PORAŽAVAJUĆE

ISTINA O DEMOKRACIJI U HRVATSKIM POLITIČKIM STRANKAMA Stanje je zastrašujuće loše, čak i u slučajevima kada se uvede načelo 'jedan član, jedan glas'

 
 Boris Kovacev / Ilustracija/CROPIX

Razina unutarstranačke demokracije u hrvatskim političkim strankama izrazito je niska, čak i niža nego u istočneuropskim zemljama za koje postoje podaci, zaključak je istraživanja objavljenog u zadnjem broju časopisa "Politička misao".

Participacija običnih članova u donošenju odluka o stranačkim politikama je izrazito niska, a visok stupanj moći koncentriran je u rukama uskog kruga ljudi okupljenog oko predsjednika stranke, tvrdi se u istraživanju koje su proveli Kristina Ćelap i Dario Nikić Čakar s Fakulteta političkih znanosti.

Dominira uzak krug ljudi oko vođe

Oni su istraživali formalnu i stvarnu razinu participacije običnih članova u osam hrvatskih stranaka – HDZ, HNS, HSU, HSS, HSLS, IDS, Most i SDP - nakon parlamentarnih izbora 2016. godine, tako što su najprije detaljno analizirali statute stranaka, a potom proveli intervjue s visokorangiranim stranačkim dužnosnicima.

Istraživanja su pokazala da procesom stvaranja politika unutar stranaka dominira uzak krug ljudi okupljen oko stranačkog vođe, dok su obični članovi nezainteresirani za sudjelovanje čak i u slučajevima kad postoje formalne pretpostavke za to.

Za razliku od stranka u zapadnim demokracijama, koje teže uključivanju običnih članova i širega biračkog tijela, stranke u Hrvatskoj se opiru takvim promjenama i nastoje održati tradicionalne oligarhijske strukture, kaže se.

Čak i u slučajevima kad se stranke poput SDP-a i HDZ-a odluče za uvođenje temeljnoga demokratskog principa "jedan član jedan glas" u postupak izbora stranačkih vođa, to obično ne rezultira višom razinom unutarstranačke demokracije nego se u načelu svede na plebiscitarno iskazivanje potpore samo jednome kandidatu.

Gori od Istočne Europe

Štoviše, dostupna istraživanja pokazuju da su hrvatske stranke manje demokratične i manje otvorene za sudjelovanje običnih članova od sličnih stranaka u Srednjoj i Istočnoj Europi, poput Mađarske, Slovačke ili Rumunjske.

Politolog s Fakulteta političkih znanosti Goran Čular potvrđuje da se radi o vjerodostojnim istraživanjima koja počivaju na metodologiji poznatoj u međunarodnoj znanosti, te da je unutarstranačka demokracija danas jedna od dominantnih politoloških tema u svijetu. Rezultati istraživanja nisu iznenađenje, jer su stručnoj javnosti poznati već petnaestak godina, kazao je Čular i dodao da u hrvatskim strankama nema "nikakve ozbiljne demokratizacije" nego da je na djelu "ekstremna centralizacija".

Zagreb, 090513.
Fakultet politickih znanosti.
Na fotografiji: Profesor Goran Cular.
Foto: Nenad Dugi / Cropix
Nenad Dugi / CROPIX
Profesor Goran Čular

U proceduralnom pogledu unutarstranačka demokracija se može promatrati kroz dvije dimenzije – inkluzivnost i decentralizaciju – iz kojih su izvedene tri glavne kategorije: prava članova, organizacijska struktura i donošenje odluka, ističu autori.

Analizirajući kategoriju "prava članova" u stranačkim statutima, prosječna vrijednost rezultata za sve stranke u Hrvatskoj iznosi 0,31, dok, primjerice, u Mađarskoj iznosi 0,52, a u Slovačkoj i Rumunjskoj po 0,49.

Gledano po istraživanim strankama, samo su dvije - HNS i HSS - ostvarile rezultat 0,5; tri su stranke - HDZ, IDS i SDP - ostvarile rezultat 0,33; a tri - HSLS, HSU i Most – svega 0,17.

