'INA je na mojoj djedovini! Država će mi morati platiti milijune'

Ina nije samo bilateralni problem Hrvatske i mađarskog MOL-a, već ozbiljno unutarnjopolitičko pitanje s nesagledivim materijalnim i drugim posljedicama o čemu se malo govori, a još manje vodi računa, piše Slobodna Dalmacija .

Kako god završilo sporenje Hrvatske i MOL-a oko upravljačkih prava nad Inom, čak i neovisno o tome hoće li MOL svoj paket dionica prodati Amerikancima ili Rusima, hrvatska država će kad-tad iz svojeg portfelja u naftnoj kompaniji ili iz proračuna morati obeštetiti pravne nasljednike naftnog biznisa u Kraljevini Jugoslaviji iz kojih je, nakon konfiskacije u Titovoj Jugoslaviji i izrasla moćna naftna kompanija Ina.

Trikovi i odugovlačenja

Riječ je o više obitelji koje su u prvoj Jugoslaviji imale svoje rafinerije ili neka druga naftna postrojenja u Osijeku, Sisku i Rijeci. Zakonom o pretvorbi jasno je definirana obveza prema bivšim vlasnicima, odnosno njihovim nasljednicima, a u konkretnom slučaju to je i osnaženo člankom 4. Zakona o privatizaciji Ine koji je Sabor usvojio 2002.

- Nažalost, to nam je malo pomoglo u nastojanjima da ostvarimo svoja zakonska prava. Državne institucije i njezini najviši dužnosnici sve ove godine, a i prije toga, ignorirali su i ignoriraju naše zahtjeve. Štoviše, raznim trikovima i odugovlačenjem žele potpuno obezvrijediti naša potraživanja, premda je lako dokazivo da je Ina izrasla iz tih kompanija i da nam država duguje milijune i milijune.

Moja obitelj, točnije moj otac Ivan Rikard Kraus Ivanović u središtu je Osijeka posjedovao IPOIL AD - Rafineriju mineralnih ulja, zatim šećerane, parne mlinove i druga industrijska postrojenja koja su konfiscirana nakon rata i predana na korištenje poduzeću “Jugopetrol“. Točno je da je značajan dio bio 1943. uništen prilikom savezničkog bombardiranja Osijeka. No, ostao je nukleus te proizvodnje, baš kao i bogato znanje ljudi koji su to radili, tržište koje su imali, kao i 30 tisuća kvadrata u središtu Osijeka - kaže prof. dr. Marko Ivanović, zakonski nasljednik imovine koju potražuje od države.

O vrijednosti oduzete imovine i odšteti koju bi država trebala nadoknaditi obitelji dr. Ivanović ne želi spekulirati.

- Činjenica je da se radi o velikom novcu. Uostalom, imovina koja se nalazi na prostoru ranžirnog kolodvora u Osijeku, te 1943. procijenjena je na tadašnjih 332 tisuće i 440 dolara.

Za mene kao nasljednika ta konfiscirana imovina, a koja je postala imovina Ine, ima i dodatnu dimenziju jer je to patnja mojih predaka, vlasnika kojima je sve oduzeto puškom ili tadašnjim zakonom. Svi ti vlasnici su danas pokojni, ali u njihovo ime postoje još uvijek oni poput mene koji ne žele dopustiti da njihov životni napor, odricanja, skrb, brige i poslovne sposobnosti budu samo tako prepuštene zaboravu. Od ove imovine u Osijeku najviše je profitirala Ina, zato se zgražam kada se tvrdi da je prije privatizacije većinski vlasnik bila država. Zaboravlja se da je Ina izrasla iz kompanija koje su posjedovale obitelji Kraus-Ivanović, Mayer i Sopianec - ističe Ivanović.

Strateški jaka lokacija

- Naša rafinerija u Osijeku, gdje su danas spremnici Ine, sastojala se od destilacije ulja, rafinacije ulja i petroleja, kreking destilacije, dva spremnika za proizvodnju masti za podmazivanje, strojarnice, kotlovnice i 20 spremnika međusobno povezanih cjevovodima.

Ova rafinerija, poput Shellove i Standard Oilove, bila je smještena uz željezničku prugu, cestu i rijeku, tako da smo na Dravi imali i svoje pristanište. Dakle, u to vrijeme bila je to respektabilna kompanija. Ne zaboravimo da je njezinim profitom moj otac na Lozovcu pokraj Šibenika izgradio i prvu tvornicu aluminija na Balkanu - pojašnjava Ivanović.

