ISTRAŽIVANJE JUTARNJEG

Istražili smo mračnu stranu hrvatskog turizma - omlet na Opatu 100 eura, boca domaćeg vina na Hvaru 3000 kn, manji popravak jahte 3000 eura...

Evo, nedavno sam radio tzv. predračun za jednog bogatog ruskog poduzetnika, dakle tražio me da mu izračunam koliko bi ga stajala ruta na Jadranu koja mu se svidjela, i kad sam predao specifikaciju troškova, jednostavno je odustao. Ne zato što si to ne može priuštiti, nego ne želi plaćati, da se slikovito izrazim, bočicu Coca-Cole koja se inače naplaćuje 10 kuna po cijeni od 250 kuna. A to su samo sitnice, kaže nam kapetan duge plovidbe koji radi s bogatim inozemnim jahtašima
 Duje Klaric / CROPIX

Jadransko more. Ukupno 70 marina, 51 luka za nautički turizam, 17.351 vez i 193.450 plovila u tranzitu godišnje. Četiri od deset jahti su pod hrvatskim zastavama.

Od stranih brodova najviše nam dolaze Austrijanci (16,6 posto) i Nijemci (15,2 posto). Slovenska i talijanska plovila dijele treće mjesto sa 5,2 posto. Ukupni porast broja plovila u odnosu na prethodnu godinu veći je od šest posto, a prihod se vrti oko 753 milijuna kuna, što je rast od 5,1 posto, tvrde u Ministarstvu turizma.

Sve raste - u HGK zabilježili su ukupno 64 tisuće najmova, što je skok od 4,5 posto, i 362,6 tisuća dolazaka stranih nautičara i gotovo 2,5 milijuna njihovih noćenja. Ovako je, izražen kroz precizne brojke, izgledao nautički turizam u Hrvatskoj prošle godine. A tek ove očekuje se pravi boom.

Samo u prvih šest mjeseci u lučkim kapetanijama upisano je 21.941 dolazak stranih jahti i brodova, što je čudesni rast od 45,2 posto. Broj prvih dolazaka u Hrvatsku porastao je za 12 posto, što je rekordan uspjeh. Među strancima ove godine vladaju njemačke jahte pa slijede austrijske, slovenske i talijanske. Samo iz Velike Britanije i Irske stiglo je 87 posto gostiju više.

Ali zašto ćemo onda, kad je situacija u sektoru toliko bajna, ovu sezonu pamtiti po bizarnom slučaju jedne boce vina?One koja je na Mljetu naplaćena čak 21 tisuću kuna. I to baš gostu iz Velike Britanije.

Slučaj je zapalio medije i društvene mreže, odjeknuo je i izvan hrvatskih granica, i ovako glasi u nekoliko kratkih rečenica: početak je srpnja, u Polačama na Mljetu staje 68 metara duga superluksuzna jahta Lady Christine. Peteročlano društvo s broda, među njima vlasnik i kapetan, rezerviraju konobu Bourbon poznatog mljetskog ugostitelja Vicka Sršena. Večeraju redom: dimljenu noninu tunu, hobotnicu ispod peke, miješanu buzaru od školjaka, te jelo pod imenom janjeća rapsodija. Popili su i tri boce vina, a onda je stigao račun.

Ukupno 26.604 kune, od čega je samo jedna boca crnog vina naplaćena 21 tisuću kuna. I da se kapetan broda nije obratio medijima, za ovaj se slučaj nikada ne bi doznalo. Vlasnika Bourbona optužio je da im je bocu višestruko preplatio, da im nije izdao pravovaljani račun, da ih nije upozorio na paprenu cijenu vina niti im ponudio vinsku kartu. Od Sršena je zatražio povrat novca i ponudio mu vratiti istu bocu istog vina (Stagnum pelješkog vinara Frane Miloša iz 1993. godine). Sršen nije ostao dužan.

U svom jedinom medijskom istupu predočio je presliku fiskaliziranog računa, te vinsku kartu u kojoj je Stagnum sa cijenom, a dodao je kako je riječ o boci arhivskog vina, vrlo rijetkog na tržištu koje u nabavnoj cijeni stoji oko 3000 kuna, ali s obzirom na unikatnost, cijenu na kraju, tvrdio je, formira vlasnik boce. Kapetana je optužio da se žalio na cijenu vina koje uopće nije naručivao on, već vlasnik broda te da su njegove cijene skuplje jer mu je restoran unutar nacionalnog parka.

