ISPOVIJEST UDOVICE GENERALA KORADEA 'Muž mi je ubio petoricu, sin mi je u zatvoru, a ja sada ostajem bez svega. Bog me se odrekao'

Rodbina ih je zaboravila, prijatelji su ih odbacili, a susjedi samo gledaju svoja posla. Kroz masivna hrastova vrata ružičaste katnice u Velikoj Veterničkoj zato u posljednjih osam godina nije prošao nitko, ako izuzmemo policajce koji su u nekoliko navrata upali tražeći oružje i sudske ovršitelje koji su došli procjenjivati imovinu za dražbu, piše Slobodna Dalmacija.

Ljiljana Korade otvorila nam ih je na dan na koji je njezin suprug Ivan 2008. godine krenuo u svoj ubilački pohod i zavio u crno pet obitelji, a svoju uništio. Njegova udovica nije nas pustila samo u kuću, nego i u svoj svijet, koji je javnosti svih ovih godina bio potpuno nepoznat. Od stotina novinarskih tekstova ispisanih o obitelji Korade, ovo je prvi koji nije završio na stranicama crne kronike.

Iz mramornog predvorja može se krenuti u četiri smjera, desno hodnikom prema spavaćim sobama, ravno je blagovaonica, a pokraj nje stubište za kat. Iznutra su vrata oblijepljena naljepnicama koje svećenik ostavlja na blagoslovu kuća, nasuprot je raspelo koje dominira prostorom.

Ljiljana je predložila da krenemo lijevo, u kuhinju, jer se tamo osjeća najugodnije, a, kaže, tu i provodi najviše vremena. Sjeli smo za masivni okrugli stol oko kojega su četiri stolice. Na njemu su, u visokoj vazi, tri svježe ubrana narcisa. Kuhinja je žarkocrvena, u jednom kutu svira Iskrin tranzistor iz osamdesetih, koji se nikako ne uklapa u moderni ambijent, a u drugom dominiraju obiteljske fotografije. Na većini je unuk, koji tu ne živi, pokojni suprug nije ni na jednoj. Ovdje u obliku kipa, a na nasuprotnom zidu, kao slika, lik je Crne Gospe iz nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke.

– Da skuham kavu? – oprezno pita žena u crnini.

– Samo ako ćete i vi piti – odgovaram.

– Ma kako ne. Mogu je piti cijeli dan, ona me drži. Idem skoknuti po cigarete – rekla je zadovoljno i otišla po kutiju u drugu sobu.

– Kako ste? – ovo je pitanje sve samo ne retoričko za udovicu čiji je suprug ubio petero ljudi, majku čiji je sin iza rešetaka i kućanicu koja će uskoro ostati bez svega što je u životu stekla.

– Toliko je zla prošlo kroz ovu kuću, a i kroz moj život. Uskrsi me podsjećaju na veliko zlo. Patim kao Isus na križu. Možda me se Bog odrekao. Suprug je bio u autobusu na Plitvicama na krvavom Uskrsu 1991. godine, 1992. je izgubio ruku, pa onda i ovo što je bilo prije osam godina. Rat ga je jako promijenio, iz njega je došao jedan sasvim drukčiji čovjek. Trebalo se nositi sa svim tim što je iz njega donio. Bili su to veliki stresovi, a on je bio samo običan čovjek. Noću je to bio nemir i znojenje, san bi hvatao po danu... - počela je svoju tužnu priču udovica, piše Slobodna Dalmacija.

ČITAV TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SLOBODNE DALMACIJE