Ako dođe do intervencije SSSR-a na Jugoslaviju, iako je u skoroj budućnosti ne bi trebalo očekivati, spremamo se na partizanski način ratovanja. U zadnje vrijeme s tim je ciljem podijeljeno puno oružja teritorijalnoj obrani. Osim toga, iz SAD-a nam je obećana ne samo financijska nego i pomoć u naoružanju ako SSSR pokuša vojno intervenirati, a imamo naznake da bi se i NATO mogao umiješati ako se to dogodi - rekao je u opuštenom razgovoru bivšem grčkom premijeru Stefanosu Stefanopoulosu krajem 1968. godine tadašnji jugoslavenski ambasador u Grčkoj Mihajlo Javorski. Sugovornici vjerojatno još nisu ni došli do digestiva nakon lagane mediteranske večere, a rezident bugarske tajne službe već je u hitnom postupku sažetak razgovora poslao u Prvu upravu KGB-a na Lubjanku. Bilo je to dramatično vrijeme vrhunca hladnog rata nakon što su gusjenice sovjetskih tenkova T-55 ugušile reformsko Praško proljeće krajem kolovoza 1968. i uništile snove o mogućem socijalizmu s ljudskim likom u zoni sovjetskog interesa. Politička situacija u ostatku 1968., kao i 1969. godinu protekla je pod dojmom tog događaja. Europa se uznemirila, blokovska hladnoratovska situacija pokazala je još jednom svoj karakter, a međunarodni čimbenici bili su uvjereni da bi sljedeća na okupacijskom popisu Leonida Brežnjeva mogla biti upravo Jugoslavija, ali i nepouzdana Rumunjska (jedina zemlja Varšavskog pakta koja nije sudjelovala u okupaciji Čehoslovačke) te izolirani otpadnik, ali strateški bitna Albanija Envera Hoxhe.
- Normalizacija odnosa s Jugoslavijom jedan je od najvažnijih prioriteta naše vanjske politike. Ne smijemo dozvoliti da zemlja potpuno sklizne pod utjecaj SAD-a i NATO-a, jer se Zapad jako angažirao oko toga da Jugoslaviju privuče sebi, a pogotovo treba paziti da se nesvrstane zemlje, među kojima Jugoslavija ima odlučujući utjecaj, ne okrenu protiv SSSR-a i ostalih komunističkih zemalja - zaključak je vanjskopolitičkog odbora CK KPSS-a s kraja 1968. godine.
Nakon potresa
Nakon potresa koji su nakon intervencije u Čehoslovačkoj uzdrmali svijet, Moskva je željela sanirati štetu koju je taj događaj izavao u međunarodnim odnosima, a posebno s Jugoslavijom koja je tada balansirala, kao važno čedo hladnog rata, između dvaju blokova i imala veliki utjecaj među nesvrstanim zemljama na koje je uvelike reflektirao i SSSR, ali i na lijeve reformiste u istočnoeuropskim državama kojima je Jugoslavija bila sanjani ideal. Ruski povjesničar, stručnjak za Balkan i komunistički pokret u 20. stoljeću, Artjom Ulunjan u svojoj knjizi “Poslijepraška 1969. godina - sovjetska diplomacija i tajne službe u potrazi za sveznicima i protivnicima na Balkanu i Sredozemlju” donosi intrigante, kadšto u pravom lekareovskom stilu, depeše KGB-ovih i GRU-ovih (vojna obavještajna služba) rezidenata o odnosima s Jugoslavijom u uzbudljivim vremenima nakon sloma Praškog proljeća, kada su odnosi SSSR-a i Jugoslavije pali na najnižu točku od normalizacije 1955. godine.
Jugoslavija se, naime, žestoko suprotstavila rušenju Aleksandra Dubčeka i Brežnjevljevoj doktrini “ograničenog suvereniteta” nazvavši upad u Prag - okupacijom. Jugoslavenski državni vrh, ali i javnost jasno su se opredijelili protiv takvog načina rješavanja odnosa, pa sovjetska ambasada u Jugoslaviji krajem siječnja 1969. šalje izvješće u Moskvu u kojem zabrinuto konstatira da je u beogradskom Domu omladine održan skup podrške Janu Palachu, češkom mladiću koji se u znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije spalio na središnjem praškom trgu Václavské náměstí.
