Otvaranje terasa ugostiteljskih objekata do sada je najhrabriji potez hrvatskog epidemiološkog stožera. Razlozi zbog kojih je skupio hrabrosti za takvu odluku su očigledni: Hrvatska je tijekom prošlog tjedna zabilježena kao članica EU s najmanjim brojem novih slučajeva prema tzv. sedmodnevnom pomičnom prosjeku. Iz dana u dana povećava se broj cijepljenih starijih osoba, što će sigurno značajno spustiti broj smrti, čak i uz blago ubrzavanje širenja zaraze. Stiglo je malo toplije vrijeme, a čini se da je širenje virusa SARS-CoV-2 jako podložno vremenskim prilikama tj. temperaturi i vlažnosti zraka.
Premda će otvaranje terasa samo po sebi značiti osjetno veći broj socijalnih kontakata te pridonijeti epidemiološkom opuštanju nacije, oprezno druženje na otvorenom ne bi, teoretski, trebalo značajno potaknuti transmisiju virusa. No, ono što je ključno jest da život mora ići dalje. U nekom trenutku jednostavno trebamo krenuti putem normalizacije svih aktivnosti te se vratiti u svijet "starog normalnog" i izbjeći nametnuti narativ bespovratnih promjena, odnosno "novog normalnog", drugačijeg načina života s ekstremno povećanim utjecajem države i totalitarnim obilježjima.
Pandemija nas je do sada na vrlo okrutan način poučila da stroge politike zatvaranja nisu jamstvo epidemiološke sigurnosti. Kad bi radikalne epidemiološke mjere bile učinkovite, onda Belgija ne bi imala 1893 mrtvih na milijun, Češka 1865, a Slovenija 1832 mrtvih. Prate ih po broju mrtvih Britanija i Italija, također zemlje koje su u određenim razdobljima jako zaoštrile mjere.
Čak je i Mađarska premašila 1500 mrtvih na milijun, a uskoro će joj se pridružiti i Španjolska te Bugarska. Hrvatska je u odnosu na sve te zemlje imala puno blaže mjere, a još se drži, uz Francusku, ispod 1350 mrtvih na milijun, s time da zasad gledamo vrlo značajno usporavanje rasta broja smrti. Epidemiološkim radikalima vjerojatno je potpuno nevjerojatno kojim nas tempom u ovom trenutku po broju smrti dostiže Slovačka, zemlja koja se pročula po ne samo vrlo radikalnim nego i jedinstvenim epidemiološkim mjerama.
Testirali su zamalo pa cijelu populaciju, a u jednom trenutku uveli su čudnovat policijski sat tj. mjeru prema kojoj građani smiju izlaziti noću, između jedan iza ponoći i pet ujutro, a za dnevne aktivnosti trebaju pribaviti posebne dozvole uz opravdanje koje je prihvatljivo epidemiološkim vlastima.
Pa ipak, u Slovačkoj je trenutačno potpuno jasno vidljivo formiranje trećeg vala aktivnih slučajeva. Nakon prvog tjedna veljače broj aktivnih slučajeva kod njih se spustio na oko 12.000, a sada je iznad 38.000. Dnevno ta zemlja s populacijom od 5,4 milijuna ljudi bilježi po više od 3000 novih slučajeva dnevno. To je otprilike kao da Hrvatska broji više od 2000 zaraženih dnevno. Bili smo u takvoj situaciji, i dobro se sjećamo koliki je bio osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Osjećaju li se Slovaci sigurno uz stroge mjere?
Donedavno pobornici najstrožih epidemioloških pristupa imali su vrlo "čvrst" argument: kada se mjere uvedu prekasno, onda je jednostavno prekasno. No, ono što upravo gledamo u Slovačkoj ukazuje na proboj virusa bez obzira na to što Slovačka sada ima kontinuitet radikalnih mjera. Vrlo je slična situacija u Češkoj, najgorem europskom žarištu zaraze. U Češkoj je formiranje trećeg vala zaraze još vidljivije nego u Slovačkoj.
U zadnjem tjednu siječnja broj aktivnih slučajeva tamo je pao na 61.000, otkad su dogurali do rekordne 123.000 zaraženih. Bilježe 10.000 do 15.000 slučajeva dnevno i između 130 i 160 smrti. Zanimljivo je da sličan epidemiološki razvoj možemo primijetiti i u Srbiji, koja je daleko od strogih mjera.
Hrvatskoj nitko ne može jamčiti da je neće zahvatiti možebitni treći val uočen na istoku Europe, ali možemo vidjeti da jamstvo sigurnosti ne nudi kontinuitet provođenja vrlo širokog spektra radikalnih mjera. Čini se da je bolje ciljati one mjere koje su najučinkovitije, a pritom najmanje remete svakodnevne poslovne i osobne aktivnosti.
Naravno, valja naglasiti kako se svi oni koji tvrde da su najpametniji po pitanju sudbine virusa SARS-CoV-2 ne doimaju kao mudre osobe. Od početka pandemije do danas zaraćeni pobornici oprečnih epidemioloških pristupa u različitim trenucima sami su sebi mogli prigovoriti zbog krupnih pogrešaka u procjenama. Pojedini epidemiološki radikali na samom su početku pričali da novi virus nije osobito opasan, pa su potpuno mijenjali retoriku.