Tvrdite da povrat te imovine nije samo materijalno i zakonsko već i moralno, pa i političko pitanje.

- Apsolutno. Nama je imovina oduzeta grubom silom, rasnim zakonima, kuglom i metkom. Obitelj Mayer (Marić) koja je bila vlasnik Iskre d.d. i jugoslavenskog Shella preživjela je strašnu kalvariju. Prvo joj je Pavelićev režim, na temelju rasnih zakona, oduzeo kompletnu imovinu, pored ostalog, Rafineriju u Sisku i Bosanskom Brodu, a potom je vlasnika Artura Marića na početku rata ubio njegov vozač, agent Gestapoa, da bi mu supruga završila u Auschwitzu. Na kraju je nakon rata sve konfiscirala Titova vlast.

Još 1992. godine započeli ste bitku za povratak te imovine.

- Nažalost, nisam uspio iako sam bio saborski zastupnik. Službeno sam 1997., kada su stečeni zakonski uvjeti, zatražio povratak imovine. Dakle, punih 17 godina me razvlače, ali neću odustati.

Kako je moguće da je Ina u međuvremenu privatizirana i prodana Mađarima, a da nisu obeštećeni zakonski nasljednici?

- To je pravo pitanje. Da se vodilo računa o javnom interesu, država bi iz ukupnog portfelja dionica Ine prvo namirila zakonske nasljednike i današnje zaposlenike, a potom išla u prodaju Mađarima, podjelu dionica braniteljima… Ovako će to, kad-tad, morati učiniti iz vlastitog portfelja dionica. Puno je bilo lakše ili bezbolnije da je to učinila prije negoli je uopće išla u prodaju te tvrtke. Čak se može dogoditi da nas bude morala obeštetiti iz državnog proračuna, što je nepravedno prema poreznim obveznicima. Netko bi, u konačnici, za to morao odgovarati.

Kako su vas sve ove godine vozali i niste uspjeli ništa napraviti?

- Mogao bih o tome napisati roman. Pisali smo tko zna koliko puta svim dosadašnjim vladama RH, predsjednicima Sabora, raznim ministarstvima, saborskim odborima, brojnim institucijama, agencijama. Pozivali smo se na zakone ove države i međunarodne obveze Hrvatske.

Tko će odgovarati za štetu?

Nudili smo i nagodbu kako bi se završila ova trakavica. Nevjerojatno, nitko ama baš nitko nije želio odraditi svoj posao koji proizlazi iz zakona koji je donijela ova država. Svi su nas ignorirali ili su tvrdili da to treba uraditi netko drugi. Po mojem sudu to je neprimjereno, istovremeno administrativno nedopustivo, te izuzetno nepristojno. Pripadam onom dijelu društva koji ne traži zaštitu moćnih, već vjeruje da je država samo servis građana. Neću odustati. Ako ja ne dočekam pravdu i povrat, dočekat će moj sin Vladimir, pa ako ne i on, imam ja i unuka Jakova.

Tek u kolovozu ove godine učinjen je, napokon, značajan korak.

- Sud u Osijeku presudio je u našu korist i identificirao imovinu za koju bismo morali dobiti odštetu. Nećete vjerovati, na tu odluku, iako postoje neoborivi dokazi da je to naše, žalilo se Državno odvjetništvo i Ina i sada čekamo. Kada dobijemo tu bitku, a dobit ćemo je, slijedi nova: treba na temelju unesene imovine u Inu procijeniti visinu odštete.

Koliko očekujete novca?

-To je vrlo teško pitanje. Ja sam možda među onima koji potražuje najmanje. No, i tu je pitanje procjene, jer radi se o velikoj kompaniji i pitanje je kako će vještaci revalorizirati našu naknadu. Ona, sigurno je, ne može biti mala. Samo kada bi nadoknadili 30 tisuća kvadrata zemljišta u središtu Osijeka gdje se još nalaze skladišta i rezervoari, to je basnoslovna svota. Inače, moja slobodna procjena je da naftne kompanije spomenute tri obitelji čine 75 posto temelja na kojima je izrasla Ina. Najveći dio, oko 65 posto, čini imovina obitelji Marić, a ostatak, po pet posto, otpada na Ivanoviće i Sopianece.

U ime obitelji Mayer (Marić) angažiran je nasljednik Dragutin Marić iz Zagreba, a Ivica Sopianec za imovinu oduzetu u Rijeci. No, on živi u Milanu i u poodmaklim je godinama, pa teško može značajnije utjecati.