Vojska na granici
Josip Broz Tito u tom se trenutku pribojavao da bi Rusi mogli krenuti i na Jugoslaviju te je podignuta vojska na granicama sa socijalističkim susjedima. SAD je, prema GRU-ovim izvješćima, bio spreman vojno priskočiti u pomoć Jugoslaviji jer - objašnjava sovjetski obavještajac američki interes - “jugoslavenski status ‘tampon’ zone prema sovjetskom utjecaju potrebno je održati, pogotovo jer bi osvajenjem Jugoslavije SSSR postao prejak u Sredozemlju, a ugrozio bi i južni bok Zapada, pogotovo Italiju”. Jugoslavija se, navodi Ulunjan, sporazumjela i s Austrijom da će obje zemlje “olabaviti” međusobnu granicu kako bi Austrija ojačala granicu s Čehoslovačkom, a Jugoslavija s Mađarskom i Bugarskom, iz kojih se očekivao mogući udar. Mađari su obavijestili KGB da je u jugoslavenskoj ambasadi u Budimpešti došlo do promjene “kadra” te da su “Jugoslaveni poslali u ambasadu samo diplomatsko osoblje iz tajne službe”, očito smatrajući da bi Mađarska mogla biti poligon za intervenciju. KGB javlja iz Beograda da su jugoslavenski političari kad je riječ o odnosu sa SSSR-om “najotvoreniji” upravo u razgovoru s Mađarima jer, kako stoji u bilješci, “Jugoslaveni znaju da će Mađari to odmah prenijeti Rusima”. O napetostima između zemalja govori i činjenica da zemlje Varšavskog pakta nisu poslale svoje partijske delegacije na IX. kongres SKJ u ožujku 1969. (KGB sa zabrinutošću ističe da su na kongres SKJ došli predstavnici zapadnoeuropskih socijaldemokratskih stranaka), a Tito nije poslao izaslanstvo na skup komunističkih stranaka u svibnju u Moskvi, gdje se trebalo opravdati intervenciju. Tijekom 1969. godine, piše Ulunjan, u Jugoslaviji se više nisu bojali da bi mogli biti meta napada, ali su se pribojavali moguće intervencije Rusa u okruženju, pogotovo na Rumunjsku (Tito je dao podršku Ceausescuu, iako se, prema jednom izvješću KGB-a, jako naljutio na njega i otkazao jedan susret jer mu Ceausescu nije najavio svoj susret s Nixonom) i Albaniju. Jugoslavija je stalno istupala protiv jačanja sovjetske prisutnosti na Sredozemlju bojeći se mogućeg iskrcavanja na albanske plaže.
Ulunjan navodi da se sovjetska politika prema Jugoslaviji odvijala u dva pravca - što prije normalizirati odnose i ublažiti utjecaj Jugoslavije na komunistički pokret u Europi jer je bilo evidentno, piše u izvješću KGB-a (koje se poziva na izvješća MVP-a SR Njemačke), da Tito namjerava oko sebe okupiti zapadanoeuropske komunističke partije na platformi otpora prema SSSR-u, odnosno “Jugoslaveni žele s komunističkim partijama zapada stvoriti ideološku protutežu SSSR-u”. Drugi pravac je spriječiti Tita u nakani da na summitu nesvrstanih u Lusaki (koji je bio u rujnu 1970.) kao jednu od glavnih točaka dnevnog reda stavi i intervenciju na Čehoslovačku. Sovjeti su zaključili da bi im to puno naštetilo te se u jednom svom izvješću iz polovice 1969. hvale da su uspjeli onemogućiti Tita u toj nakani i da se ta točka neće naći na dnevnom redu summita.
