Prije nekoliko dana Hrvatska se našla na samom vrhu EU prema brzini rasta BDP-a od +3,9 posto u prvom kvartalu, ali su istodobno otvorene stručne rasprave o strukturi hrvatskog rasta. Više eksperata upozorilo je da se taj rast bazirao na robusnoj potrošnji stanovništva (+6 posto) i impresivnom rastu investicija (+10,8 posto).
Kod domaćih ekonomskih stručnjaka već se učvršćuje konsenzus da zbog strukture rasta/pada komponenti koje doprinose nacionalnom BDP-u atipično bujanje hrvatske u odnosu na ostale europske ekonomije ipak neće biti održivo na dugi, a možda ni na srednji rok. Skeptičan pogled na strukturu hrvatskog gospodarskog rasta može se svesti i na vrlo prozaično političko pitanje koje proizlazi iz elementarnih nacionalnih statistika: jesmo li doista na dobrom putu ako je doprinos industrijske i poljoprivredne proizvodnje rastu BDP-a iz mjeseca u mjesec u padu? Drugim riječima, možemo li doista biti na dobrom putu ako nam industrija i poljoprivreda tonu? Možemo li zaista u modernom okružju zaboraviti na tradicionalne teze prema kojima su industrija i poljoprivreda temelji svake nacionalne ekonomije ili su to ipak samo pomodne floskule?
Raspravu o ulozi industrije i poljoprivrede u ekonomijama budućnosti mogu se prepustiti vizionarima, ali za Hrvatsku ostaje činjenica da se suočava sa sada već višemjesečnim kontinuiranim padom industrijske proizvodnje. Ako pogledamo indekse sezonski prilagođene industrijske proizvodnje u tablicama DZS-a, lako se uočava da nam industrija roni pet mjeseci zaredom - od prosinca do travnja. Ako pet mjeseci RH ima razinu indeksa industrijske proizvodnje ispod 100 (od 98,6 do 96,1), ne treba nužno govoriti o dramatičnom kolapsu, pogotovo jer je pad industrije usko vezan za slabljenje potražnje hrvatskih vanjskotrgovinskih partnera, ali jasno je da je trend vrlo neugodan.
"Industrijska proizvodnja bilježi snažan pad (-1,5 posto godišnje) naročito u segmentu kapitalnih i trajnih potrošačkih dobara, a u skladu s razočaravajućim kretanjem industrije diljem EU te smanjenjem izvozne potražnje, što je rezultiralo skromnim rastom robnog izvoza od svega 2,9 posto nakon pada od -14,5 posto u drugoj polovici prošle godine. Osim smanjenja potražnje od strane najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera, na djelu je i pogoršanje konkurentnosti domaćih tvrtki. Snažniji rast jediničnog troška rada te cijena električne energije za tvrtke koja je viša od prosjeka EU te sporiji pad cijena uvoznih proizvođačkih inputa u odnosu na prosjek EU pogađaju konkurentnost", upozorili su analitičari Hrvatske udruge poslodavaca.
Iako je više analitičara naglasilo kako je doprinos investicija bio iznenađujuće visok, dojam je HUP-ovih ekonomista da bi trebao biti viši. "Privatnim investicijama Hrvatska mora jačati proizvodni kapacitet i konkurentnost tvrtki, jer prema udjelu poslovnih investicija na razini 11 posto BDP-a zaostajemo u odnosu na prosjek EU-27 te prosjek CEE regije (u oba slučaja gotovo 14 posto BDP-a)", poručuju iz HUP-a.
Ako pak pogledamo podatke o doprinosu statističke kategorije "Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo" ukupnom BDP-u, vidimo da su od posljednjih pet kvartala četiri završila u crvenom. Prvi kvartal 2023. donio je realni pad o -1 posto, drugi od -6,1 posto, u trećem smo imali oporavak s +7,2 posto, pa onda potom opet pad u posljednjem kvartalu od -1,9 posto, te neobično dubok poljoprivredni zaron u prvom kvartalu 2024. godine od -6,4 posto.
Dok trend u domaćoj industriji i poljoprivredi navodi na izrazito zabrinuto dizanje obrva prema specifičnim nacionalnim industrijskim i poljoprivrednim politikama, jedan od najuglednijih domaćih ekonomista procjenjuje kako generalno nema mjesta preranom i pretjeranom pesimizmu, ali poziva na oprez. Velimir Šonje je na svom blogu postavio načelno pitanje: "Koliko može trajati gospodarski rast na bazi domaće potražnje uz negativan doprinos neto izvoza?" I ponudio je, uz ograde, ipak poprilično precizan odgovor.
"To je triki-pitanje. Može dugo, kao prije krize 2009., no ako traje predugo, neka buduća kriza koja korigira takvu makroekonomsku neravnotežu bit će veća. Međutim, sada je ipak drugačije nego prije 2009. Iako je tuđi novac opet u igri, ovoga puta se ne zadužujemo na tržištu nego nam je novac ili poklonjen (EU bespovratna sredstva) ili se zadužujemo službenim kanalima po iznimno povoljnim uvjetima (EU zajmovi i jamstva). Drugim riječima, ovakvo stanje može dugo trajati", objašnjava Šonje pa potom upozorava:
"Ono što ne može dugo trajati je ovakav raskorak stopa promjene izvoza i domaće potražnje - da nam ukupan izvoz pada, a osobna potrošnja i investicije rastu po 6 posto, odnosno po dvoznamenkastoj stopi u slučaju investicija. U odnosu sila između tržišnih tokova i tokova koje pokreće država prvi su još uvijek jači. To znači da održavanje postignute brzine rasta već u srednjemu roku zavisi o oporavku ukupnog izvoza (pod ukupnim mislim na izvoz roba i izvoz usluga)…"