Hrvatska je prema mnogim parametrima idealna država za školovanje. Osnovno i srednje školovanje građanima je u potpunosti plaćeno sredstvima iz državnog proračuna, a tako je u većoj mjeri i u visokom školovanju, gdje prednjače državna sveučilišta i uz njih vezani fakulteti. Uz osnovni trošak školovanja, na konto proračunskih sredstava subvencioniraju se učenički i studentski smještaj, prehrana, javni prijevoz, kao i brojne druge komocije osmišljene u cilju stvaranja uvjeta za lakše studiranje. Navedene metode financiranja u skladu su s idealom “društva znanja” koji se pred građane postavlja kao ultimativni cilj i civilizacijski doseg.
Kapitalizacija znanja
No, ipak treba očekivati da obrazovanje jednom građaninu donese i određene kompetencije koje također u određenim uvjetima može i kapitalizirati. Uslijed dugogodišnje krize, rasta nezaposlenosti, kao i sve većeg raskoraka između obrazovanja kako ga vide nacionalni obrazovni stručnjaci i realnih potreba tržišta, pa i očekivanja građana da bi po završetku školovanja automatski trebali dobiti posao “u struci”, s pravom se pitamo - isplati li se u Hrvatskoj školovati?
Na usporednom primjeru jednog građanina srednje stručne spreme i liječnika specijalista vidjet ćemo kako Hrvatska pruža isplativo školovanje, s obzirom na to da se financira direktno iz proračuna, ali stečena znanja i diplome tim građanima isplativo je u potpunosti kapitalizirati tek izvan hrvatskih granica.
Građanin SSS je rudarski tehničar zaposlen u naftnom sektoru, zapošljava se u 19. godini, radi do 65. uz prosječnu plaću od 7200 kuna. Tijekom radnog vijeka dobio je ukupno 4,1 milijun kuna, ali stvarna zarada mu je 3,7 milijuna kuna (uzeli smo mu približno 3 tisuće kuna kao trošak života tijekom prvih 11 godina rada zbog usporedbe sa specijalistom liječnikom koja slijedi). U mirovinu odlazi sa 47 godina staža, a zadovoljit će se sa 1860 kuna mirovine mjesečno iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Liječnik specijalist zapošljava se u 26. godini kao stažist. Hipotetskom srećom odmah kreće sa specijalizacijom iz kirurgije, a tijekom petogodišnjeg perioda zaposlen je u bolnici uz prosječnu plaću od 6100 kuna.
Po završetku specijalizacije plaća mu sukladno propisima raste na 9800 kuna. Do mirovine će raditi ukupno 40 godina uz prosječnu plaću od 10.500 kuna uz povremeno krpanje kućnog budžeta dodacima na dežurstva i staž. Uz sreću da je specijalizirao na trošak državnog proračuna, do kraja radnog vijeka akumulirat će 5 milijuna kuna. U mirovini će se zadovoljiti sa 2400 kuna iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Iznos mirovine izračunat je uz uvjet godišnjeg rasta plaće od 1% te prinosa fonda od 2%. Međutim, ako je troškove specijalizacije tijekom petogodišnjeg razdoblja bio primoran podmiriti naknadno namjenskim kreditom, kao i troškove života tijekom jedanaestogodišnjeg perioda studija (približno 3 tisuće kuna), koji zbrojeni rastu i do 400.000 kuna, računica se pokazuje problematičnom, što ćemo vidjeti dalje u tekstu.
Vrijedi spomenuti i poreze na dohodak kojih će, uz prosječnu plaću, SSS rudarski tehničar za života platiti oko 725 tisuća kuna, a liječnik specijalist 1,2 milijuna kuna.
Različite mirovine
Dodamo li tom iznosu doprinose na plaću, kao i mirovinsko osiguranje, iznos ustega na plaću raste u slučaju SSS na ukupno 2,82 milijuna HRK (69% od ukupnih prihoda), a liječniku specijalistu na ukupno 3,6 milijuna kuna (82% od ukupnih prihoda). Ova ilustrativna razrada, temeljena na realnom stanju, govori osim o ukupnim primicima i ustegama na plaće tijekom radnog vijeka građana i o problematici progresivnih poreza koji demotiviraju potencijalno produktivne građane od prakticiranja realno produktivnih aktivnosti jer se viši primitak kažnjava većom stopom poreza, naravno u ime solidarnosti i na račun financiranja države socijalnog blagostanja. Ako razmislimo o poziciji SSS rudarskog tehničara, jasno je da on iz pozicije poreznog obveznika, što postaje već u 19. godini, kroz porez na vlastiti dohodak financira obrazovanje doktora u trajanju od najmanje 6, a najviše 11 godina ako mu se povrh financiranja školovanja na medicinskom fakultetu odobri specijalizacija na račun državnog proračuna.
Nepovoljan položaj
Nema sumnje da SSS zahvaljujući takvom sustavu iz nepovoljnijeg osobnog položaja silom poreznih zakona potpomaže povećanje komparativnih prednosti i vjerojatnosti za prosperitetniji život jednog liječnika koji je još jučer možda bio i njegov školski kolega u osnovnoj ili srednjoj školi.