Statuti ne omogućuju utjecaj članstva

Od osam stranaka samo statuti HDZ-a i IDS-a sadrže tvrdnju koja izričito daje pravo članovima da participiraju u procesu donošenja odluka, kaže se. U potkategoriji "pitanja izbornog programa", ni u jednoj hrvatskoj stranci obični članovi nemaju formalno propisanu mogućnost izravno utjecati na izborni program i na taj način sudjelovati u stvaranju stranačkih politika.

U pet slučajeva (HNS, HSLS, HSU, IDS i Most) uopće ne postoji odredba o tome imaju li članovi mogućnost izravnog utjecaja na sadržaj izbornog programa, niti se izborni program spominje. U statutima preostalih triju stranaka (HDZ-a, HSS-a i SDP-a) izborni program se izričito spominje, ali ne postoji odredba koja bi običnim članovima formalno omogućila izravni utjecaj na njega.

Od svih analiziranih statuta, ni u jednom nema izravnog spominjanja stranačkog tijela koje je zaduženo za izradu izbornog programa ili statuti propisuju da je taj proces pod kontrolom stranačkog vodstva, osim u statutu HSS-a. U tom statutu se kaže da program, programsku deklaraciju, a ovisno o svrsishodnosti i izborni program, donosi Glavna skupština HSS-a.

Sve ovisi o šefu stranke
Zagreb, 191116.
Objava nesluzbenih rezultata unutarstranackih izbora za predsjednika SDP-a u sredisnjici stranke na Iblerovom trgu. Prema reultatima, najvise glasova je osvojio Davor Bernardic, a s njim ce se u drugom krugu natjecati Ranko Ostojic kao drugoplasirani.
Na fotografiji: Tonino Picula, Davor Bernardic i Ranko Ostojic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Most je u novoj verziji svog statuta nazadovao u stupnju unutarstranačke demokracije. Dok je u Statutu iz 2012. ustrojstvenim oblicima dao mogućnost odlučivanja o svim pitanjima u okviru svog djelokruga, u novome Statutu im je to oduzeo, napominje se.

Stranačko članstvo ima pravo sudjelovanja u oblikovanju politika stranke unutar HNS-a, HSU-a i SDP-a. Tako, primjerice, član SDP-a "zajedno s drugim članovima/članicama može organizirati posebnu političko-programsku struju unutar stranke".

U zapadnim demokracijama članstvo ima znatno veće mogućnosti utjecaja. U nekima od zapadnih stranaka lideri nemaju mogućnost utjecati na, recimo, određivanje izbornih lista, a kod nas sve ovisi o jednoj osobi. Naravno, šef stranke pri tome mora voditi računa da ne naljuti pojedine skupine u stranci, kaže Čular.

Jedna od rijetkih stranaka koje je bitno unaprijedila unutarstranačku demokraciju je Orah. U njoj ne samo da izabiru šefa stranke po načelu jedan čovjek jedan glas, nego široko članstvo određuje izborni program i izborne liste. Međutim, oni nisu ostvarili značajniji izborni rezultat i zapravo su marginalna stranka, napominje Čular.

Odluke se donose netransparentno

Istraživači su proveli dvadeset intervjua sa saborskim zastupnicima i pet intervjua s tajnicima stranaka ili osobama zaduženima za koordinaciju unutarstranačkih aktivnosti. Iako komparativne studije pokazuju da su obični članovi mnogo aktivniji ako im se dopusti izravno odlučivanje o unutarstranačkim pitanjima, stranački dužnosnici bili su prilično rezervirani u pogledu stvarnih spremnosti i kapaciteta običnih članova da se aktivno uključe u procese raspravljanja i odlučivanja unutar stranaka.

"Oni općenito doživljavaju stranačko članstvo kao pasivan dio stranke koji je nezainteresiran za pitanja unaprjeđenja unutarstranačke demokracije i koji je naviknut slijediti politiku stranačkog vodstva", kaže se u istraživanju Kristine Ćelap i Daria Nikića Čakara.

Neki ispitanici su to pripisali "naslijeđenoj socijalističkoj kulturi podčinjavanja i bespogovornog slijeđenja vođa", a drugi da se radi o "razvoju nove kulture slijeđenja autoritarnih vođa". Zajednički je zaključak većine ispitanika da obični članovi nisu zainteresirani za promjene koje šire unutarstranačku demokraciju, jer ne koriste ni postojeće mehanizme koji im omogućuju participaciju. Tako, sve odluke i inicijative koje formalno izglasavaju stranačka tijela, unaprijed su dogovorene u uskom krugu ljudi oko vođe.

