Hebrang otvoreno o raku: ‘Ne bojim se umrijeti, a vodeći HDZ-ovci me uopće nisu pitali kako sam‘

Kad sam ga nazvala, stajao je u redu za testiranje na koronu. Već nekoliko dana ima temperaturu 37,5 pa se došao testirati. U šali sam mu rekla da u Njemačkoj to još i nije temperatura, tek kad imaš 38,5 gledaju te ozbiljno, piše Slobodna Dalmacija.

- A onda se za žene ne računa zaozbiljno dok temperatura ne naraste do 41 – uzvratio mi je.

Bio je to znak da je dobro raspoložen pa su mi vrata za razgovor bila širom otvorena.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang (74), professor emeritus, nekadašnji ministar zdravstva i Tuđmanov potpredsjednik HDZ-a nedavno je i javno objavio da boluje od raka. Usprkos nizu dužnosti i funkcija koje je obnašao u HDZ-u i u hrvatskoj državi, ništa nije tako zaintrigiralo javnost za njegov život kao saznanje da se i on razbolio. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Hebrang razotkriva svoju intimu, ali i intimu danas pokojnog predsjednika Tuđmana, a u moru bitaka koje je vodio, otkriva nam koja je za nj bila utakmica života.

Kako ste uopće otkrili da ste bolesni? I da imate rak?

- Ovoga proljeća bio sam još u punom naponu snage. Izabran sam za profesora emeritusa na Zagrebačkom sveučilištu i s time imam pravo i obavezu doživotnog obavljanja određenih aktivnosti na Medicinskom fakultetu. Uz to kao umirovljenik sam uspješno ušao u poduzetničke vode i tako u mirovini nastavio raditi cijele dane. A onda odjednom umor, gubitak na težini i neke čudne temperature. Nakon tri dana poduzeo sam osnovne pretrage i odmah shvatio da idem u smjeru hematološke problematike. Moja zasluga je jedino u tome da sam sve poduzeo odmah.

Koja je zapravo točno vaša dijagnoza? I što ona znači? Da s njom možete živjeti i držati bolest pod nadzorom ili vas čeka neizvjesna bitka? I je li istina da ste sami sebi postavili dijagnozu kao što piše na nekim portalima?

- Svašta sam pročitao na portalima. Istina je to da sam odmah shvatio kuda moram ići. To je Odjel za hematologiju KB-a "Merkur“, gdje već godinama pratim rad jedne vrsne liječnice, profesorice, znanstvenice svjetskoga glasa s kojom sam do sada samo surađivao. To je prof. dr. sc. Slobodanka Ostojić, koja je svoj život posvetila pacijentima i svakodnevno im je na raspolaganju. Već na prvom razgovoru osjetio sam ono što je bolesniku najvažnije, njezinu sigurnost i odlučnost da se bolest ukroti. Odmah je potvrdila moje sumnje, citirala najnovije podatke iz svjetske literature i krenula u dijagnostiku.

Već sutradan mi je izdiktirala sve najnovije svjetske smjernice za liječenje moje bolesti koja se zove non-Hodgkin limfom. Imao sam sreću od brojnih mogućnosti sličnih bolesti dobiti manje lošu. Profesorica Ostojić ne gubi trku s malignomima pa je liječenje počelo već za nekoliko dana.

Veliku pomoć pružio mi je i prim. dr. sc. Dinko Škegro, s kojim sam u životu prošao brojne zajedničke izazove i imam čast, poput mnogih njegovih bolesnika, koristiti njegovo stručno znanje i iskustvo.

Reakcija na prvu kuru liječenja bila je odlična, kao i na drugu. Sada me čeka treća i nadam se još mnogo njih. Moj je stav da se s tumorima mora boriti kao i sa svim nedaćama u životu. Koliko će moja bitka trajati, a nadam se da hoće, ovisi o Božjoj volji i profesorici Ostojić. Vjerujem u oboje!

Je li točno da ste sami nabavili tzv. pametni lijek u Austriji za liječenje?

- To je, poput mnogih netočnosti koje sam pročitao, neistina. Naš sustav pokriva sve uobičajene lijekove za zloćudne bolesti. Ipak, u brojnim netočnostima koje sam pročitao o svojoj bolesti spoznao sam neke nove stvari. U komentarima sam vidio puno poruka podrške, ali i zlih želja u kojima mi žele što skoriji kraj. Budući da sam cijeli život pomagao bolesnima i cijeli život posvetio njima, pretpostavljam da ovo ide od političkih protivnika. Zato im poručujem da su čovjek i domovina ovozemaljske svetinje i nikada im ne treba poželjeti zlo.

