PRORAČUN 2017.

IMA LI OPRAVDANJA ZA MARIĆEV OPTIMIZAM? Što vodeći ekonomski, porezni i proračunski stručnjaci misle o proračunu za iduću godinu

Andrej Plenković i Zdravko Marić
 Hanza Media

Kada je, u doba dok je bio ministar financija, Borislav Škegro podijelio zastupnicima oporbe u Saboru prazne excel tablice sa zadanim proračunskim kategorijama i rekao - ispunite - gotovo svi su to prihvatili kao potvrdu legendarne Škegrine bahatosti. Ispunio nije nitko, iako je svatko imao svoju zamjerku njegovu proračunu. Zdravku Mariću danas nitko ne može pripisati bahatost. Nitko, također, ne može zanijekati ekonomsko znanje našeg današnjeg ministra koji se okušao i u znanstvenom i u državnom, ali i u korporativnom sektoru, u kojemu, do tada isključivo znanosti okrenuti Škegro nije imao ni dana iskustva, kao ni većina kasnijih ministara financija. Baš kao i krajem devedesetih Škegri, i Mariću danas zamjeraju gotovo svaku stavku njegova proračuna. Neki zato što je prevelik, jer troškovi su 5,48 posto veći od prošlogodišnjih, većina zato što se smatra u nečemu zakinutom.

Daleko od savršenog

Marićev proračun daleko je od savršenoga, dijelom zato što je u velikoj mjeri i Plenkovićev, jer politika određuje veličinu i raspored troškova, ali moramo biti iskreni - zemlja proračunske sreće je utopija. Ne postoji. Najdeblje deficite i najveći dug imaju najsnažnije, velike ekonomije - SAD (planirani deficit za 2017. je 2,6 posto, dug 112 posto BDP-a), Japan (deficit šest posto, dug 229 posto BDP-a), Britanija (dug je 90,6 posto BDP-a, u vrijeme recesije deficit se popeo iznad 10 posto, danas je opet na dva), pa i cijela eurozona, koja tek sljedeću godinu planira deficit na 1,5 posto zajedničkog BDP-a s javnim dugom od 89 posto BDP-a. Ok, Njemačka je u proračunskom plusu, s dugom od 78 posto BDP-a, čime je trenutno najbliže proračunskoj utopiji. Zanemarimo li, međutim, na trenutak Njemačku s kojom nema usporedbe, hrvatski deficit od 1,9 posto BDP-a tek malo odskače za dobrim prosjekom eurozone.

Prvi zaključak, koji se sam nameće - Vlada nije odustala od štednje, jer nikada nije ni štedila. Štedjeli smo mi za nju, apstinencijom od trošenja, vjerojatno najpogubnijom bolešću koja može pogoditi ekonomiju bilo koje države. Drugo, štednja sama po sebi nema smisla, treba prevrnuti javnu upravu, smanjiti broj ministarstava, ubrzati birokraciju do maksimuma. To je štednja, ne kvantitativno rezanje proračuna. Četiri milijarde kuna, koliko se napuhnuo proračun, ne sugeriraju rasipnost. U odnosu na 128 milijardi, koliko je težak ukupan proračun, njihov utjecaj na zdravlje države ne može biti presudan. Pitanje je, međutim, što radimo s tih 128 milijardi. Ako znamo upravljati troškovima i ako znamo cilj koji namjeravamo postići, zapravo je svejedno je li proračun težak 123 ili 100 ili 150 milijardi kuna. Jednako je i s poreznom reformom o kojoj na kraju u velikoj mjeri i ovisi bolje punjenje proračuna, čiji je osnovni cilj rasterećenje biznisa i građana u svrhu povećanja potrošnje i investicija. Ok, ali gdje je reforma državnih troškova. To nisu samo lijekovi, mirovine ili kvaliteta obrazovnog sustava, o čemu, naravno, također treba razmišljati, zato se zadaci proračuna i definiraju na Markovu trgu, pa tek onda silaze u Ministarstvo financija, to je, prije svega, učinkovitost birokracije, borba s prereguliranošću sustava i pretrpanosti ministarstava...