Ulunjan navodi da je noćna mora Moskve bilo i očijukanje i vabljenje Jugoslavije za suradnju s NATO-om, tako 5. europska uprava sovjetskog MVP-a u ožujku 1969. piše kako je “NATO zainteresiran za blokovski status Jugoslavije”, a obavještajac KGB-a iz Rima panično javlja da Italija, uz to što je zajedno s Njemačkom opskrbila Jugoslaviju lakim pješačkim naoružanjem, razmatra mogućnost oživljavanja Balkanskog pakta (vojno-političkog saveza Jugoslavije, Turske i Grčke koji je u jeku IB-a 1953. bio formiran kao zaštita od moguće sovjetske intervencije). KGB-ov agent dobio je informaciju koju je pripremilo talijansko ministarstvo vanjskih poslova o oživljavanju Balkanskog pakta.
Suradnja s huntom
Prema izvješću, Jugoslavija nije posve odbacivala tu mogućnost, bez obzira na to što je tada u Grčkoj na vlasti bila desničarska vojna hunta “crnih pukovnika”, a Turska i Grčka zemlje članice NATO-a, no ove dvije zemlje nisu pokazivale veći interes pa je (što se vidi iz kasnijih izvješća) ideja zamrla sama od sebe, iako su Grci bili zabrinuti za vlastitu sigurnost ako se odnosi Jugoslavije i SSSR-a i dalje budu pogoršavali, što je razvidno iz GRU-ova izvješća iz Atene. Naime, prema izvješću KGB-a iz Italije, “Rim smatra da će Jugoslavija obnoviti vojnu suradnju s Grčkom i Turskom samo ako se pokaže da postoji opasnost od intervencije u Rumunjskoj i ako ne bude napretka u normalizaciji odnosa, makar i malih, s Albanijom”. Jugoslavija je tada, čini se, dobro kotirala jer su svi obigravali oko nje pa tako izvještaji KGB-a iz Pariza i Bonna ističu da se u EEZ-u (Europskoj ekonomskoj zajednici) razmatra i mogućnost razgovora o “pridruženom članstvu” (a i eventualnom članstvu) Jugoslavije ili davanja niz olakšica jugoslavenskim proizvodima na tom tržištu. Na tomu su, napominju u 1. upravi KGB-a, najviše inzistirale Njemačka i Italija, ali se suprotstavljala Francuska jer su na članstvo tada aspirirale Velika Britanija i Grčka, a primanje Jugoslavije dovelo bi, smatrali su Francuzi prema KGB-ovu izvješću, do dodatnih potraživanja i zahtjeva tih država, što ne odgovara interesima Francuske. Naime, Francuzi su, među ostalim, željeli spriječiti prodor (jeftinijih) jugoslavenskih poljoprivrednih proizvoda na tržište EEZ-a. Istodobno i Rusi nude povoljne ekonomske ugovore Jugoslaviji.
Sovjete je posebno bilo zabrinulo jačanje odnosa Jugoslavije s Njemačkom, pa rezidenti GRU-a iz Beograda i Bonna pišu da raste obostrani interes za jačanje odnosa, pogotovo se osjeća njemačka “ekonomska ekspanzija” na Jugoslaviju. Savjetnik ambasade SSSR-a u Jugoslaviji Popov u svojoj depeši od 4. ožujka 1969. piše kako je “utjecaj SR Njemačke dostigao takvu raznu da može dovesti u opasnost socijalistički put razvoja Jugoslavije”. U istom izvješću Popov navodi da Zapad želi iskoristiti negativan stav Jugoslavije prema “kolovoškim događanjima u Čehoslovačkoj kako bi produbili jaz između Jugoslavije i ostalih socijalističkih zemalja te pojačali svoj utjecaj na Balkanu i preko Jugoslavije na ‘pokret nesvrstanih’. Popov naglašava da nova administracija SAD-a (predsjednika Nixona) itekako želi iskoristiti tu poziciju. KGB u depeši od 4. travnja 1969. navodi da je zamjenik ministra vanjskih poslova Jugoslavije Radivoje Uvalić rekao njemačkom ambasadoru da se Zapad mora suzdražati od politike normalizacije odnosa s SSSR-om i razgovora o razoružanju “sve dok SSSR pritišće istočnoeuropske