Kakve su prognoze s obzirom na dijagnozu?

- Prognoza je, kao i kod većine ostalih malignoma, šarolika. Ovisi o sreći, dobrom praćenju bolesti i pravilnom reagiranju na promjene, disciplini... Ako se sve posloži, za moje godine prognoza nije loša.

Što se promijenilo u vašem životu otkako ste otkrili da imate rak? Je li sada vaš cijeli život usredotočen na borbu protiv bolesti? Gledate li sada na život i probleme drugim očima? Može li se reći da sada igrate svoju utakmicu života?

- U početku sam odmah odlučio svesti sve aktivnosti na minimum. Zatim sam polako shvaćao da će borba s bolešću biti dugotrajna pa sam odlučio živjeti što normalnije. Ne dramatiziram jer u sedamdesetim godinama gotovo svatko nosi breme jedne ili više bolesti. Predugo sam u medicini da ne bih znao kako su godine poviše sedamdesete krhke i čovjek se mora pripremiti na sve situacije.

Mnogi me pitaju bojim li se smrti. Ne, smrt smatram jednom od stepenica životnog ciklusa. Nisam se bojao ni kod prve maligne bolesti, ni u ratu kada je crnogorska granata pala 12 metara od mene, ni kada sam s autom sletio u grabu pod topničkom paljbom ispred Županje, ni kada su mi meci fijukali oko glave u Pakracu... Strah je ili urođen ili nije. Imam sreću da sam iznad toga. Ne bojim se ni svog tumora. Smatram ga doživotnim podstanarom koji se, doduše, nasilno uselio, ali suživot je moguć. Samo moram paziti da me prerano ne iseli.

Bili ste šef liječničkog tima predsjednika Tuđmana koji je prije 21 godine umro od raka. Jeste li mu rekli da za njegovu bolest nema spasonosnog lijeka? Je li predsjednik znao da mu nema spasa ili se do zadnjeg dana borio da pobijedi opaku bolest?

- Predsjednik Tuđman po svemu je bio izuzetna osoba. Kada smo mu na rutinskom pregledu, na koji sam ga svaki put morao svojski nagovarati, otkrili tumor, jednostavno je pitao koliko to može trajati. Mi iz konzilija smo se složili da treba objektivna potvrda dijagnoze, a on je odabrao "Walter Reed". Nisam bio oduševljen jer sam već s tom bolnicom imao neugodnih iskustava, ali pravo izbora bilo je njegovo. Nisam vjerovao u vojne bolnice jer nisu izložene međunarodnoj znanstvenoj utakmici.

Predsjednik se vratio iz te bolnice sa strašnom prognozom i još lošijom preporukom. Prognozirali su mu nekoliko mjeseci života, a terapiju nisu preporučili da bi preostali dio života bio snošljiviji. Reagirao sam emotivno i ljutito, objašnjavajući mu da mu mi možemo život produljiti za nekoliko godina! Najprije zbog njega kao čovjeka, koji ima pravo na tada najbolju terapiju koju mu nisu preporučili.

Drugi razlog je bilo dovršenje njegova životnog projekta stvaranja Hrvatske. Bila je to 1996. godina i Podunavlje je bilo okupirano od srpskih snaga. Njegov plan je bio da nakon "Oluje" oslobodi i Podunavlje, ali radi spašavanja nekoliko tisuća života da to bude mirnim putem. Trebao je vremena za taj svoj životni cilj i cilj svih Hrvata, ali mu je mandat isticao sljedeće, 1997. godine. Trebala mu je još jedna pobjeda na predsjedničkim izborima kako bi završio projekt oslobađanja Podunavlja. Naš konzilij, koji sam imao čast voditi, bio je siguran da mu to možemo omogućiti! Tada sam mu rekao da taj rak ne možemo pobijediti, ali možemo mu omogućiti nekoliko godina kvalitetnog života za dovršenje njegova životnog djela.

Najprije je bio skeptičan, neprestano je ponavljao: "Ti protiv Walter Reeda?“. Ne samo ja, nego naš stručni konzilij, mi znamo više od njih, uvjeravao sam ga. Tek nakon mukotrpnih nagovaranja je pristao. Nakon primjene nove terapije citostaticima, tumor se otopio. To je omogućilo dr. Tuđmanu da premoćno dobije još jedne predsjedničke izbore i nakon toga provede mirnu reintegraciju Podunavlja i tako ostvari san sviju nas.

