generalku društva.

To je prvo takvo kvalitativno istraživanje koje zaviruje u unutarnji svijet mladih i propituje njihovu radikalnost. Kovačić tumači motive: “Institut za društvena istraživanja se već 60 godina bavi proučavanjem mladih: kvantitativnom metodologijom pratimo njihove vrijednosti, stavove, ponašanja. Iz dosadašnjih istraživanja već znamo da su mladi apatični, konzervativniji od svojih roditelja, da su reterirali u smislu progresivnih vrijednosti i da idu prema retradicionalizaciji.

Ovim istraživanjem smo željeli produbiti postojeća koja su se do sada radila u Hrvatskoj i području Jugoslavije i jako dobro deskriptivno opisuju što se događa s mladima, ali ne daju nužno odgovor na pitanje zašto je to tako. Ispitujući kakva je percepcija radikalnog, dobili smo odgovore da je mladima sam pojam radikalnog negativan. A to je ono što je zastrašujuće i što nismo uspjeli doznati iz svih dosadašnjih kvantitativnih istraživanja”.

Darko Tomaš / CROPIX

Kosta Bovan, Milica Vučković i Marko Kovačić

Nikako nisi dobar

Milica Vučković to je stanje nazvala korozivnom apatijom mladih u hrvatskom društvu - ona koja nagriza sve i pokazuje razmjere beznađa! Mladima je, razotkrilo je istraživanje, jednako radikalna i Željka Markić i LGBT aktivisti, u istoj ravni im je Mirela Holy, jednako radikalna kao i Ivan Pernar. Stanje duha plastično ilustriraju izjave iz fokus grupe u Splitu, koja je ustvrdila da su rodna prava, LGBT grupe ‘malo preuranjene za našu državu’.

Kako je to moguće? - pitamo, a Milica Vučković će reći:

“Mladima svatko tko imalo strši od prosjeka je radikalan! Svi koji imalo odstupaju od norme su radikalni”.

Kovačić će, pak, objasniti što je u podlozi izjednačavanja Željke Markić i LGBT aktivista:

“Mladi kažu da je koncept radikalnog produkt uskogrudnosti i lošeg sustava ove države. Socijalizirani su u društvu u kojemu je bilo koje odskakanje od norme viđeno kao negativno i problematično. Ako si jako dobar - hvališ se, ako si loš - nisi dobar. Odrasli su u okruženju u kojemu je najvažnije biti ispod radara i na koncu su u to i sami povjerovali - a to je sušta suprotnost sa svim sociološkim pretpostavkama mladih koji bi po definiciji trebali biti inovativni, kreativni, progresivniji, puno lakše prihvaćati novine i nastojati ih utkati u društveno tkivo.

A mladi su upravo zbog tog sustava bezvoljniji od roditelja. Nisu, naravno, za to krivi mladi nego isključivo država koja ne ispunjava svoj ustavni cilj da sustavno stvara poticajno okruženje za razvoj mladih. Ova država to nije uspjela napraviti iz uskih interesa političke elite, neprestano narušavajući tkivo društva”.

Profesorica Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja, koja se već desetljećima bavi mladima, novu generaciju mladih atribuira kao generaciju razočaranih i osujećenih. Njezine su dijagnoze, nastavit će Milica Vučković, još jednom potvrđene ovim istraživanjem: “Uz tu silnu apatiju i razočaranje sustavom mladi su samokritični, sami za sebe kažu da su lijeni, neinformirani i nezainteresirani. Oni preuzimaju svoj dio odgovornosti za pasivnost, ali ipak najveća krivnja ostaje na državi i vlasti.

Tu dolazi do izražaja ogromna ovisnost mladih o cijelom sustavu i vladama jer jedino što vide kao izlaz je da spakiraju kofere i odu - jedino im u pomisli na odlazak prestaje apatija. Znači, ovdje nisu spremni ni pokušati nešto promijeniti, smatraju da im je lakše pretumbati cijeli svoj život iz korijena, otići u nepoznato i krenuti ispočetka jer ne vjeruju da se ovdje išta može promijeniti. To je dramatičan nalaz. Tim više što su nam ispitanici u fokus grupama iskazivali uvjerenje da su im ljudi pristojniji i pravedniji izvan Hrvatske. Isti ljudi!”.

