PITANJE PIJETETA

Hrvatski desničari ne shvaćaju da Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima ne uključuje sjećanje na ubijene ustaše

Viđenje komunizma razlikuje se u različitim zemljama, pa tako ne postoji ni konsenzus odnosi li se spomendan i na pripadnike kvislinških postrojbi koji su bili žrtve represije na kraju Drugog svjetskog rata
 Vladimir Radibratović

Devet godina otkako se 23. kolovoza počeo obilježavati kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava, još uvijek manje od trećine država u Europskoj uniji istinski obilježavaju ovaj događaj, i to gotovo isključivo u nekadašnjim komunističkim državama. Zašto je tako?

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta iz 2008. o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, a potvrđen je Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. Slijedom toga, 2011. Hrvatski sabor proglasio je 23. kolovoza spomendanom na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i u Hrvatskoj.

No, 23. kolovoza, nikada nije postigao isti simbolički značaj kao 27. siječnja, koji se na cijelom kontinentu obilježava kao Dan sjećanja na žrtve holokausta, a službene komemoracije širih razmjera organiziraju se samo u baltičkim zemljama na koje se izravno odnosio pakt Ribbentrop-Molotov. Jednostavno, unatoč izglasavanju Rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmu, poteškoće koje su se javile prilikom pokušaja uključivanja sjećanja na žrtve komunizma u zajednički europski narativ pokazuju da zajedničko sjećanje kao temelj europskog jedinstva još nije očvrsnulo. Na vidjelo je izašlo koliko se viđenje komunizma razlikuje u različitim europskim zemljama, jer su rasprave i glasovanje pokazali da crte podjele ne ovise samo o političkoj orijentaciji, odnosno stranačkoj pripadnosti zastupnika, nego i o njihovoj zemlji podrijetla.

Tako je, recimo, ovih dana na platou između Mostara i Širokog Brijega, na Bilima, na “Groblju mira” 18. kolovoza bila misa zadušnica i komemoracija za sve žrtve Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Misno slavlje u 12 sati predvodio je umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović, a nakon mise uslijedio je komemorativni dio, polaganje vijenaca u spomen svim žrtvama totalitarnih režima.

U stvarnosti, Dan sjećanja se - kako je zamišljen - ne odnosi na one koje zastupaju hrvatski desničari - na pripadnike kvislinških postrojbi, koji su bili žrtve represije na završetku Drugoga svjetskog rata. Jer za Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu, koja bi kao žrtve predstavila ustaše, četnike ili pripadnike latvijskog ili estonskog SS-a, nikada ne bi glasali socijalisti i liberali u Europskom parlamentu, a oni jesu podržali Rezoluciju.

Patnja Europe

Još od polovice 1990-ih brojni antikomunistički krugovi kritizirali su “nepotpuni” karakter demokratske tranzicije, što je - po njihovom mišljenju - bivšim komunističkim rukovodiocima omogućilo zadržavanje pogodnih pozicija u društvu i izbjegavanje pravne odgovornosti. Memory entrepreneurs tražili su od Europe da se više otvori na patnje koje je preživjela “druga Europa”, kako pod nacističkom, tako i pod komunističkom okupacijom.

Zatim je Europski parlament sredinom 2005. prihvatio rezoluciju koja se odnosila na šezdesetu godišnjicu završetka Drugoga svjetskog rata u svibnju 1945., koja je ukazivala da je “kraj Drugoga svjetskog rata za mnoge narode značio ponovnu tiraniju od strane staljinističkog Sovjetskog Saveza”.

Vladimir Radibratović

Rasprave nad tim tekstom izazvale su kontroverze kada je u pitanju način opisa sudbine istočne Europe nakon 1945. godine, a podjele unutar parlamentarnih skupina, koje su nastale na temelju nacionalnih podjela, jasno su pokazivale na nedostatak zajedničkog razumijevanja Drugoga svjetskog rata i hladnog rata u Parlamentu.

Potom je u siječnju 2006. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe prihvatila rezoluciju koja se odnosila na “međunarodnu osudu zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi”.

Nacionalna podjela

Napokon, u Pragu u lipnju 2008. godine održana je konferencija na temu “europske savjesti i komunizma”. Prašku deklaraciju na temu europske savjesti i totalitarizma napisali su istaknuti bivši disidenti, kao što su to Václav Havel, Joachim Glauck, Vytautas Landsbergis, te pedesetorica članova Europskog parlamenta, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i aktivista za ljudska prava. Potpisnici deklaracije zahtijevali su izjednačavanje odnosa prema komunizmu i nacizmu kako na etičkoj, tako i na političkoj i pravnoj razini.