Više puta sam mu ponavljao da terapija ima svoje domete, a on je samo hladno odgovarao da ga upozorimo na vrijeme. Dobio je tri godine kvalitetnog života i kroz to vrijeme više je mislio na Hrvatsku nego na sebe. Zato je i uspio. Taj hrabri odnos prema smrti je poučan, kao i cijeli njegov život.

Naravno da se borio do kraja, to je ljudski i prirodno, ali do kraja mu je prva misao bila Hrvatska. O tome bi trebali učiti današnji političari. Nitko kome ne zasuze oči pri nepravdi prema Hrvatskoj ne bi trebao ići u politiku. Brojčano mali narodi uvijek su mamac za velike, bilo u političkom, bilo u ekonomskom obliku, a samo čvrsti suverenistički stav može se suprotstaviti tim apetitima. Upravo zato sam danas nesretan, jer vidim da smo nakon Tuđmana pogazili sve njegove ideale.

Ne mislite li da je današnja Hrvatska ogledalo Tuđmanovih zamisli?

- Nažalost nije. Nakon puno stoljeća sluganstva, Tuđman je ohrabrio Hrvate i dao im snage za velike pobjede. Kako onu vojnu nad višestruko jačom srbijanskom vojskom, tako i one gospodarske pobjede, kada smo financirali rat i tisuće izbjeglica i prognanika bez zaduživanja za sljedeće generacije. Postigli smo to usprkos mnogim otporima izvana, ali i iz naših redova, kao i brojnih ljubitelja Judinih škuda koji su rat zloupotrijebili. Samo jedna energija, ona domoljubna, može to nadvladati.

A danas smo svjedoci rastakanja naroda i narodnosti, tradicijskih i obiteljskih vrijednosti. Podlegli smo globalizaciji koju provode veliki da bismo osigurali tržište na račun uništenja malih gospodarstava. Ulazimo u asocijacije koje ne slute na dobro. Neka mi netko da primjer jedne međunarodne asocijacije koja je trajala dulje od nekoliko desetljeća! Govorim o političkim asocijacijama, gospodarske i sigurnosne su nešto drugo, one podrazumijevaju očuvanje nacionalnog identiteta, a s time i osiguranje budućnosti nekog naroda.

Nakon razorne Račanove Vlade koja je počela detuđmanizaciju, taj put slijedile su sve ostale bez obzira na politički predznak. Nismo prezali pred uništavanjem svih stupova hrvatske samosvijesti, od Domovinskog rata, suđenja našim generalima po zapovjednoj odgovornosti kao da su se borili osvajajući tuđi teritorij, preko zanemarivanja branitelja kojih svaki dan umire prosječno desetak, i to u srednjoj životnoj dobi. Strašno iseljavanje zbog nezadovoljstva mladih direktna je posljedica detuđmanizacije.

Bez pozitivne nacionalne energije, kao što vidimo kod tzv. velikih naroda, nema ni gospodarskog napretka. Pogledajte tablice Eurostata, po kupovnoj moći, najpouzdanijem pokazatelju životnog standarda, posljednji smo u EU-u! Eto, to me zaokuplja jednako ili čak i više od moje bolesti! Ipak sam dugoročno optimist, jer kako pjeva naš domoljubni pjevač Dražen Žanko, što se krvlju plaća ne pušta se lako!

Sjećam se i kad ste nakratko bili ministar obrane i onda podnijeli ostavku, napisali pismo predsjedniku Tuđmanu i javnosti i otišli u Ameriku. Ako dobro pamtim, ostali ste zatečeni stanjem u MORH-u te 1998. godine. Vidite li kakvo je danas stanje u MORH-u?

- Moj sukob s predsjednikom Tuđmanom nastao je kada sam vidio kadrovska rješenja u najosjetljivijem dijelu MORH-a, Sigurnosno-informativnoj službi.

Bili su to sve stari Perkovićevi kadrovi koji su mi podmetali na svakom koraku. Taj Perković, koji je prema autobiografiji hrvatskog junaka Janka Bobetka bio usred rata organizator atentata na tog najboljeg hrvatskog generala, još uvijek je vukao konce preko svojih kadrova. Nije bila važna stručnost, u cijelom vrhu bio je samo jedan s visokom stručnom spremom, već poticanje politike starih kadrova za koje smo mislili da smo ih pobijedili na prvim demokratskim izborima. Zašto predsjednik Tuđman nije htio smijeniti te kadrove, ostaje budućnosti da rasvijetli.