Zovemo stoga Sršena da nam dodatno pojasni zašto je došlo do problema, ali on odbija komunicirati putem telefona. - Možemo razgovarati samo ako dođete ovdje kod mene i platite večeru, s obzirom da žuti tisak očito zarađuje dobar novac - poručuje.

Međutim, splitski odvjetnik Hrvoje Alajbeg, koji vodi slučaj u ime kapetana, bio je rječitiji. - Uputili smo pismo vlasniku, ali nitko nam se na kraju nije povratno javio. I zato pokrećemo sve postupke protiv njega koje smo već i najavili. Prijavit ćemo ga - rekao je i dodao kako kapetan njemu nikakav račun nije predočio pa smatra da je ovo slučaj kojim se moraju pozabaviti u Poreznoj inspekciji.

Vlasnik broda Lady Christine je, prema našim informacijama, škotski lord Irvine Laidlaw, 73-godišnji biznismen koji je 2012. godine proglašen 105. najbogatijim čovjekom u Velikoj Britaniji, a imovina mu je procijenjena na 745 milijuna funti.

Ujedno je i jedan od najvećih donatora Konzervativne stranke te je financijski podupirao kampanju Borisa Johnsona za gradonačelnika Londona 2008. Inače, britanski mediji su ga kritizirali da izbjegava plaćati poreze jer nije prijavio boravište u Velikoj Britaniji već u Monacu. Zaljubljenik je u brze automobile i jahte, a bio je i u središtu skandala kad su britanski tabloidi otkrili da je plaćao escort usluge.

Kapetan broda Lady Christine također je Britanac, i upravo zato nije znao da je umjesto računa ustvari dobio specifikaciju troškova na kojoj je pisalo “ovo služi samo za uvid u iznos za plaćanje”, na što su ga kasnije, kako je objasnio, upozorili poznanici iz Hrvatske. Vicko Sršen, pak, tvrdi da je račun uredno fiskalizirao, i kako sada stoje stvari, o svemu će odlučiti istraga nadležnih tijela.

Sam Bourbon je jako loše ocijenjen na Trip Advisoru, i gosti u komentarima detaljno opisuju načine na koje su, smatraju, prevareni. Od 80 ocjena, 18 ih je restoran okarakteriziralo kao grozan, četiri kao loš, a sedam kao odličan. Neki od komentara ove sezone su:

“Naplaćeno nam je puno više nego je pisalo u jelovniku, skoro 400 eura za jedno hladno predjelo, dva glavna jela, jednu salatu, dva dcl. kućnog vina i jednu Coca-Colu. Konobar je cijenu opravdao tezom da mi je zaručnica pila skupocjeno vino, i posebnu vrstu izvorske vode”.

“Naplatili su nam 250 eura za dva predjela, pola litre vina i jedno glavno jelo koje smo podijelili. Nikad više.”

“Nakon što smo pregledali račun i požalili se, skinuli su nam 25 posto cijene. Loše iskustvo”.

“Usluga je daleko ispod top razine. Sabljarku smo platiti 130 eura, 26 više nego u najboljem londonskom restoranu. Čuvajte se.”

Međutim, kako mi objašnjavaju sugovornici, Bourbon je samo jedan od najmanje 20 restorana koji po otocima imaju sličan glas. I vlasnici uvijek imaju isto pitanje kad ih se suoči s divljanjem cijena: Pa što, oni to mogu platiti, u čemu je problem?

- Ova boca vina simbol je svega ružnog što se nautičarima događa u Hrvatskoj - kaže mi jedan bivši kapetan duge plovidbe koji se danas bavi charter biznisom. - Režemo granu na kojoj sjedimo, došli smo na zao glas, i zbog toga pati čitava nautička branša - tvrdi.

S njime i još nekoliko insajdera, iznajmljivača brodova, operatera i ugostitelja koji su u ovom poslu neki i dvadeset godina, Nedjeljni Jutarnji rekonstruirao je sve načine na koje se bogataše, ali i obične nautičare pokušava prevariti. I svi tvrde isto: neke usluge naplaćuju se i po tristo i posto više nego što je to realno, zbog čega nas dobar dio takvih gostiju izbjegava. Tko su ljudi koji na skupocjenim plovilima dolaze na Jadran, koliko ih to košta, i gdje ih se sve pokušava prevariti?

