PRO ET CONTRA

Hoće li Plenković imati hrabrosti i postati premijer koji je razoružao Hrvatsku?

Netko bi trebao priznati da imamo i velik problem posjedovanja ilegalnog oružja te pokrenuti akcije otkrivanja i oduzimanja
Andrej Plenković
 Bruno Konjevic/Cropix
Objavljeno: 20. listopad 2020. 21:41

Prošlo je tjedan dana od kada je premijer Andrej Plenković, reagirajući na pokušaj ubojstva policajaca na Markovu trgu, objavio da imamo ekstremizam kao domaći, hrvatski proizvod s kojim ćemo se morati baviti u periodu koji dolazi. Govor mržnje i poticanja na nasilje prešli su preko ruba i dogodilo se ono što smo mislili da je u Hrvatskoj nemoguće - mladić je s kalašnjikovom krenuo u ubojiti pohod na vrh izvršne vlasti (moguće da je meta bio sam premijer Plenković).

A reakcija? Nula bodova. Samo prepucavanja o tome tko je više doprinio radikalizaciji društva. U salvama uvreda koje su izmijenili predsjednik Republike Zoran Milanović i premijer Plenković, te izjavama onih koji su se bočno uključili u polemiku dobili smo mali podsjetnik na kronologiju političkih kretanja u zadnjih pet-šest godina koja su nas dovela do ovoga gdje smo danas.

Duha je iz boce pustio Tomislav Karamarko kada je preuzeo HDZ. Osim što je njegova osobna retorika bila prepuna nesnošljivosti, vraćala nas u Drugi svjetski rat, te svakodnevno radikalizirala društvenu scenu, i svi su drugi njegovi potezi išli u tom pravcu. Ekspresno je izbacio iz stranke bivšu premijerku i predsjednicu HDZ-a Jadranku Kosor koja je policiji i USKOK-u dala odriješene ruke u obračunu s korupcijom, riješio se svih umjerenih HDZ-ovaca, a promovirao ljude radikalnih stavova poput Milijana Brkića, Zlatka Hasanbegovića, Steve Culeja, Ivana Penave... Uz to je pod skute HDZ-a stavio sve krajnje desne stranke koje je skupio u Domoljubnu koaliciju i s njima izašao na parlamentarne izbore. Šator pred Ministarstvom branitelja, prijetnje plinskim bocama, pritisci i prijetnje Mirjani Rakić kao predsjednici Vijeća za elektroničke medije kada je izreklo kaznu Z1 televiziji za širenje mržnje i niz takvih događaja postali su svakodnevica u društvenoj klimi koju je stvorio HDZ.

Zoran Milanović, tada kao predsjednik SDP-a, nadovezao se na to i također zaoštrio retoriku i posegnuo za vrlo grubim izričajima kakvima se služi i danas kao predsjednik države. S tom razlikom što je prije pet godina Milanovićeva retorika bila odgovor na Karamarkovu radikalizaciju, a danas je čisti produkt karaktera. No, sve je to manje važno. Ključna je Plenkovićeva izjava o domaćem ekstremizmu i tvrdnja da je ispunio obećanje kako će promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku. Ako je tako, onda se treba pitati zašto već na prošlotjednoj sjednici Vlade nije usvojen set mjera kojima bi se išlo na suzbijanje mržnje i nasilja. Ne treba izmišljati toplu vodu. Zna se gdje su problemi i kako ih rješavati. Jedino je pitanje postoji li u HDZ-u hrabrosti za priznanje vlastite uloge u stvaranju klime nesnošljivosti, a onda snage za odmak od te politike. Svima je jasno da je ključan odgoj. Ako su djeca kod kuće (što bi se moglo zaključiti da je bilo kod Danijela Bezuka koji je ispalio rafale u policajca) ili u široj obitelji izložena porukama koje razvijaju nesnošljivost, mržnju i potiču nasilje, onda škola mora biti mjesto na kojemu će učiti o pozitivnim vrijednostima, o potrebi za znanjem, prihvaćanju sebe i drugih, te drugačijih.

A za to su potrebni kvalitetni školski programi, udžbenici u kojima se neće falsificirati povijest i provlačiti govor mržnje, i nadasve građanski odgoj koji se godinama odbija uvesti u škole. I ne manje važno - škole moraju biti svjetovne. Nedopustivo je da nastavnički kadar koji bez ikakve kontrole resornog ministarstva ulazi u škole (riječ je o vjeroučiteljima koje regrutira i vrednuje isključivo Crkva) preuzima funkcije ravnatelja škola, a potom za svoj rad i rezultate ne odgovara isključivo tijelima zaduženim za obrazovni sustav, već su podložni vrednovanju vjerske organizacije. Odgoj je najvažniji, ali neće riješiti sve. Netko bi napokon trebao priznati da Hrvatska ima velik problem posjedovanja ilegalnog oružja, da cvjeta ilegalna trgovina, i pokrenuti akcije njegova otkrivanja i oduzimanja.

Vlada više ne bi smjela žmiriti pred tim problemom i pretpostavljati mu političke interese kao što je nezamjeranje braniteljskoj populaciji kod koje se može očekivati najviše ilegalnog naoružanja. Nadalje, potrebno je napokon stvoriti zakonsku podlogu da se širenje nesnošljivosti, mržnje, kao i nasilje, može adekvatno sankcionirati. Jasno, uz volju da policija i sudovi po tome postupaju. U slučajevima isticanja ustaškog pozdrava svjedočimo praksi da policija ne želi podnositi prijave, kao ni ulagati žalbe na prvostupanjske presude u kojima su izgubili spor. Konačno, Vlada bi se napokon trebala odrediti prema isticanju ustaškog znakovlja i pozdrava, i podvesti to pod kazneno djelo. Poklič "Za dom spremni" nema nikakvu drugu do fašističku simboliku, niti ju je ikada imao. I u vrijeme kada su ga koristili pripadnici HOS-a to je bio ustaški pozdrav, i nije bio prihvatljiv. Ako se pokojni predsjednik Franjo Tuđman prema tome znao i mogao odrediti početkom 1992. godine, u najtežim danima Domovinskog rata, onda bi se Plenković mogao danas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 23:58