U jednom trenutku religiozno su propovijedali istrebljenje svakog virusa tj. "zero-covid" koncept, potkraj ljeta su utihnuli jer se činilo da je tobožnji "švedski model" pobjednik, a onda su se za novog jesenskog zahuktavanja zaraze opet razgalamili. No, od početka pandemije do danas nismo vidjeli uvjerljiv dokaz uspjelog radikalnog lockdowna.
Od Perua do Italije, broj mrtvih neumoljivo je rastao uz žestoke mjere te se cijelo vrijeme u obranu radikalizma proturala teza o kašnjenju i ljudskoj nedisciplini. Jesu li doista održive te teze o previše sporim i neodlučnim liderima koje slijede loši građani putem epidemiološke distopije?
Čini se da se razmišljanje o održivosti strogih mjera počinje mijenjati i u kolijevkama srednjoeuropskog imperativa zatvaranja. Austrijski kancelar Kurz krajem je tjedna poručio kako moraju učiniti sve da se zemlja što prije otvori te svoj put za izlazak iz dosadašnje, isključivo radikalne epidemiološke retorike traži kroz uvođenje covid-putovnica, a Austrija lagano i vrlo oprezno popušta mjere. I u Njemačkoj se budi polemika o održivosti strogih mjera.
Pojedine regije otvoreno idu protiv federalnih preporuka, a kancelarka Merkel više nije toliko tvrda kao prije samo tjedan, dva. Nijemci se suočavaju s političko-epidemiološkom dramom: uz sav novac kojim raspolažu, imaju sporu dinamiku cijepljenja, a relativno nizak broj potvrđenih pozitivnih na virus, kao i vrlo nizak broj mrtvih na milijun, ukazuju na relativno nisku okuženost. Jesu li u Njemačkoj šanse za opasan treći val zaraze puno više nego u Hrvatskoj? Znaju li odgovor na to pitanje prilično radikalni stručnjaci koji savjetuju kancelarku Merkel? Ponovimo po tko zna koji put: svi koji nude hrabre i jednoznačne odgovore ne čine se naročito uvjerljivim.
S posebnom pozornošću u Njemačkoj treba pratiti razvoj javne histerije izazvane pandemijom. Ta se histerija javila posvuda tijekom 2020. jer su društva, a posebno donositelji odluka, bili pod snažnim pritiskom neizvjesnosti uzrokovane pandemijom. To je ljudski i prirodno. Tijekom svake masovne histerije društva se suočavaju s bizarnim manifestacijama kaosa, koji ponekad potiču oni koji bi trebali biti najodgovorniji, a stoga i najsmireniji.
Evo jednog intrigantnog primjera: kancelarka Merkel izjavila je da se neće cijepiti cjepivom AstraZenece/Oxforda jer to ne preporučuju njemački znanstvenici. Istodobno, u Njemačku je stiglo 1,4 milijuna tog cjepiva, a Nijemci su iskoristi samo 190.000 ili 13 posto doza.
Valja znati da njemački znanstvenici nisu preporučili cijepljenje starijih od 65 jer su procijenili da ta populacija nije bila zastupljena u kliničkim istraživanjima, pa su se bojali previsokih rizika cijepljenja. Pomalo čudi kako to da kancelarku Merkel njemački znanstvenici nisu upozorili na rezultate ogromnog istraživanja iz Škotske koje je pratilo učinke cjepiva što su ga proizveli Pfizer i BioNTech te cjepiva AstraZenece/Oxforda.
Pratili su rezultate masovnog cijepljenja. Ispalo je da je cjepivo AstraZenece uvjerljivo učinkovitije nego Pfizera i BioNTecha, i to kod starih ljudi - otprilike 85 prema 94 posto. Drugim riječima, stigla je golema studija za koju njemački znanstvenici sigurno znaju, baš kao što mogu sumnjati da je Njemačka relativno nisko okužena, a ipak svjesno govore kancelarki da je u redu podizati razinu javne skepse protiv cjepiva koje mnogim starijima može spasiti život sa 94-postotnom sigurnošću. To je neka potpuno nova vrsta epidemiološkog čistunstva.
Čini se da svijet polako dobiva bitku s pandemijom. U prvom tjednu siječnja na planetu je izbrojano 845.000 slučajeva u jednom danu. S petkom, taj je broj pao na 443.000. Sredine koje su dalje odmaknule s cijepljenjem na horizontu već vrlo jasno vide drastično usporavanje zaraze tj. dolazak vremena kada se o bolesti covid-19 neće nervozno raspravljati kao da je gripa iz 1918., koja je pobila između 50 i 100 milijuna ljudi u doba kad je Zemlju nastanjivalo znatno manje stanovnika, a najbolji znanstvenici nisu mogli identificirati virus, predložiti doista produktivne epidemiološke mjere niti proizvesti cjepivo.