Više ih zanimaju interesne skupine

Jedan je ispitanik rekao da je proces donošenja odluka u njegovoj stranci toliko netransparentan da ni visokorangirani članovi ne znaju tko je zapravo i zašto donio neku odluku. Neki su pak ustvrdili da se u fazi formalnog izglasavanja neke odluke nitko ne želi usprotiviti stranačkom vođi zbog straha za svoju poziciju.

Ispitanici smatraju kako se to može promijeniti jedino zamjenom podaničke i konformističke kulture participativnom i sudioničkom kulturom, do koje vodi dug put reforme obrazovnog sustava, ali i većom angažiranošću stranaka u socijalizaciji i obrazovanju svojih članova.

Stranačke vođe će rijetko otvoriti mogućnost utjecaja članstva na politiku stranke, i to kad dolazi do loma stranke nakon izbornih gubitaka ili pak kad šef stranke nastoji osujetiti svoje konkurente, ističe Čular.

Ako se stranačko vodstvo ponekad i nađe u situaciji da ne može samostalno donijeti odluku, pomoć će prije tražiti od specijaliziranih stručnih tijela ili čak aktera izvan stranaka, poput interesnih skupina, nego od običnih članova kroz redovne stranačke kanale, navodi se u istraživanju.

Zašto se učlanjuju?

Što je onda motiv članstva da uđe i bude u stranci iako ništa ne može poduzeti, nameće se kao važno pitanje? Autori rada, međutim, ističu da na to nemaju odgovor te smatraju da bi za nj trebalo poduzeti nova istraživanja.

Čular kaže da obično postoje dvije skupine motiva za učlanjenje u stranke. Prvo su ideološki motivi. Ljudi žele pripadati stranci koja će nakon pobjede implementirati "njihove" ideje. To stvara osjećaj ugode članu, pa svoje osobne želje stavljaju u drugi plan. K tome, pojedinac ulazeći u stranku zatječe neke odnose koji traže discipliniranost, i taj se odnos nastavlja, kaže on.

Drugi motiv može biti osobna korist, odnosno računica da će do nekog cilja lakše doći kao član stranke. Ali, to je teško znanstveno izmjeriti, kaže Čular i dodaje da će član takav odgovor zanijekati.

U kojoj mjeri je pasivnost članstva u strankama podloga za korupciju? Čular kaže da nema istraživanja koja bi to pokazala, ali dodaje da je mehanizam koji je izgradio i iskoristio Sanader dobar primjer za to.

Damjan Tadić / CROPIX

"Nedostatak unutarstranačke demokracije i pristanak svih u HDZ-u da funkcioniraju na način na koji su funkcionirali, predstavlja mehanizam bez kojeg se nije moglo odviti ono što je organizirao Sanader kao predsjednik Vlade", objašnjava Čular i podsjeća na obrazloženje jedne od sudačkih odluka sa suđenja Sanaderu - koja nije postala pravomoćna - u kojoj se kaže da je autokratsko ponašanje bitan element bez kojeg se ta djela nisu mogla počiniti.

Mazohističko članstvo

Običan član može ostati unutar sustava ili izaći iz stranke. Veliki broj ih napusti stranku, kaže Čular. No, stranačko članstvo je često spremno na žrtve, koje ponekad imaju elemente mazohizma, dodaje. On podsjeća na brojne slučajeve raspuštanja općinskih, gradskih pa i županijskih organizacija stranaka, koja su zapravo velika poniženja za članove.

Sjetite se kad je u slučaju Bandić bila potpuno rasturena gradska organizacija SDP-a u Zagrebu, koja je brojala šest-sedam tisuća članova. Svi su se morali ponovio učlaniti u stranku, naravno, koji su to željeli. Među njima je bilo ljudi koji su članovi stranke još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su bili u SKH. Zamislite to poniženje, stati ponovo u red za upis u stranku s kojom si tko zna što prošao?! To je samo jedan od pokazatelja kako je motive za članstvo teško istraživati, zaključuje Čular.

Piše: Ivo Lučić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 07:55