Apeliralo se i da se “mnogi zločini počinjeni u ime komunizma” okarakteriziraju kao “zločini protiv čovječnosti”, a na temelju simboličkih paralela s nacizmom opravdavala je proglašenje “23. kolovoza, dana potpisivanja pakta Ribbentrop-Molotov, Danom sjećanja na žrtve obaju totalitarnih režima, na isti način na koji Europa štuje žrtve holokausta na 27. siječnja”.

Izravna posljedica “praške procedure” bilo je prihvaćanje Rezolucije Europskog parlamenta 2. travnja 2009. godine u kojoj je usvojena većina točaka praške Deklaracije.

Ali najprije je trebalo postići politički kompromis između dvije najznačajnije političke grupacije unutar Europskog parlamenta, Europske pučke stranke i Stranke europskih socijalista (PES). Naime, Stranka europskih socijalista formirala je radnu skupinu za povijest kako bi “EU poduzeo korake protiv pokušaja da se povijest piše iznova”.

Parlamentarna rasprava bila je vrlo burna, budući da je antikomunistička mobilizacija zamijenila postojeće crte podjele unutar Parlamenta podjelama prema nacionalnim (“novopridošli” kontra “stare” članice) i ideološkim kriterijima (desnica kontra ljevica). Kontroverze je izazvala dvojba oko postojanja jedinstvenog legitimnog sustava sjećanja u Europi: može li Europski parlament ili čak EU kao cjelina promovirati jedinstvenu viziju ili ipak postoji svojevrsno multiperspektivno gledanje na neka povijesna zbivanja? Može li, dakle, EU, kreirati općeeuropsko martirološko sjećanje?

Iz EPP-a su tvrdili da, dok su žrtve fašizma i nacizma dobile pripadajuću zadovoljštinu, milijuni žrtava komunizma ostali su zaboravljeni, i kako “Europa neće biti ujedinjena dok zapad i istok ne postignu sporazum oko zajedničkih istraživanja, priznanju, dijalogu i razumijevanju zajedničke povijesti fašizma, komunizma i nacizma”.

Protuargumentacija je polazila od toga da ovakva rasprava može dovesti do instrumentalizacije povijesti, kako je to rekao Jan Marinus Wiersma govoreći u ime Stranke europskih socijalista.

U prijedlogu koji su podnijeli socijalisti i socijaldemokrati, nacizam je detektiran kao glavni predmet sjećanja u Europi, a komunizam se smatrao dodatkom “imajući u vidu da je nacizam dominantno iskustvo Zapada, a zemlje srednje Europe dodale su iskustvo komunizma, te napokon i to da valja promovirati razumijevanje dvostrukog naslijeđa diktatura u tim zemljama”.

Vulgarni antikomunizam

Bilo je i žestokog protivljenja pa je Grk, Athanasios Pafilis, iz radikalno lijeve skupine Ujedinjena europska ljevica, optužio da je “pomoću iskrivljene povijesti, kleveta i laži izjednačen fašizam s komunizmom, a taj vulgarni antikomunizam usmjeren je ne toliko protiv povijesti, koliko protiv sadašnjosti i budućnosti”.

U svojoj suštini, glavna diskusija se i vodila oko usporedbe komunizma i nacizma: jesu li nacizam i komunizam “jednako zločinačke” ideologije i povijesno postojeći sustavi i treba li razlikovati komunizam kao ideologiju od staljinizma kao političkog sustava?

Naposljetku je postignut kompromis između Europske pučke stranke i Stranke europskih socijalista, i Rezolucija je usvojena golemom većinom glasova. Među 632 članova Europskog parlamenta koji su sudjelovali u glasovanju, 554 je glasalo za Rezoluciju (87% glasova), 44 je bilo protiv (7%) a 33 suzdržana (5%).

Samo što simboličko izjednačavanje nacizma i komunizma nije donijelo konzekvence koje su tražene u praškoj Deklaraciji: Europska komisija odbacila je sugestije postavljane na političkim forumima da se kazne komunistički zločini i da se njihovi počinitelji postave pred licem pravde, a Vijeće Europske unije podržalo je stav Komisije.

Također, unatoč pritiscima, Europska komisija oslonila se na ekspertizu prema kojoj nisu ispunjeni pravni uvjeti za prihvaćanje novog mehanizma na europskoj razini, budući da poricanje komunističkih zločina nije kažnjivo u pravnim sustavima većine zemalja članica Europske unije.

Jedno je ipak sigurno: dok se prisjeća žrtava komunizma, Europa ne žaluje za kvislinzima koji su nastradali jer su bili saveznici naci-fašizma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:41