‘Gubitak izbora nije bila najteža situacija u mom životu. Ta se dogodila prije 20 godina‘

Svi je znate. Bila nam je pet godina predsjednica države. Izvrsno školovana, pristojna, dotjerana žena u najboljim godinama, stigla je točno u dogovoreno vrijeme na naš Intervju. Razgovarali smo puna dva sata. Odgovorila je na sva moja pitanje, bez prigovora. Bila je ministrica vanjskih poslova, veleposlanica u Washingtonu, radila u vrhu NATO-a, predsjednica Hrvatske. Rođena u seocu blizu Rijeke, školovana u Grobniku, Rijeci, Zagrebu, Los Alamosu… Ima li nove planove? Naravno. Udata je za Šibenčanina Jakova, imaju dvoje djece, Katarinu i Luku. Razgovarali smo u Esplanadi.

Prolazi još jedna godina… vrlo teška… tragična.

- Godina je teška svima. Pandemija je odnijela puno života, zaista tragično. Ali, bojim se da će za sobom ostaviti i teške ekonomske posljedice. Moramo dobro razmotriti strukturu našega gospodarstva i naše socijalne politike. Za mene osobno godina je bila izazovna: puno se toga dogodilo, a puno toga i nije. Pandemija je poremetila planove koje sam imala. No, dobro. Prilagodila sam se. Radim online, radim volonterski.

Radim stvarno sasvim iz gušta, kako se u mom kraju veli. I, posvetila sam se malo i sebi. Jer zanemarila sam svoje zdravlje radeći pet godina iznimno zahtjevan, stresan posao. I to, zapravo već i godinama prije toga, bez godišnjeg odmora… A sad mi pak fali to svakodnevno druženje i rad s ljudima. Već sam devet mjeseci na istome mjestu, zatvorena u svom stanu u Zagrebu.

Vaše zdravlje je sada u redu?

- Nadam se. Odradila sam tešku operaciju u zadnji čas.

Na kičmi?

- Da. Operacija kralježnice između kralježaka C4 i C5. Ugrađena je titanijska pločica s četiri vijka. Na Rebru, profesor Vukić. Osjetila sam da nešto nije u redu još kad sam krenula na doktorat na Fakultetu političkih znanosti. Prilikom pisanja na ispitima bilo mi je jako teško pomicati ruku. A na ispitu moraš brzo pisati. Potpis mi se promijenio, nisam mogla zakopčati gumbe, bilo je bolno prinijeti desnu ruku i žlicu k ustima, tresla se žlica… teško mi je bilo našminkati se, prinijeti ustima šalicu kave, otvoriti čep na boci vode. Pomislila sam da je to zbog - godina…

Ma, koje godine?

- 52. godine. Dobro, nisu bile godine. Ukratko, operirana sam, oporavljam se. Prije operacije sam se ustrajno fizički pripremala, trenirala i uspjela.

Kako ste trenirali? Imate doma utege? Dizali ste utege?

- Da. Vježbala sam, trčala sam, imam utege, imam svašta doma, imam prečku za raditi zgibove, klupicu za trbušnjake, stroj za veslanje, traku za hodanje i trčanje.

Vaša medijska šutnja je bila namjerna?

- Da. Odlučila sam tako. Bilo je puno poziva, sve sam ljubazno odbijala. Ne želim biti dnevnopolitički komentator, ne želim biti prisutna u unutarnjoj politici, niti želim komentirati odnose na unutarnjoj političkoj sceni. To je prvi razlog, a drugi je što ne želim da ljudi misle da sam gladna javne pozornosti, medijske pažnje… Želim se odmoriti od medija i neka se mediji odmore od mene.

Sad ćemo ih ipak - razveseliti. Mogu li vas zvati samo - Kolinda?

- Naravno, pa svi me zovu Kolinda.

Neobično ime za djevojku s Grobnika?

- Možda. Tata mi je dao ime. Slušao je pjesmu Zdenke Vučković, o jednoj Kolindi, prije mog rođenja 1968. godine. Sviđala mu se jako.

Je li pet godina dovoljno vrijeme da predsjednica ili predsjednik države postignu nešto?

- Ovisi to o puno čimbenika. Ovisi prije svega o ovlastima koje imamo. A znamo da su te ovlasti...

Male?

- Da, predsjedničke ovlasti u Hrvatskoj su prilično ograničene. Ovisi i o onoj drugoj strani, Vladi. Koliko oni prihvate moju ispruženu ruku za suradnju, imaju želju za zajedničkim radom. Uvijek sam držala da se sinergijom može postići puno više. Važna je i stabilnost i kontinuitet državne vlasti. A u mojem su se mandatu izmijenile tri vlade. Doista sam nastojala biti neutralna. Kad sam postala predsjednica, izašla sam iz HDZ-a. Bila sam predsjednica svih građana. Važno je i da mediji i građani razumiju tematiku o kojoj govorim.

