ISPOVIJEST GLAVE ROMSKE OBITELJI ZAHIROVIĆ KOJA SE NAŠLA U CENTRU ORUŽANOG OBRAČUNA U ZAGREBAČKOM VUKOMERCU Progovorio o sukobu i preseljenju u Split

Već dva tjedna novinske stupce i minute televizijskih vijesti pune priče o sukobima romskih obitelji u Zagrebu.

Sve je počelo početkom rujna, kada je u kvartu Vukomerec, u blizini osnovne škole, baš prije kraja popodnevne smjene, došlo do pucnjave između članova obitelji Osmanović i Zahirović, u kojoj samo srećom nitko nije nastradao.

Kako su tada mediji izvijestili, uzrok svega bio je navodni dug od četiri tisuće eura obitelji Zahirović, odnosno danas pokojnog Šerifa Zahirovića (60), glave obitelji, koji je umro koji dan prije sukoba, prema Muharemu Osmanoviću.

Zbog eskalacije nasilja, zbog čega roditelji toga zagrebačkog kvarta nekoliko dana nisu djecu slali u školu, prije nekoliko dana Kemal Zahirović, zvani Mišo, najstariji Šerifov sin i nova "glava obitelji", odlučio je obitelj iz Zagreba povući u Split dok se stvari ne smire, piše Slobodna Dalmacija.

Svi su odsjeli u Zahirovićevu hostelu u središtu Splita, a kad smo ih jučer posjetili, Kemal nas je ljubazno primio upravo u trenutku dok je na drugoj strane telefonske linije bio pomoćnik Veljka Kajtazija, zastupnika romske manjine u Saboru. Kemal ga je nazvao da pokuša dogovoriti sastanak s Kajtazijem te gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem, na kojem bi se postigao dogovor između dviju zaraćenih romskih obitelji.

Dok su se oko naših nogu veselo motala dječica razbarušene kose i lica umrljanih čokoladnom krafnom, Kemal je krenuo pojašnjavati uzrok ovoga, kaže, za njegovu obitelj neželjenog sukoba.

- Moja je sestra, istina, ukrala neku robu iz njegove kuće i on je došao tražiti od moga sada pokojnog oca da vrati taj dug od četiri tisuće eura. Istu noć moji su tu robu vratili, i to zna i policija. Osmanovići su čak objavili video u kojem se vidi da su upali u našu kuću naoružani. Kod nas je običaj da se dug vraća, ali da se prvo dogovorimo. Ali, on nije dao da se moj otac pokopa, nije dao drugim Romima da dođu na sahranu dok se dug ne plati. Ja sam nakon očeve smrti zvao najstarijeg među nama, 85 mu je godina, da se organiziramo da nakon što sahrana završi, da ćemo se svi skupiti i dogovoriti. E, ali Osmanović je tražio taj novac odmah i čak je rekao da mu je netko još dva puta ukrao robu. Ja nisam znao niti za ovu snimku, niti je meni otac, dok je bio živ, rekao da ima problema s Osmanovićima. Oni su došli i pucali na našu kuću, a moji su uzvratili. Nisam znao ni da moj otac ima pušku, a očito ju je nabavio jer je znao da će biti problema. I onda policija nas hapsi, a njih pušta - govori nam Kemal, dodajući da nije istina da je Osmanovića tuklo "50 Zahirovića i da smo ga držali kao taoca".

- Da mu je svatko od nas 50 dao šamar, ne bi bio živ, a kamoli što drugo. Moja je sestra ukrala robu iz njegove kuće i mi to ne opravdavamo, pa i ona je u ludari u Vrapču. U redu, platit ćemo ako je ona to prodala ili ako je nešto nestalo, al' nije, jer je to vraćeno istu noć. Ne znam kako je ona ušla u njegovu kuću, ne živim tamo, ne stanujem tamo i prije očeve sahrane rijetko sam dolazio u Zagreb - kaže nam Šerifov nasljednik.

Ističe kako Osmanović njega proziva po društvenim mrežama kao novog šefa klana Zahirović, kao da je on neki mafijaš.

- Kakav klan, kakav vođa, to su ludila. Ja ne tražim ništa nego mir, daleko mu kuća od moje, i to je to. On bi čak nama trebao platiti jer nas je stavio po zatvorima, jer nas je napao, jer smo zbog njega morali bježati iz svoje kuće - veli naš sugovornik, kojeg pitamo kako je doživio to što je njegova obitelj postala "nacionalni" problem.