Ali prosperitet liječnika, nažalost, nije moguć u Hrvatskoj. Liječničko zvanje je po prirodi i zahtjevnosti specifično. Počevši od mukotrpnog školovanja te kasnije mukotrpnog i odgovornog rada uz kojega je neizostavno i konstantno usavršavanje uslijed nužnog praćenja trendova u medicini.
Trošak školovanja jednog liječnika na hrvatskim medicinskim fakultetima procjenjuje se na 300.000 kuna (50.000 kuna po godini). Ako novopečeni doktor medicine ima sreće, ugrabit će specijalizaciju na trošak državnog proračuna, o čemu odluku donosi ministar zdravlja u okviru potreba zdravstva za kadrovima iz pojedinih specijalističkih grana medicine. U slučaju da se na specijalizaciju odluči o vlastitom trošku, dakle privatno, na što ga može navesti nemogućnost specijaliziranja na račun proračuna, morat će izdvojiti minimalno 20.000 kuna po godini specijalizacije - ukupno najmanje 100.000 kuna. Uz ukupne troškove života tijekom studija koje će podmiriti naknadnim kreditom, ukupan iznos duga penje se i do 500.000 kuna.
Kako vraća dug
Dug može vratiti nekim komercijalnim nenamjenskim kreditom, što znači da će rata kredita njegovu neto plaću tijekom sljedećih 20 godina smanjiti za dodatnih 4500 kuna, dakle na prosječno 6000 kuna mjesečno. Do kraja života će u tom slučaju kapitalizirati tek 3,6 milijuna kuna ili 100 tisuća manje od SSS-a. “Grijeha troškova studija” oslobodit će se tek u svojoj 51. godini. Primjer troška je možda moguć u tek marginalnom broju slučajeva, no dobro ilustrira nesrazmjer između plaće koju u konačnici takav doktor može očekivati ako sam podmiri troškove specijalizacije i života u periodu ukupnog trajanja studija.
Naravno, držati trošak čim bliže mjestu njegova nastajanja je poželjno, no očito je da će nedostatak računice demotivirati nove studente da krenu na studij medicine, čak i unatoč tome što u primjeru zanemarujem činjenicu da cijeli šestogodišnji studij medicine vrijedan 300.000 kuna student dobiva na račun poreznih obveznika.
Piše Krunoslav Gašparac, blog Kapitalac
Uvesti švedski model financiranja studenata
Idealno rješenje moglo bi se pronaći u smjeru liberalizacije, kako usluga zdravstvenog osiguranja i razbijanja državnog monopola nad zdravstvenim sustavom, tako i u liberalizaciji obrazovnog sustava, a naročito njegova visokoškolskog segmenta. Možemo se u tom smislu povesti za modelom jedne europske države koju građani Hrvatske često idoliziraju - Švedske! Švedska je još 1982. privatizirala obrazovni sustav i uvela vaučer kao model financiranja. Vaučerima država umjesto da financira same škole, čime riskira neracionalno trošenje sredstava, financira njene polaznike. Taj model doveo je do okretanja škola tržišnom načinu razmišljanja, gdje se za naklonost polaznika valja izboriti kvalitetnijim programom i dobrim glasom. Država je zadržala pravo na izradu nacionalnog kurikuluma i inspekcijski nadzor škola. Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljavaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) i bez mogućnosti naplaćivanja dodatne cijene školovanja.
Rezultat te reforme vidljiv je u prosperitetnoj državi odgovornih i svjesnih pojedinaca s dominantnim privatnim ekonomskim sektorom koji prosperira zahvaljujući racionalnijem usmjeravanju građana još u školskoj dobi. Unatoč visokim porezima, koji su u usporedbi s hrvatskim porezima i doprinosima ipak niži, Švedska još uvijek stoji visoko na ljestvici najprosperitetnijih država svijeta.
POGREŠNA POLITIKA Više se isplati raditi u Njemačkoj
Bez obzira na vrstu školovanja i stupanj stručne spreme koji građanin dosegne u Hrvatskoj, nema dvojbe da daljnjim radom unutar hrvatskih granica može ostvariti tek fragment potencijalnih primanja.
Što je školovanje dulje, to je računica ostanka sve nepovoljnija, o čemu osobito svjedoči primjer liječnika specijalista. Zato je već u prvom mjesecu nakon ulaska u EU iz Hrvatske otišlo 36 liječnika. Čak i SSS građaninu ne može biti u interesu da bude porezni obveznik u Hrvatskoj i financira školovanje doktora kada je sasvim izgledno da će taj doktor po završetku studija i specijalizacije otići iz države i neće mu biti na dispoziciji. Postoji mit da građani porezima ulažu u izgradnju javnog zdravstva kako bi nam služilo kada zatrebamo. Koliko vidimo u praksi, naša očekivanja ne koreliraju s odljevom mozgova.
Uz odljev mozgova, suočavamo se s upropaštenim kapitalom poreznih obveznika. Stoga se i tom SSS-u nakon završetka školovanja isplati preseliti, primjerice, u Njemačku i zaposliti u nekoj renomiranoj naftnoj kompaniji, plaćati manje poreze, ostvarivati veći osobni dohodak i višu mirovinu u starosti.
Prosječna plaća će mu u tom slučaju biti najmanje dvostruko viša nego u Hrvatskoj, a liječniku specijalistu više od tri puta. Dovoljan razlog za pakiranje kofera.