Pravi je primjer pitanje demografije. Silno sam se trudila, spavala sam doslovno u Uredu desetak dana dok nisam napisala program demografije toliko bitan za državu da bi u konačnici odjek bio - gotovo nikakav. Jedino se pitalo: koliko to košta? Osim toga, to nije bila "seksi" tema za medije. Mediji, nažalost, žele senzaciju. Ovo nije bila senzacija, nego stručni rad. Ako mediji ne podrže i dalje razrađuju temu, gubi se interes javnosti.

Jeste li sada u nekoj stranci?

- Nisam.

Zašto niste doveli obitelj živjeti s vama na Pantovčaku?

- Pa to je nemoguće. Tamo nema uvjeta za život. Osim toga željela sam živjeti u svom stanu. Sad, nakon svega, mislim da bi, ipak, trebalo imati rezidencije za predsjednika države i predsjednika Vlade. To je ujedno moj savjet. To bi, naime, mnogima olakšalo posao i život. Ne samo najvišim dužnosnicima, nego i sigurnosnim službama. Te ne bi bio nikakav luksuz nego stvar poštivanja države.

Pričali ste mi o ispitima na fakultetu. Što je s vašim doktoratom?

- Još radim na tome. Nije još gotov, odobren je, sve je u postupku. Sad je na meni da ga završim.

Očekivali ste drugi mandat?

- Ahhh… Ljudi koji su radili sa mnom potvrdit će vam da sam ovakav razvoj situacije predvidjela još prije nekoliko godina. Neću reći da se nisam borila, ali istina je da sam predvidjela sve što se dogodilo.

Navodno poraz više koristi i ojača osobu, negoli pobjeda…

- Svatko tko ulazi u bitku želi pobjedu, ali čovjek mora znati biti dostojanstven i u pobjedi i u porazu. Ne volim riječ poraz. Radije kažem da nisam dobila tu bitku. Život ide dalje.

Mnoge su bitke preda mnom. Ne predajem se. Žao mi je, naravno, zbog ljudi koji su željeli pobjedu. No, nije me pogodilo što nisam dobila tu utakmicu. Ne možeš žaliti za nečim čega više nema… Idemo dalje. Nije to bila najteža situacija u mom životu. Imala sam puno težih situacija koje, zapravo, pomažu da očvrsneš i koje te čine otpornijom, puno više negoli neka pobjeda. Zapravo je najteža epizoda u mojem životu bila prije dvadeset godina. Zajedno smo radili u Ministarstvu, sjećaš li se 2000. godine? Tada je iz neopravdanih razloga napravljena velika čistka. I osobno sam to osjetila na doista neljudski način. Bila sam tada u našem veleposlanstvu u Kanadi, kad mi je na telefaks iscurilo rješenje o povratku u roku od dva mjeseca, sedam mjeseci prije isteka mandata, bez ikakvog profesionalnog razloga za povratak.

Bila sam trudna i u pitanju je bila patološka trudnoća. Apelirala sam da me puste samo dok rodim i rekla da ću se vratiti drugi dan nakon poroda. Odbili su to. Imala sam mogućnost boriti se na sudu, napraviti možda nekakav javni skandal, zato što su kršili Zakon o radu da se trudnicu ne može premjesti na drugo radno mjesto bez njene suglasnosti. Međutim, meni je tada bio najvažniji život djeteta koje sam nosila. I, vratila sam se u Zagreb iz Ottawe. Nisam mogla shvatiti to potpuno nepostojanje empatije.

U tom mom slučaju doslovno je vrijedila ona poslovica: što te ne ubije, to te ojača. S time da su ovdje u pitanju bila dva života: moj i bebin. Dok sam bila u bolnici na čuvanju trudnoće, iskoristila sam to vrijeme te aplicirala za Fulbrightovu stipendiju. Pisala sam rukom, Jakov je to doma pretipkavao. I - okolnosti su se promijenile. Sve u životu ima nekog smisla. U konačnici, kako bismo zapravo znali cijeniti ono što je dobro u životu kad ne bismo prošli i puno toga lošega?

Pa nitko u životu ne prođe samo - dobro. Uvijek ima netko zao, iza ugla.

- Sigurno.

Jeste li zadovoljni ponašanjem medija prema predsjednici, prema vama?

- Postavila sam se da kao predsjednica neću kritizirati rad medija. Rijetko smo uopće dali neki demanti, a nikad nisam ni jednog novinara tužila sudu. Međutim, bilo je u medijima omalovažavanja, seksizma, pa čak i kleveta. Bilo je uvreda i mene i institucije. Bilo je izvrtanja mojih riječi, izvlačenja iz konteksta, reinterpretacija onoga što sam zapravo mislila reći onime što sam rekla. Kad sam bila u Južnoj Americi, zahvalila sam Čileu, Argentini i Brazilu što su pružili prostor za život i slobodu generacijama naših iseljenika.