Udaljeni svjetovi

Sa setom takvih teza i pitanja krenuo sam u obilazak najboljih hrvatskih poreznih, proračunskih i ekonomskih stručnjaka. Vrlo brzo pokazalo se da u Hrvatskoj živimo u vrlo udaljenim svjetovima koji dijele znanstveno i političko razmišljanje. Naši najbolji stručnjaci, oni koji se još nisu sami upustili u politiku, redom su za vrlo konzervativan, štedljiv i čvrst pristup državnim financijama. Najjednostavnije rečeno: troši koliko imaš. S druge strane, one političke, značajan broj amandmana koje su pokušali progurati saborski zastupnici odnosio se na borbu za financiranje “zavičajnih projekata”, nečega što bi trebalo biti pod okriljem lokalne uprave kojoj smo usadili nezdravu naviku da sredstva za svoje projekte i ne pokušava namaknuti sama, nego ih redovno dobiva od države. Drugi, poput zastupnika Ivana Lovrinovića, otvarali su svojim amandmanima nove, radikalne puteve za povećanje novčane mase, pa onda i rast potrošnje koji bi trebao, uz pomoć “viškova novca” iz HNB-a, putem novom potrošnjom stvorenog PDV-a, puniti proračun. Ukratko, zastupnici su svojim amandmanima tražili devet milijardi kuna teško povećanje troškova, iako su istovremeno proračun ocijenili kao “rasipan”. I znanstveni i politički “svijet”, međutim, u svojim se komentarima proračuna rijetko približavaju realnosti u kojoj živi Hrvatska - zaustavljena u predugom trenutku izlaska iz krize, financijski prilično iscrpljena i zadužena, bez motora koji bi je mogao pokrenuti.

Ako konzervativni stav - troši koliko imaš - zadržava državu u stagnaciji, radikalizacija po Lovrinovićevu receptu gurnula bi nas u vrlo mutnu zonu politiziranog HNB-a, kakvog smo se oslobodili 2000. dolaskom guvernera Željka Rohatinskog. Postoji li kvalitetno rješenje koje može zadovoljiti i ekonomsku, realnosti okrenutu, struku i biračima okrenute političke ambicije? Ili još jednostavnije - je li moguće pronaći rješenje s kojim će građani osjetiti pomak nabolje?

Političko doigravanje

Ravnateljica Ekonmskog instituta Zagreb Maruška Vizek ne vjeruje u mogućnosti političkog doigravanja, barem ne kada je o državnom proračunu riječ. - Svojim pitanjima - kaže mi - pokušavate vezati proračun za aktivnosti koje nisu nužno, barem ne izravno, vezane za sam proračun, ali koje mogu dugoročno imati učinka na proračun. Mi, međutim, nismo u situaciji da razmišljamo i ufamo se u učinak možebitnih reformi, koje, da stvar bude gora, ne provodimo, a koje ćemo na proračunu osjetiti u dugom roku. Problem je što smo mi visoko zadužena zemlja čija sudbina ovisi dijelom i o odlukama središnjih banaka nekih drugih zemalja, a te odluke se događaju i danas i sutra i prekosutra, a ne samo za nekoliko godina.

Vizek zato čvrsto brani štedljiv pristup državnim troškovima. Ako želimo diskutirati o proračunu, kaže, i dalje je od svega najvažnije gledati što se promijenilo u pojedinim stavkama rashoda.

- Kad se one analiziraju, vidljivo je da sve odreda rastu, pri čemu je jedino rast subvencija financiran iz europskih izvora, a sve druge kategorije ili dijelom ili u potpunosti se financiraju iz proračunskih prihoda. Pri tome je jedina stavka koja ima veće multiplikativne učinke na gospodarstvo, a to su rashodi za investicije, u proračunu podzastupljena te se njezino povećanje odnosi uglavnom na obrambene svrhe koje će se dijelom pokriti iz uvoza te za opremanje Porezne uprave, pa u oba slučaja veće multiplikativne učinke ovih rashoda na gospodarstvo nećemo vidjeti.