Dolaze mnogi, od arapskih šeika i ruskih tajkuna do glazbenih zvijezda i ne ulove sve fotoaparati i kamere. Zvuči kao da pretjerujemo, ali naši gosti, govore mi sugovornici, anonimni su bogataši koji igraju golf s predsjednicima država. - Računica je jednostavna - kaže mi jedan od njih koji se bavi charterom.

Pet zvjezdica

- Ako Lady Christine uzmemo kao ogledni primjer, charter takvog luksuznog broda od 60 ili više metara, objašnjava mi, tjedno stoji 400 tisuća eura. To je cijena samo broda s posadom. Na to se uvijek uračunava trošak od dodatnih 30 posto koji se naziva advanced payment allowance ili pojednostavljeno džeparcem koji se uplaćuje unaprijed i pokriva troškove goriva i hrane te lučkih pristojbi.

- U pravilu 15 dana prije sav taj iznos mora biti plaćen, svih 3,9 milijuna kuna. I to će im biti dosta samo ako nisu pretjerano rastrošni - kaže nam. U taj iznos ne ulaze troškovi obilaska restorana po obali.

- Za novac koji oni potroše u mjesec dana ovdje, na našoj se obali može kupiti mali obiteljski hotel. Stoga zauzvrat očekuju uslugu od 5 zvjezdica i hranu na razini najboljih svjetskih restorana. Uz to i maksimalnu privatnost i sigurnost.

Ekipa s Lady Christine spada upravo u tu skupinu najelitnijih nautičkih gostiju koji ne pitaju za cijenu, ali naš sugovornik koji je 15 godina bio kapetan duge plovidbe prije nego je krenuo u charter biznis, tvrdi kako to uopće ne znači da su glupi ili da će zato plaćati triput više nego ostali gosti.

- Evo, nedavno sam radio tzv. predračun za jednog bogatog ruskog poduzetnika, dakle tražio me da mu izračunam koliko bi ga stajala ruta koja mu se svidjela, i kad sam predao specifikaciju troškova, jednostavno je odustao. Ne zato jer si to ne može priuštiti, nego ne želi plaćati, da se slikovito izrazim, bočicu Coca-Cole koja se inače naplaćuje 10 kuna, po cijeni od 250 kuna. Ili omlet za doručak na Opatu koji stoji sto eura. A to su samo sitnice - kaže.

Njegov kolega koji ima tvrtku za gradnju i najam brodova u Dalmaciji kaže da mu je posljednjih godina čak isplativije baviti se svojevrsnim raskrinkavanjem prevara. On sa svojom ekipom istražuje sve na željenoj ruti i štiti bogatog gosta od možebitnih prevara, organizira mu poštenu i brzu uslugu. I za to dobije nekoliko tisuća eura. - Radije će platiti meni ili nekome poput mene, nego da ga prevare.

O slučajevima poput boce za 21 tisuću kuna rijetko se pričalo javno. Istup kapetana s Lady Christine stoga ga je iznenadio, ali sigurno neće biti zadnji.

- Riječ je o ljudima koji inače ne dižu veliku buku. Kad shvate da su prevareni, stave crveni križić na tu lokaciju i više se nikad ne vraćaju. Samo što se kreću u važnim krugovima i loš glas brzo se širi. Zašto je baš sada kapetan odlučio reagirati javno, ne znam, to znaju samo njih dvojica.

Brza zarada

Dva su načina brze zarade i nabijanja nerazumnih cijena najraširenija, tvrde insajderi. Jedan je kod sidrenja brodova, drugi kod brzih popravaka. I pritom vrijedi pravilo da se domaće nautičare uglavnom zaobilazi i cilja se isključivo velike jahte na kojima su gosti dubljeg džepa.

Prema Zakonu o pomorskom dobru, izdaju se koncesije na sidrišta, odnosno na mjesta gdje se brodovi ne vežu u lukama ili marinama, već ostaju usidreni u uvalama. Onaj tko zakupi koncesiju u pravilu sam određuje cijenu i one variraju ovisno o atraktivnosti lokacije i broju slobodnih mjesta.

Primjerice, na Olibu se sidrište plaća 10 kuna po metru broda, ponegdje na Dugom otoku 15 kuna, a u hvarskoj Zavali u Starom Gradu cijena je 80 kuna po metru.

- A onda se sastane neko lokalno vijeće malog otočkog mjesta i odluči da se sidrište nasred uvale sada naplaćuje. Pa brodu od 50 metara naplate 2500 kuna, kao na Prokljanu primjerice. Kao kapetan oplovio sam cijeli svijet i to nigdje drugdje nisam vidio. Dobar primjer je Formentera kod Ibize koja je besplatno prirodno sidrište, kako bi trebalo biti i kod nas, osim u nacionalnim parkovima poput Kornata i Mljeta - kaže.

