HDZ gubi milijarde na prodaji državne imovine

ZAGREB - Bolje upravljanje državnom imovinom jedna je od ključnih točaka programa kojim je premijerka Jadranka Kosor najavila zaokret u ekonomskoj politici. Prividna odlučnost Banskih dvora da napokon stanu na kraj posvemašnjem šlamperaju kada je u pitanju državna imovina podrazumijeva i značajno reduciranje državnog portfelja, a prvi bi na bubanj trebali ići paketi državnog vlasništva koji predstavljaju manje od 25 posto temeljnog kapitala.

Međutim, naizgled posve logičan korak Vlade zapravo bi mogao poslužiti kao uvertira u rasprodaju stoljeća, jer državna imovina koja je na prodaju sada vrijedi drastično manje nego što je to bio slučaj prije nekoliko godina. Tek bi time teza o rasprodaji obiteljskog srebra mogla dobiti puni smisao, i to ponajprije zahvaljujući traljavosti političke garniture koja je, unatoč brojnim predizbornim obećanjima, godinama oklijevala uhvatiti se ukoštac s tim problemom.

Poražavajuće činjenice

Prošlo je nekoliko godina otkako je nekadašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec odlučno najavio konsolidaciju državnog portfelja, a do danas se stvari nisu pomakle s mrtve točke. Tu dolazimo do egzaktnih i poražavajućih činjenica, jer da se rješavanju tog problema pristupilo ranije, šteta bi u konačnici bila znatno manja.

Možda je usporedba s krajem 2007. godine pomalo pretjerana, jer ipak bi bilo posve suludo optuživati Vladu što nije uspjela pogoditi vrhunac pozitivnog trenda na tržištu kapitala, no takav izračun na najbolji način ilustrira veličinu propuštene prilike. Uzmimo za početak samo famozni raspoloživi portfelj, popis vlasničkih udjela pod kontrolom države koji čine manje od 25 posto temeljnog kapitala.

Kada iz portfelja koji je sastavio Hrvatski fond za privatizaciju izoliramo samo tvrtke čijim se dionicama na Zagrebačkoj burzi trgovalo unutar posljednjih mjesec dana, dolazimo do cifre od otprilike 330 milijuna kuna. Vratimo li se koju godinu unatrag, do vrhunca dominacije optimista i serije rekorda zabilježenih u prosincu 2007., spomenuta se brojka penje sve do 886 milijuna kuna. Sve između toga zapravo je propuštena prilika da se prodajom državne imovine barem donekle popravi loša krvna slika javnih financija.

Tu frapantnim brojkama još nije kraj. Jer ako državnu imovinu proširimo (s definiranog raspoloživog portfelja) na sve tvrtke u kojima različite državne institucije kontroliraju do 25 posto vlasničkog udjela, dolazimo do brojke od gotovo četiri milijarde kuna. Tragedija se u ovom slučaju ogleda u činjenici da je ta gomila vlasničkih udjela krajem 2007. vrijedila gotovo tri puta više, oko 11 milijardi kuna, a tome možemo još dodati i vrijednosne papire pod kontrolom tvrtki u pretežitom ili potpunom državnom vlasništvu, čijih su se dvije milijarde kuna vrijednosti u međuvremenu prilično istopile i sada vrijede tek nešto više od 800 milijuna kuna.

Vrhunac krize

Najveći, uvjetno rečeno, gubitnik je Hrvatski fond za privatizaciju, jer vrijednost tvrtki s (likvidnim) dionicama upisanima u burzovne kotacije u kojima HFP ima do 25 posto udjela u temeljnom kapitalu, od prosinca 2007. do danas smanjena je sa 5,9 na 1,6 milijardi kuna.

Pojedinačnih je primjera bezbroj, a najveći su gubici svakako izvan kruga najzvučnijih izdanja poput Podravke, Zabe i Ericsson Nikole Tesle. Tako je, primjerice, u promatranom razdoblju tržišna kapitalizacija Tiska smanjena za čak 80 posto, dok je vrijednost IPK Osijek srušena za čak 85 posto.

A to se dijelom moglo izbjeći da se imovina kojom nominalno upravlja cijeli niz državnih institucija, od Središnjeg državnog ureda za upravljanje imovinom pa do HZMO-a, prodavala u prikladnijem trenutku, umjesto na vrhuncu gospodarske krize. Ovako je potencijalni prihod koji će se sliti u državni proračun znatno manji, jer da bi zakrpala brojne rupe u proračunu, Vlada sada potencijalnim kupcima nudi obiteljsko srebro u bescjenje.