PIŠE ANTE TOMIĆ

I u Podgorici i u Beogradu i u Vukovaru, nekrofilna ideologija uvijek pobjeđuje epidemiologiju

Što košta da košta, i u Podgorici i u Beogradu i u Vukovaru, nekrofilna ideologija uvijek pobjeđuje epidemiologiju
Ispraćaj patrijarha Irineja
 Oliver Bunic
Objavljeno: 21. studeni 2020. 21:51

Imamo naznaka da su mjere koje smo usvojili počele djelovati", dobacila je za večerom kao usputno Kaja suprugu, a on joj se s druge strane stola tajanstveno nasmiješio. Devetnaestogodišnja Jelena prekinula je na trenutak dijeljenje hrane i upitno pogledala majku i oca. O kakvim mjerama njih dvoje govore? Nije ipak ništa rekla, a druga su djeca pokazivala i manje zanimanja od nje. Jedno za drugim uzimali su od najstarije sestre tanjure variva s porilukom i složno ga kusali.

Kaja i Marko bili su blagoslovljeni brojnim potomstvom. Dobili su četiri kćeri i tri sina i svi su im bili, ne treba o tome vjerojatno ni govoriti, velika radost. Ali, s godinama su, mic po mic, isprva sramežljivo, a zatim sve otvorenije i odlučnije, otac i majka priznali jedno drugome - puno je to. Podizati sedmero djece strahovito ih je iscrpljivalo, i fizički, i emocionalno, i financijski, u svakom smislu. No, još su bili mladi i privlačnost je među njima još bila tako snažna da prosto ruke jedno s drugoga nisu mogli skinuti. Preporučena socijalna distanca nije im uspijevala, valjalo je donijeti druge, kako kažu, strože mjere.

Marko je napokon donio jedan dan kutiju nekakvih žvaka koje je crveneći se i mucajući kupio u samoposluzi. Kad ih je izvadio i stavio na stol, i njega i Kaju ispunila je strašna nelagoda. Jedva su se usuđivali pogledati. Crna zemlja, rekli su odmah na početku, ne smije za to znati. Još najmanje župnik, napomenuo je on otvarajući kutiju, a ona je kimnula. Umrli bi od srama da don Damir čuje što njih dvoje čine.

"Nisu nešto ove žvake", primijetila je Kaja nešto kasnije. "Kako si ono rekao da se zovu?"

"Durex."

"Malo su i žilave."

"Aha", složio se Marko žustro vrteći čeljustima.

Svejedno, kako god neukusne i čvrste bile, žvake su dale rezultat. Prošlo je četiri, pet mjeseci, možda i cijelih pola godine od primjene novih mjera, a obitelj se nije povećavala. Krivulja rasta lijepo se izravnala, a Kaja i Marko sve su slobodnije prilazili jedno drugome. Navečer nisu gotovo mogli dočekati da djeca zaspu, a možete samo zamisliti kako je to grozno, čekati da se njih sedmero kretena prestanu kikotati i kreveljiti i u ponoć odlaziti u kuhinju da se napiju vode.

Sve do jednog dana. Kaja je odsutno donijela lonac na stol i sjela. Marku to, naravno, nije promaklo.

"Ljubavi, što je?"

"Opet sam trudna", šapnula je žena.

"Nemoj me zezati?!", zgranuo se on.

Kaja je kimnula.

"A mjere?", upitala je najstarija kći servirajući braći i sestrama punjene paprike. "Ne djeluju?"

Kaja je na ovo samo slegnula ramenima i tiho dodala: "I to dvojke".

"Dvojke?", ponovio je Marko s jednom zapanjenošću što je djelovala, božeoprosti, gotovo kao slaboumnost. "Blizance nosiš?"

"Tako je."

"Koliko će nas onda biti?", javio se petogodišnji Josip, najmlađi od braće i sestara.

"Ti nama reci", odgovorila mu je Jelena. "Da čujemo, šefe, koliko je sedam plus dva?"

"Četiri!", uzviknuo je mali pametnjaković ponosno, dok su se otac i majka preko stola izgubljeno gledali. Ništa im nije padalo na pamet. Zašto im, pored strogih mjera, brojke i dalje rastu? Što su, zaboga, krivo napravili?

"Imamo naznaka da su mjere koje smo usvojili počele djelovati", izjavio je premijer Andrej Plenković na sjednici Vlade dvadeset devetog listopada. Nacionalni stožer civilne zaštite tog je jutra objavio da je u zemlji zabilježeno rekordnih 2776 novozaraženih koronavirusom. Otad je prošlo više od tri tjedna, a mi još nismo skontali o kakvim je naznakama Plenković govorio. Što je on to, majci, opazio što su svi drugi propustili opaziti, jer smo samo u četvrtak, na primjer, prije dva dana imali novi rekord, 3164 slučaja.

Pacijenti se svakodnevno gomilaju. Kolona ispred bolnice Dubrava počinje, pričaju nam, već iza maksimirskog stadiona. Kakvo je vrijeme došlo, ide se u bolnicu skoro kao na Bleiburg.

Rast zaraženih vidljivo izluđuje nadležne. Ispunjava ih nemoćnim bijesom jer ne znaju koga bi krivili za to. I premijer i Stožer civilne zaštite, nevelika skupina najboljih ljudi koje HDZ ima, pomno izabranih profesionalaca širokog znanja, velike odvažnosti i granitnog integriteta, po vlastitom su uvjerenju napravili sve što se moglo napraviti. Upravo kao i onome bračnom paru s početka naše priče, ni Plenkoviću, ni Berošu, ni Božinoviću, ni Capaku ne ide u glavu gdje su pogriješili?

I zbilja, više od ovoga oni vjerojatno ne mogu. Uzaludno je to očekivati. Besmisleno je, na primjer, ljutiti se na hadezeovce jer se nisu usudili zabraniti vukovarsku Kolonu sjećanja. Da su zabranili da se na jednom mjestu tijesno okupi deset ili dvadeset hiljada njih bez zaštitnih maski, to bi bilo suprotno naravi društva i države. Svi nacionalistički režimi, pa i ovaj naš, hrane se smrću. Smrt je njihovo iće i piće. Smrt je gorivo na koje oni idu. Nacionalistički režimi nikada nisu tako monolitni i snažni kao u trenucima kad se oplakuju junaci koji su dali svoje živote za slobodu i blagostanje. Kad treba naricati za braniteljima naroda i zaštitnicima vjere, javnozdravstvene mjere nemaju nikakve šanse.

Vidjeli smo nešto slično u susjedstvu prije nekoliko tjedana, kad je od koronavirusa umro vladika Amfilohije i narod je u zastrašujućem broju, u desecima hiljada došao u Podgoricu da poljubi njegovo zaraženo truplo. Među njima je bio i vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Irinej. I, jasno, jučer je otišao i patrijarh Irinej, a Srbi će se, ne sumnjamo, još jednom sjatiti u Beogradu da i njega, blijedog i studenog, u suzama cjelivaju. Nema veze koliko ih je umrlo ni koliko će još umrijeti. Što košta da košta, i u Podgorici i u Beogradu i u Vukovaru, nekrofilna ideologija uvijek pobjeđuje epidemiologiju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 14:05