HDZ: KULTURA KORUPCIJE Kako se mehanizam prisvajanja tuđeg usvojio kao model funkcioniranja stranke

Ivo Sanader tražio je milijun njemačkih maraka za HDZ, svoj zahtjev objasnio je odlukom svoje stranke da joj pet velikih kompanija imaju donirati svaka po milijun za izbornu kampanju, a povrh toga još je za svoje osobne potrebe pokušao ižicati sto tisuća maraka - sve to ispričao je Dubravko Grgić, vlasnik koncerna Agram, na jučerašnjem suđenju Ivi Sanaderu i drugovima u procesu Fimi-Media. Sastanak na kojem je HDZ-ov šef, u pratnji Vladimira Šeksa, bezobrazno pokušao reketariti Grgića dogodio se u Zagrebu 2003.

Grgićevo svjedočenje samo je najnovija kockica u mozaiku dokaza koji govore o HDZ-ovoj kulturi korupcije. HDZ-ov je vrh prakticirao iznuđivanje poduzetnika za vrtoglave iznose još dok je bio u opoziciji pa se može zamisliti na kakve su sve ideje dolazili poslije, kad su vladali Hrvatskom. Iskaz potvrđuje i da Sanader u kriminalnom zavlačenju ruke u tuđi džep nije bio sam, nego je u tim akcijama sudjelovao prilično širok krug suradnika.

Grgić također ruši u HDZ-u u posljednje vrijeme omiljenu tezu da se stranka nije okoristila Sanaderovom hobotnicom. Na kraju, svjedočenje implicira da je takva praksa bila uobičajena: pokušaj hajdučkog upada u njegovu kasu vlasnik Agrama nije prijavio policiji, nego je s HDZ-ovim harambašama pokušao naći zajednički jezik.

Ali ono što se danas smatra Sanaderovim modelom zapravo nije njegov originalni izum. Zajedno sa strankom, on je naslijedio i dobro uhodani mehanizam, uspostavljen još u prvom desetljeću HDZ-ove vlasti. Kako je pokazala već prva presuda u slučaju Hypo banke, mito se izvlačilo još u Tuđmanovo doba. U to se vrijeme pekao zanat, koji se poslije, u aferi Ina - MOL samo nadograđivao.

Taj se kontinuitet lopovske prakse može u HDZ-u pratiti od početka devedesetih pa gotovo do današnjih dana. Prisvajanje tuđega pretvorilo se u naviku i običaj - od Tuđmanove politike privatizacije pa sve do, recimo, najnovije blamaže s prepisivanjem diplomskog rada u režiji glavnog tajnika stranke Milijana Brkića.

Od Tuđmana do Sanadera, s repovima koji se i danas još pokazuju vrlo žilavima, ta se kultura korupcije zasniva, prvo, na funkcioniranju vlasti na gotovo feudalni način. Nositelji državnih funkcija ponašali su se kao vlasnici Hrvatske. Prvi se predsjednik Hrvatske smatrao posjednikom države. Njegova ideja o 200 obitelji zasnivala se na samovoljnoj redistribuciji nacionalnog bogatstva, na transferiranju društvenog vlasništva u ruke pojedinaca. Sanader se ponašao na sličan način. Kao apsolutni gospodar Hrvatske. Zato je i mogao doći Grgiću, ili nekom drugom, s idejom da će mu uzeti milijun nečega. Zato je državu tretirao kao svoj osobni bankomat. Iz kojeg je mogao iscijediti koliko mu se ćeifnulo.

Svjedočenja (u aferi Fimi media) HDZ-ovih zaposlenika koji su godinama iz mjeseca u mjesec primali plaću na crno, iz tajnih fondova, iz torbi i vreća koje su s nelegalnim, prljavim parama stizale u središnjicu, pokazuju da je u lanac varanja države bile uključena ne šačica odabranika, nego stotine ljudi. Pojava je bila masovna, ali je HDZ-om vladala mafijaška omerta.

Drugi stup te godinama dominirajuće kulture korupcije činila je izuzetost nositelja vlasti od primjene zakona. Zakoni su se odnosili na one koji nisu pripadali vladajućem miljeu.

Predsjednik Tuđman posjedovao je apsolutnu, ni od koga kontroliranu moć. U više je navrata demonstrirao da se ne smatra obaveznim držati zakona. Isto se odnosilo na obitelj, na njene mutne poslove, ali i na kompletnu novouspostavljenu političku elitu. Kao premijer, Sanader si je dopuštao izjave da će osobno spriječiti funkcioniranje pravne države, odnosno otvaranje i procesuiranje krupnih korupcijskih afera. Što je i činio.

Treće, da bi takva eksteritorijalnost vladajućih u odnosu na zakone bila moguća, HDZ je okupirao institucije države i porobio cijelo društvo. Privreda, pravosuđe, mediji, kompletna arhitektura društvenih instanci - sve to bilo je stranački kontrolirano i navođeno.

Umjesto trodiobe vlasti, Tuđman je bio zagovornik jedinstva državne vlasti, što znači da mu je sve bilo podređeno. Sanader je prakticirao sličan model, koji se od Tuđmanova razlikovao samo po tome što je bio nešto manje gonjen autokratskom vlašću, a nešto više korupcijski podmazan.

Naposljetku, kao četvrto, da bi takav nedemokratski, uzurpacijski model mogao funkcionirati, trebalo je onemogućiti kritiku i diskvalificirati svaki otpor.

Od Tuđmana do Sanadera to se radilo na isti način: što se nije moglo kupiti, to se prokazalo. Uz gotovo potpunu nacionalnu homogenizaciju, kao neminovnu posljedicu ratnih užasa, javnost su početkom devedesetih disciplinirali i svojevrsni “žandari duha”. Svako se iskakanje, ili neuklapanje, tretiralo kao nedomoljubno i izdajničko. Legendarne su Tuđmanove metafore o vragovima svih boja, o judoškudašima i prodanim dušama. Sanader se također rado služio ideološkim opanjkavanjem.

Kad su ga u Saboru pitali o aferi Brodosplit, napao je opoziciju konstruiranjem optužbi o nekim partizanskim, navodno, problematičnim precima. Kad je saborsko povjerenstvo pronašlo mućke u aferi “kamioni”, Andrija Hebrang je uspio da HDZ-ova većina izglasa zaključak kojim se od nadležnih institucija umjesto progona lopova zahtijeva sankcioniranje političkih “zviždača”, gotovo kao državnih neprijatelja.

Franjo Tuđman je pokojni, Ivo Sanader u zatvoru, ali strukture koje su iskovali još stoje. HDZ se odrekao bivšeg šefa, ali još se nije obračunao sa svojom kulturom korupcije. Na primjer, kad je Tomislav Karamarko nedavno branio plagijatora Brkića od javne sramote, tragove je pokušao zavarati ideološkim difamiranjem. Prepisivanje je nazvao kompiliranjem, a kritičare posprdno nazvao “drugovima”, što je, valjda, trebalo poslužiti kao politička diskvalifikacija.

U HDZ-u, dakle, skoro ništa novo: na pitanje o lopovluku, i dalje odgovaraju na stari način, optužbama i insinuacijama, onako kako su bivši šefovi stranke omogućavali pljačkanje nacije i onemogućavali funkcioniranje pravne države.