Dobar primjer je i Porat na Hvaru.

- Tu osim što plaćaš vez, uvijek moraš dati i napojnicu mornaru koji te privezuje. Jer imaš dvije opcije, ili ćeš usidriti jahtu ujutro kad je gat prazan, i cijeli dan biti privezan, ili ćeš s njime dogovoriti da ti čuva/nađe mjesto. Ali tako nije samo u Hrvatskoj. Primjerice u Antibu marinero toliko dobro zarađuje da si može priuštiti Ferrari.

Osim toga, luduje se s cijenama bova koje privatne osobe postavljaju po uvalama pa ih naplaćuju jahtama “proizvoljno”. Primjerice, jahta doplovi u uvalu blizu Nečujma, priveže se uz bovu, i do nje odmah stigne gumenjak čiji vozač kaže da je riječ o privatnoj bovi i naplati im vez recimo kao uslugu “odvoza smeća”. Hoće li to biti 150, 250 ili tisuću kuna? Nikad ne znaš.

U blizini je konoba koju gazda otvara samo kad mu dođu jahte, kuharica je njegova supruga, nude samo ribu i gotovo da nemaju jelo ispod tisuću kuna na meniju. Ali vez je kod njega besplatan. - Ljudi su počeli tražiti ogromne iznose, po 300 ili 500 posto više nego prije koju godinu - govori.

Tu su svoje mjesto našle brojne konobe i restorani uz obalu, posebno na otocima. Oni ispred svoje terase imaju bove, na kojima je vez besplatan, ali gosti moraju večerati kod njih.

Kauč-brokeri

Kad su u pitanju servisi na moru tu je još gora situacija.

- U Hrvatskoj nema dovoljno servisera i tehničara i oni to dobro koriste. Jer brod je bez obzira ima li 15 ili 65 metara plutajući problem, kvarovi su jednostavno česti. Zimi popravljači nemaju posla, a onda u dva mjeseca žele to sve nadoknaditi. A vlasnik broda na njemu je 20 dana godišnje i želi iskoristiti svaki sat i ne želi biti privezan na obali zbog kvara. Nedavno je bio slučaj da je serviser došao na jahtu i popravak od 500 kuna procijenio, doslovno, 3000 eura. Pod opravdanjem da je riječ o hitnoj intervenciji zbog koje je morao odbiti druge dvije dogovorene, i da ako cijena ne odgovara, da nađe drugoga - govori vlasnik tvrtke za izgradnju i najam brodova.

Opisuje mi još jednu čestu vrstu prevare koju pokušavaju izvesti tzv. kauč brokeri, odnosno posrednici između vlasnika jahti i nautičara. A preko njih i dalje ide oko 80 posto upita od strane gostiju.

- Posredniku daš da ti iznajmi jahtu za recimo sto tisuća kuna, od čega je njegova provizija 15 posto, ali on će pokušati iznajmiti tvoj brod za 150 tisuća kuna i zaraditi dvostruko više. Situacija je toliko eskalirala da u ovom poslu više nisu najvažniji stručnost i iskustvo, već samo da si pošten, korektan i transparentan - kaže vlasnik tvrtke.

Restorani su posebna priča i o tome se već puno pisalo. Domaća vina proglašavaju se dobrima kao francuska pa se boca umjesto 200 naplati 1500 kuna. - S obzirom da se bavim i provisioningom, znam da su naša domaća vina u nabavi maksimalno 350 kuna, i svaka domaća butelja koja se u restoranu naplati više od tisuću kuna je po meni bolesno i suludo.

Prisjeća se slučaja da se boca debita naplatila 500 eura. Jednog od sugovornika pitam kako je onda moguće da nam sektor toliko raste? Je li sve baš toliko crno?

- Imamo predivnu obalu s puno potencijala. Ali ja sam isto malo računao i došao do zaključka da je riječ o umjetnom rastu. Evo i zašto: navigacijske dozvole do srpnja prošle godine vrijedile su 365 dana. A sada vrijede samo do kraja kalendarske godine u kojoj su izvađene. I zato su mnogi ponovno ove godine izvadili svoje dozvole pa ispada da je do lipnja ovdje stiglo pola svijeta - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 11:34