Šarolik uzorak

Kovačić naglašava kako je beznađe mladih samo lakmus dugogodišnjih procesa u kojima su političke elite podbacile i ilustrira to praznom retorikom vidljivom na problemu iseljavanja:

“Političke elite deklarativno govore kako je emigracija loša, demografski problemi veliki. Tvrde da je to posljedica ekonomske krize od koje se još nismo oporavili, ali to je zapravo pogrešno. Jer, mladi ne odlaze samo zbog ekonomske situacije, nego situacije koju su političke elite stvorile i to je glavni izvor nevjere i apatije mladih. Elite ne priznaju vlastitu odgovornost. Lakše je svaliti krivnju na liberalnu ekonomiju, tržište, na višu silu nego mijenjati društvene vrijednosti”.

Kosta Bovan tumači kako se rezignacija mladih nije pojavila ex nihilo, iznenada, mimo konteksta i okolnosti, nego se beznađe rađa, hrani i raste u konkretnom političkom i društvenom ambijentu. “Naravno, nismo intervjuirali sve mlade u Hrvatskoj, ali obuhvatili smo dosta šarolik uzorak, iz malih i većih mjesta od 15 do 30 i dobili smo jako negativne odgovore. Očekivano je bilo nezadovoljstvo s mainstreamom, ali bilo bi za očekivati i žar za promjenom u mlađoj populaciji. Kolega me nekidan pitao: ‘Pa dobro, možemo li reći da su mladi barem radikalno apatični?’. Nažalost, ne možemo. Da imaju poriv za promjenama, slagali se mi s njihovim idejama ili ne, bar bismo mogli reći da su mladi proaktivni. Ovo je potop. Njihova apatija je antiradikalna jer znači kapitulaciju, znači da se skroz povlače”, tvrdi Bovan, a Kovačić se nadovezuje:

“Svi naši izbori pokazuju da je desni centar koji je na krivulji pomaknut udesno, nije na nuli, ustanovljen kao norma. Oni koji se miču od desnog centra prema ljevici zapravo idu prema centru i bivaju još radikalniji. I zato je taj društveni sustav poremećen: mladima je u procesu izgradnje vlastitog identiteta, u sustavu gdje su odnosi vrlo fluidni, dodatno još teže, ne znaju se realizirati, a država im ne daje alate kako da zapravo mijenjaju stvari i pronađu sami sebe. I to je problem - država takvim sustavom krade mladost mladima koji bi trebali jednog dana donijeti i prihvatiti novine koje svijet donosi, a to ne rade jer im država cijelo vrijeme stavlja lance oko tog nominalno desnog centra - i onemogućuje da se ostvare prema nečemu drugom”.

Taoci političkih elita

Istraživačka trojka objašnjava kako na ovakav nalaz značajan utjecaj imaju echo chambersi koji im ne omogućuju uvid u tuđe svjetove i razmišljanja. A to znači život pod staklenim zvonom. Ne čak ni stakleno, opisat će Kosta Bovan, nego zamagljeno kroz koje ne vidite što se nalazi izvan zvona. Istraživanje je, očekivano, pokazalo da mladi najviše informacija dobivaju s društvenih mreža. “Poanta je da u online svijetu svi filteri i algoritmi funkcioniraju na taj način da ste malo-pomalo okruženi samo ljudima koji imaju slična mišljenja, niste u prilici da razmjenjujete informacije s ‘drugima’.

Informacije s kojima se ne slažete - neće vam doći automatski s Facebooka, Twittera, Instagrama, imate samo one koje su u skladu s vašim stavovima, i to može dovesti do potencijalne ekstremizacije i jačanja antidemokratskih demokracija. Ako negdje pročitate da su imigranti loši i pratite svoje istomišljenike, to postaje normalno”, upozorava Kovačić i napominje kako je baš zbog toga uvođenje kvalitetnog građanskog odgoja, a ne postojećeg i ovog novog kurikuluma koji je MZO nedavno donio, nasušna potreba.

Jedan od zaključaka ovog znanstvenog rada je da su mladi u okovima društva. Taoci političkih elita. “Ovaj rezultat istraživanja ima svoju povijest, svjedoči o posljedicama korupcije, nepravednosti, vođenju politike na iskrivljen način koji je rezultirao slabom nadom u društvene promjene. Apatija mladih je posljedica. U Europi postoje mladi, ali alijenirani - to su oni koji imaju poriv za promjenama. Naši mladi nemaju poriv za promjenama tu nego vani, tu ne vide nikoga tko bi bio njihov glas, netko kome bi vjerovali. Ovo je puno gore jer znači potpuno povlačenje iz javne sfere. A ako se svi povlačimo, tko ostaje?!”, zaključio je Bovan.