Zato sam mu pri ostavci na sve političke funkcije, od mjesta ministra obrane, potpredsjednika stranke i saborskog zastupnika, uputio javnu poruku neka mu Bog da snage razlikovati dobro od zla. Danas, kad raspolažem s više informacija, mislim da razumijem njegov stav.

Je li vas zvao tko iz stranke kad ste se razboljeli? Je li vam tko nudio pomoć ili vam kao liječniku i bivšem ministru, pomoć i ne treba?

- Svakom čovjeku u nevolji treba pomoć, barem lijepa riječ. Nije me nitko nazvao iz stranke kad sam se razbolio osim nekoliko starih članova. Napominjem da sam jedan od najstarijih članova stranke i da nikada, baš nikada, nisam izlazio iz stranke. Neki, koji su Tuđmana ostavljali kad god im je to odgovaralo, pripisivali su mi da sam ušao u stranku HIP. Nisam nikada, bio sam njezin član dok je bila udruga.

Za mene postoji samo jedna državotvorna stranka i ne napuštam je čak ni kad ona mene ostavi. Takav odnos prema svojim članovima je isto posljedica detuđmanizacije, jer bi me on, rukovođen humanim principima, često nazvao i pitao za one koji su se ozbiljno razboljeli. Ne samo za članove HDZ-a, nego i za pripadnike drugih stranaka. Sada je to daleka povijest.

Je li vas zvao premijer Plenković? Kad je on ušao u HDZ, vi ste već bili u odlaznoj fazi iz političkog vrha HDZ-a. Kako ocjenjujete njegov rad? Vodi li Plenković zemlju u dobrom smjeru?

- Nije me nazvao premijer, a to nisam ni očekivao. Znao sam njegove političke poglede koje neki nazivaju naprednima pa nisam ni očekivao da me nazove. Razočarao me je prihvaćanjem Istanbulske konvencije, u koju je bila zamotana rodna ideologija. Prava žena tu uopće nisu bila bitna, a kao što vidimo zločini nad ženama i nakon nje u EU-u rastu. Isto tako i Marakeški dokument, koji daje 22 prava migrantima a ni jednu obavezu, primjerice da su dužni poštivati tradiciju zemlje u koju prodiru. Tuđman nas je učio da se suverenizam čuva na takvim stvarima.

Nije na meni procijeniti vodi li Plenković državu u dobrom smjeru. Očito da, jer u tome ima podršku većine stranke, što smo vidjeli na unutarstranačkim izborima, kao i podršku većine izišlih na parlamentarne izbore. To je demokracija, koju smo izvojevali s Tuđmanom i vjerujem da je nećemo uništiti. Država je uvijek onakva kako hoće većina.

A Stožer naš svagdašnji, radi li on dobro? Vjerujete li njegovim mjerama u borbi protiv korone?

- Stožer se bori s nedaćama korone kao i cijeli svijet. Važno je da ostanu složni i da se odupru utjecaju politike koliko je god moguće. Bitku protiv korone mora dobiti struka, kako medicinska tako i ekonomska.

Jeste li u svom radnom vijeku napravili sve što ste htjeli? I u životnom, također. Imate li nekih neostvarenih želja?

- Da, ispunio sam sve svoje životne ciljeve. U struci i znanosti sam postigao vrhove, imao sam zamjetnu međunarodnu aktivnost s puno predavanja na svih pet kontinenata.

U politici mi je cilj bio bitka za hrvatsku državu i u njoj sam sudjelovao svim svojim bićem. U obrani od srpsko-crnogorske agresije sudjelovao sam prvo kao pripadnik specijalne policije, a zatim kao voditelj ratnog saniteta. Ponosan sam na to razdoblje. Ponosim se i s 11 odličja koja sam dobio od predsjednika Tuđmana, kao i na čin pričuvnog generala Hrvatske vojske.

Dvadeset godina sam pobjeđivao na parlamentarnim i stranačkim izborima i obnašao brojne funkcije, a nakon toga sam postao gubitnik. Nisam se htio povinuti novim smjernicama jer me nije zanimalo ostati na funkcijama uz gaženje svojih principa. Najvažnije od svega, imam divnu obitelj koja uključuje predivnu suprugu i djecu, kao i sedmero unučadi. Što može čovjek više od toga poželjeti? Ispunio sam sve svoje planove na koje sam mogao utjecati, kazao je Hebrang za Slobodnu Dalmaciju.