zemlje i njima susjedne zapadne države”. Izvješće KGB-a iz Bonna poziva se na (naimenovanog) zastupnika Bundestaga koji je posjetio Jugoslaviju, a koji pak kaže kako se “u Jugoslaviji pribojavaju da bi Rusi mogli iskoristiti unutarjugoslavenske (republičke i nacionalne) razmirice i trvenja kako bi u danom trenutku došli spasiti ‘slavensku zajednicu’” te da Beograd traži podršku Zapada, posebno Italije s kojom želi uspostaviti što prisnije odnose. KGB (30. svibnja 1969.) navodi kako je tadašnji ministar vanjskih poslova Italije Pietro Nenni nudio Titu “vojnu pomoć Italije i NATO-a u slučaju intervencije, ali u zamjenu za podršku jačanja NATO-ove i pogotovo talijanske prisutnosti na Sredozemlju”. Tito je, prema agentu GRU-a, u srpnju 1969. rekao kako je prisutnost sovjetske flota u Sredozemlju ugroza za male zemlje, ali da američka 6. flota u Sredozemlju neutralizira taj problem. Osim toga, Italija u graničnom sporu dviju država (Osimski sporazumi došli su pet godina poslije) nudi ustupak ako se Jugoslavija priključi američkoj inicijativi sastanka europskih zemalja te nagovori “arapske države”, prije svega Ujedinjenu Arapsku Republiku (Egipat i Siriju), na izravne pregovore s Izraelom. Inače, piše Ulunjan, Brežnjev je tada nagovarao Tita da se Jugoslavija pridruži Sovjetskoj deklaraciju o Bliskom istoku, ali, iako je jugoslavenski stav bio bliži Rusima, to je odbijeno.
Partijska garda
No, ruska strana itekako obraća pažnju na unutarnje stanje u Jugoslaviji, pa Temur Gajdar, dopisnik TASS-a (ali očito i još nekoga), piše o svom sastanku s izvjesnim Đurom Labovićem, “piscem i suradnikom SDB-a, urednikom u časopisu 13. maj”, koji upozorava da u jugoslavenskom rukovodstvu postoji skupina koja “odavno igra na SAD” te želi što lošije i slabije odnose sa SSSR-om. U izvješću sovjetskog veleposlanika Ivana Bendiktova iz svibnja 1969. stoji da “mlada” partijska garda sve izraženije socijalne, nacionalne i ekonomske probleme želi riješiti “demokratizacijom i daljnjom nacionalnom emancipacijom” te iznosi stav kako SSSR-u u ovom trenutku najviše odgovara da Tito zadrži što veći utjecaj jer on vodi “izbalansiranu politiku” i da treba dati podršku onim strujama unutar jugoslavenskog društva koje se zalažu za jačanje veza sa SSSR-om. I tajnik Privredne komore Jugoslavije Pauković, piše Benediktov, rekao je da “na svim razinama partijske i državne vlasti postoje ljudi koji su sposobni i spremni onemogućiti poboljšanje odnosa sa SSSR-om”. Benediktov ih ne imenuje, ali kao predvodnik te antiruske struje u KGB-ovim izvješćima detektiran je Edvard Kardelj. Zanimljivo da je, prema izvješću ambasadora Benediktova, Kardelj u jednom razgovoru kazao da “ne isključuje mogućnost ujedinjena dviju njemačkih država u jednu federaciju”, ali “dok postoji blokovska podjela Europe, treba uvažavati činjenicu dviju njemačkih država”, što su Rusi shvatili kao znak da Jugoslavija nema ništa protiv postojanja DR Njemačke. No, sovjetsko-jugoslavenski odnosi polako se stabiliziraju nakon posjeta ministra vanjskih poslova Andreja Gromika u rujnu 1969. Gromik uvjerava Tita da SSSR nema nikakve intervencionističke namjere prema Jugoslaviji i ostalim zemljama na Balkanu. Moskva je, navodi Ulunjan, morala obuzdati utjecaj Zapada na Jugoslaviju, pa je bila spremna održati hladnoratovski nesvrstani status quo Jugoslavije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....