Početno pitanje

Kao isprika za povećavanje rashoda, kaže Vizek, koristi se povoljna ciklička situacija koja uglavnom nikada nije trajnog karaktera. - Kad se ekonomski ciklus okrene, prihodi će se smanjiti, a rashodi će ostati isti i imat ćemo isto ono što smo imali nakon drugog Sanaderova mandata: veći deficit i ubrzani rast javnog duga kao posljedice neopreznog povećanja rashoda u dobrim vremenima.

Hrvoje Zgombić, godinama jedan od najeksponiranijih poreznih savjetnika, donedavni šef zagrebačkog ureda PwC-a, koji se danas upušta u novi poslovni izazov, svojim se odgovorom ipak približio početnom pitanju. Prije bilo kakvog povećanja rashoda treba povećati efikasnosti sustava koji je, po njegovu mišljenju, odavno totalno izvan kontrole, kaže, pritom “tu treba ići u detalje, sve do nabave toaletnog papira, ugovora o isporuci struje, nužnog broja zaposlenih u računovodstvima... Zašto Hrvatsko narodno kazalište treba imati 570 zaposlenih na plaći, od kojih je značajan dio administrativno osoblje, računovođe, vatrogasci? Mora li Požega imati 26 ljudi u računovodstvu gradske uprave? Nije li ih dovoljno četvoro? Možemo li govoriti o pravednoj državi ako radnice Kamenskog dobivaju otkaze, a državni činovnici su sigurni?”

Ali i Zgombić je jasan: “Predviđeni rast rashoda veći je od kamata, a bilo kakvo povećanje rashoda novo je zaduženje koje nas uvlači u spiralu budućeg zaduživanja”.

Propuštena prilika

U Institutu za javne financije, kojemu bi proračun trebao biti jednom od primarnih znanstveničkih preokupacija, ali često ostaju u sjeni agilnog Ekonomskog instituta, ne skrivaju svoje razočaranje propuštenom prilikom. “Velika je šteta što prvi mandat i prvi proračun, oživljavanje gospodarske aktivnosti, pa čak i svojevrsni porast optimizma u državi nisu iskorišteni za početak agresivnije fiskalne konsolidacije”, napisala je ravnateljica Katarina Ott. Načelno, ona podržava predloženu reformu poreznog sustava, ali zaključuje kako je sveobuhvatne i odlučne reformske mjere iz rashodne strane proračuna teško iščitati, a ukupni rashodi će se u sve tri godine za koje se donosi proračunska projekcija povećavati. “U vrlo turbulentnim globalnim i domaćim prilikama nema analize osjetljivosti proračuna na alternativne makroekonomske scenarije”, zaključuje Ott.

Najzanimljivijim, a sigurno najzabavnijim u pristupu analizi proračuna pokazao se ipak Ivo Bićanić, nedavno umirovljeni profesor makroekonomije s Ekonomskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Njegovo, posve namjerno, “spuštanje” proračuna na šest ključnih točaka na kojima bi u pisanju eseja o proračunu trebao briljirati student druge godine ozbiljnog ekonomskog studija vodič je za svakoga tko bi se jednom mogao pozabaviti osnivanjem vladinog kvalitetnog tima ekonomskih savjetnika, ali i ozbiljno upozorenje akademskoj zajednici (odličan Bićanićev tekst objavljen je u Globusu koji je na kioscima). Taj esej, koji, naime, od naših studenata nitko ne traži, za razliku od uobičajene hrvatske “znanstvene prakse” svojim znanstvenim pipcima zadire duboko u odnose ekonomije, politike, a onda i života u zajednici. Ukratko, pretpostavlja znanje i razumijevanje bez kojega se ne može voditi ekonomska politika države.

Nama zasad ostaje nada da je Zdravko Marić, naš ministar financija, tijekom svog zavidnog obrazovnog puta stekao znanje o kojemu piše Bićanić. Ako jest, ambicija i optimizam ugrađeni u proračun za 2017. mogli bi se pokazati dobrima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:37