ISTRAŽIVANJE JUTARNJEG Čak 78,8 posto građana želi nove izborne zakone

Gotovo polovica Zagrepčana podržava referendum o promjeni izbornog sustava, što ga je predložila udruga U ime obitelji.

Budući da se Zagreb definitivno ubraja među manje konzervativne sredine u našoj zemlji, bilo bi logično pretpostaviti kako i u drugim dijelovima Hrvatske, gdje udruga U ime obitelji ima jači utjecaj, i gdje Katolička Crkva sigurno uživa veći ugled nego u Zagrebu, referendum o izbornoj reformi doživljava još snažniju potporu.

Čudna koincidencija

Usprkos tome, Željka Markić prekjučer je de facto najavila poraz rekavši da sadašnjim tempom prikupljanja U ime obitelji neće raspolagati sa 380 (ili, po nekim interpretacijama, 450) tisuća potpisa, potrebnih da bi se raspisao referendum o promjeni izbornih pravila.

Zanimljivo je da je vrlo kratka press konferencija gospođe Markić, na kojoj je najavljen poraz referenduma, održana istog dana kad je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, na Kaptolu primio predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka.

Poznato je da je prvi ozbiljni politički prijepor između Katoličke Crkve i HDZ-a unatrag dvije godine izbio baš oko referenduma, koji je Crkva izrijekom podržala, dok ga je HDZ, u suglasju sa SDP-om i predsjednikom Republike izrijekom odbacio.

Poznato je, također, da je udruga U ime obitelji nastala u okviru Katoličke Crkve, i da uživa njenu punu logističku i ideološku potporu.

A prekjučer je, eto, čelnica udruge U ime obitelji najavila poraz referenduma, skoro istodobno dok je Josip Bozanić razgovarao s Tomislavom Karamarkom.

Istraživanje javnog mišljenja što ga je u Zagrebu provela Snježana Beroš, začetnica političkih anketa u Hrvatskoj, pokazuje da 45,7 posto stanovnika glavnog grada podržava referendum o promjeni izbornog sustava.

Očigledno je, znači, da se radi o potpori koja nadilazi uobičajenu ideološku podjelu: u Zagrebu sasvim sigurno ne živi 45 posto glasača desnice. Osim toga, dio birača HDZ-a vjerojatno se izjasnio protiv referenduma jer je tako zahtijevala njihova stranka.

Loš izborni sustav

No još važniji od potpore referendumu jesu stavovi Zagrepčana prema izbornom procesu.

Naime, svega 14,6 posto anketiranih podržava sadašnji izborni sustav, gdje zaokružujemo stranačke liste.

Zemlja u kojoj čak 85 posto stanovnika njenoga glavog grada ne želi da se glasuje po aktualnom izbornom modelu u ozbiljnim je političkim problemima.

Nadalje, tek trećina anketiranih drži da bi se trebalo glasovati prema preferencijalnom sustavu, što predlaže Željka Markić.

Preferencijalni sustav znači da birači zaokružuju ime bilo kojeg kandidata sa stranačke liste, i da onda kandidati s najviše glasova, bili oni prvoplasirani, ili desetopolasirani na stranačkoj listi, ulaze u parlament.

Većina ispitanika u našoj se anketi opredijelila za glasovanje za kandidate po imenu i prezimenu. Takvo se glasovanje provelo u Hrvatskoj na prvim demokratskim izborima, u proljeće 1990. godine, kada se dio zastupnika birao po većinskom izbornom sustavu.

Iskustvo iz 1990.

Međutim, baš iskustvo iz 1990. govori da glasovanje za pojedinačne kandidate ne mora nužno značiti njihovu lojalnost biračkom tijelu koje ih je izabralo u Sabor.

Naprotiv, HDZ vjerojatno nikada nije imao poslušniju zastupničku vojsku nego između 1990. i 1992. godine, kada je polovica zastupnika ušla u parlament zahvaljujući izravnim, a ne “stranačkim” izborima.

Nema sumnje da su na takvo, “poslušničko” ponašanje ondašnjih HDZ-ovih saborskih zastupnka (SDP je, s druge strane, bio suočen s pobunom srpskih zastupnika iz Dalmacije i Slavonije) utjecale i predratne okolnosti, ali ne postoji niti jedan dokaz da biranje zastupnika “imenom i prezimenom”, a ne sa stranačkih lista, dovodi do manje ovisnosti tih istih zastupnika od stranačke središnjice.

Jasna poruka

Riječ je, naprosto, o popularnom ideologemu, koji se morao primiti u okolnostima u kojima hrvatski građani masovno preziru i aktualni politički sustav (ponovimo, samo 14,6 posto ispitanika želi da se izbori održavaju po sadašnjim pravilima!), i aktualnu političku “elitu”.

Građanima, nažalost, nije ostavljeno puno prostora za drukčije osjećaje: što da bilo koji birač misli o političkom sustavu i političkom establišmentu, dok gleda kako Marina Lovrić, optužena za vrlo teška kaznena djela, mirno i po zakonu aktivira svoj saborski mandat.

Ne znamo, naravno, je li Zoranu Milanoviću i Ivi Josipoviću jasna toksičnost takvih događaja, koje se naprosto moralo spriječiti.

Ako je Željka Markić zaista odustala od referenduma za promjenu izbornog sustava, ona je to učinila da bi se izbjegao raskol na desnici, do kojeg je počelo dolaziti baš uoči predsjedničkih izbora.

Ovdje je važno reći da referendum gospođe Markić nije osporila samo Hrvatska demokratska zajednica nego i neki od artikuliranijih ideologa radikalne hrvatske desnice, smatrajući ga ili nedostatnim za ozbiljne političke promjene, ili tek sredstvom koje koristi SDP-u i predsjedniku Josipoviću, u atomiziranju desnog biračkog tijela (što nipošto nije netočno).

Trenutak odluke

Ako je udruga U ime obitelji uistinu odustala od referenduma, bit će zanimljivo pratiti kaptolske reakcije, kao i postupke predsjedničkog kandidata Saveza za Hrvatsku, dr. Milana Kujundžića, koji je veliki zagovornik referenduma.

Ako se, pak, dogodi ono potpuno neočekivano, ako se, dakle, za nekoliko dana objavi da je ipak prikupljeno dovoljno potpisa, što će poduzeti Hrvatska demokratska zajednica, masovna, “narodna”, desna, “demorkšćanska” stranka, kada se suoči s rezultatima suprotnim njezinu izričitom stavu?