- Kako ćemo doživit sve to, šta da vam kažem, ja se tresem, noćima ne spavam zbog hajke koja se digla na nas. Ne pitaju za našu djecu, je l' ona plaču, je l' ona trebaju ići u školu... Pa naša djeca idu s Osmanovićima u razred, naša djeca, moja unučad. Pa moja je baba bila Osmanović. I sad smo došli do toga da, u dućan idemo - nismo više dobrodošli, idemo u trafiku - nismo dobrodošli, idemo u kafić - nismo dobrodošli... Pa kako dalje, kako? - pita se Kemal.

Traže li Osmanovići i dalje povrat duga?

- Ne znam je l' i dalje traži tih četiri tisuće eura, može sad tražiti 50, može što hoće. Ali on je oštetio nas, nismo mi njega. On je opsovao od mog oca grob, on je opsovao od mog oca sanduk, njegove kosti... Pa čak je stavio na Fejsbuk da će iz groba vaditi kosti Šerifa Zahirovića, da on ne pripada tu... On je sklon tome, on to već radi dugo, ne samo nama, već i drugim romskim obiteljima (spominje nekoliko prezimena), a policija sve to dozvoljava. Ma, ne smijem više da pričam - veli Zahirović.

Je li ta roba uopće vrijedila četiri tisuće eura?

- Ne znam, dugo godina radim s tekstilom i za tih četiri hiljade eura treba ti kombi, a ne jedna vreća pa da je uzmeš u krilo i odneseš, razumiješ. Al' on je tražio tih četiri hiljade, htio je to iskoristiti. Zašto? Zato jer on zna da se dug, kad netko umre, mora vratiti. Nisam želio da se ovo desi, pa kad bi se nešto desilo, ja i moja familija bi križ nosili cijeli život. Radije mom djetetu da se desi nego nečijem drugom jer ja imam dijete invalida i znam šta to znači. Za djecu bih sve dao, za njih živim i, ne daj Bože, ljubim te, Alahu (kuca o stol), što se nije desio takav slučaj, suze mi dođu na oči kad to pomislim.

Tko je od vaših sad u zatvoru?

- U zatvoru su sad moj brat i zet, a gore su ostali mama, sestra i snaha, da vide da se riješi problem za kuću, za školu, za djecu. To što sam povuko obitelj u Split ne može biti rješenje, to je privremeno. Ne mora to biti Zagreb, neka im se da Varaždin, Karlovac, Bjelovar, bilo gdje samo da se maknu ili da im isplate kuću, pa da odu možda i u Njemačku.

Je li taj dug osnovni problem?

- Da. Nikad prije nikakvih problema nije bilo među nama.

Nakon svega što se događalo, kažete da ste izloženi linču?

- A šta da ja radim! Ima, recimo, u Splitu još Zahirovića koji nemaju veze s nama, a sad ih se trpa u isti koš s nama. Oni su povezali Zahiroviće prije 30 godina šta se dešavalo i onda je to nastalo buuuum. I šta sad, trpi i šuti...

Koliko uopće ima Zahirovića u vašoj obitelji, spominju se brojke da vas je pedeset, sto, tisuću... Jeste li vi vojska?

- Ima nas, mašala, ima nas - vojska. Ali da se zna, nikad nisam imao problema s policijom. Nemam navečer u kasne sate ni jedan zapisnik da sam izašo vanka. Jer ne idem nigdje, nije mi potreban mafijaš, nije mi potreban kriminalac u obitelji. Naša djeca se već dižu u pet, šest, idemo na pazar u Trogir uhvatiti banak za prodaju, da radimo, i to svi znaju. Nikad s nikim problema nismo imali. Moj brat koji je sad u pritvoru, Rasim Zahirović, pa cijela policija, cijela carina, cijela porezna, smetlari svi znaju za njega, on je tu u splitskom Đardinu spavao sa svojom djecom. Njegova djeca rade, prodaju balon i tekstil, a kad mu neko nešto kaže, on uzme dječicu i ode, izbjegava sukob. I na kraju je ispao najveći kriminalac. Ne možemo protiv toga, to je tako, i šta sad?

Mislite li da će se situacija smiriti sad kad ste povukli obitelj u Split?

- Pa, kako da ti kažem, da ti budem iskren i pošten, nije sigurno. Jer može mi poslat nekoga, može on doć tu da mi pravi pizdarije. Gledajte, ja se nadam i očekivam da se to riješi. Ne želim ići u Zagreb, ne želim konflikt s nikim drugim, želim da se povučemo. Ne želimo rat, nikakvu osvetu, nego da nas puste na miru i policija, i Osmanovići, i mediji, i svi. Al' svako malo čuješ nešto kao Zahirovići ovo, Zahirovići ono. Ako ima Zahirovića da su nešto učinili, da sam točno to ja napravio, zatvori me, koliko treba, 20 godina robije i doviđenja. Neka policija radi svoj posao i vjerujem da to i rade. Znaš šta, prijatelju, nemam snage više, nemam razmišljanja, ajmo popit kavu...