U medijima su neki to protumačili kao zahvalu tim državama što su pružile šansu pojedincima koji su bili zločinci iz II. svjetskog rata. Ni u snu ne bih bila pomislila da će neki to tako izvrnuti. To me je doista prenerazilo. Uostalom, uvijek sam i sama govorila da potječem iz antifašističke, ali nikad komunističke obitelji. Drugi je primjer državni posjet Izraelu kad su riječi jedne novinarke koja je bila na sastanku prenesene kao moje. Nešto što nisam rekla. Zašto je ona to napisala? Vjerojatno iz svoje unutarnjopolitičke perspektive. Naši mediji su se uhvatili njenog napisa i pisali danima samo o tome do te mjere da naša javnost i danas ne zna koliko sam toga odradila tijekom tog posjeta. To je valjda i bila nečija namjera.

Vi ste prva žena u našoj povijesti na čelu države. Bile su u 10. stoljeću dvije dame, Jelena Slavna i Domaslava, koje su bile tek supruge ili kćeri kraljeva, ne i kraljice…

- Svjesna sam toga i to je ogromna čast, ali i ogromna odgovornost. Kad sam odlazila u posjet drugim državama, uvijek sam isticala kako je Hrvatska napravila velik iskorak izabravši ženu na čelo države. I šutjela sam o svemu onome što mi se znalo događati u medijima. Naravno, na skupovima o jednakopravnosti žena znala sam uopćeno govoriti o stereotipiziranju u medijima, koncentriranju na izgled i odjeću, a ne na postignuća, ali mnoge sam detalje prešutjela. Danas se, nakon pet godina mandata, pitam jesmo li mi doista spremni prihvatiti ženu kao osobu, temeljem kriterija kvalitete, obrazovanja, sposobnosti... na čelu države, ili se još utapamo u stereotipima patrijarhata i seksizma?

Tko kuha doma?

- Ja kuham, Jakov kuha, Luka kuha.

Što kuhate? Recite mi na vašem grobničkom dijalektu…

- Pa evo nekoliko zvučnih i popularnih grobničkih jela: pašta i fažol, kapuz i fažol, ripa i fažol, palenta kompirica. Ja sam rođena čakavica. Ako želite nešto na čakavštini, evo vam riječi naše neslužbene himne "Jubav moja", na koju smo jako ponosni. Spjevala ju je moja draga prijateljica Vlasta Juretić.

Kad ja obajden moju Grobnišćinu

I z okon kad dotaknen Stari grad

I kad te ja zagrlin uz Ričinu

Moju ti jubav dajen srcen rad.

I kad se misec digne nad Promorjen

I kad mi ono trdin snon zaspi

Vrnjan se vavik dragom kraju svome

Nigdi na svitu za me lipjeg ni...

Ima nekih riječi koje ne biste razumjeli: "Aš" znači "jer", a "tr" znači "pa". Na primjer "Tr san ti to već rekla" znači "Pa to sam ti već rekla". Lijepo, ne? Ili "Tr razumiš i sam aš san ti to već rekla, ča ću ti ja sad govorit" Ili: "nisan šla va školu aš sam malo bolna bila danas".

Krasno.

- Je. Doma na Grobniku govorin po našu. Vavik san na priredbah ja čitala, aš san znala govorit i po hrvacki.

Koja je bila uloga Jakova, vašeg supruga?

- Isključivo protokolarna. On je to jako dobro odrađivao. Dolazio je na Pantovčak jedino kad je imao protokolarne obaveze. Jakov spada među supružnike koji se nikada nisu miješali u posao. Nikada nije pokušavao ni kadrovirati, ni politizirati. Ni komentirati. Bio je uljudan, ljubazan, kulturan i komunikativan domaćin. A isto je tako bio uljudan i ljubazan kad je i mene pratio na onim putovanjima gdje je bio pozvan. Uvijek se jako dobro snalazio u uglavnom ženskom svijetu supružnika. Tako je bilo i dok sam bila veleposlanica u Washingtonu.

Bio je aktivan član tzv. Neighborhood Cluba, zajedno sa suprugama američkih dužnosnika i stranih diplomata. Elita tamošnjeg društva. Plivao je tamo kao riba u vodi. Sklopio važna prijateljstva. Ja, na primjer, nisam nikada bila u Langleyju. Jakov je bio. Odvela ga je tamo njegova prijateljica, supruga tadašnjeg šefa CIA-e.

Privatno Jakov je preuzeo dužnost i čast - mame obitelji?

- Ma, ne. To nije fer prema meni. Zaboravljate mene. Sad kad više nisam predsjednica mogu vam reći: boljelo me kad su ljudi gledali na mene kao na nekoga tko ne brine o svojoj obitelji. Uložila sam mnogo napora da bih bila sa svojom djecom, komunicirala s njima. Bila sam na svakom događaju koji je bio bitan za njihov život, sve dok me oni više nisu sami htjeli kad su postali tinejdžeri.

Osim toga, stvarali su svoju osobnost i nisu željeli da ih se doživljava kao djecu predsjednice. Nikad nisu željeli neku javnu pozornost. Skromni su. A osim toga, u vrijeme mojega mandata na čelu države, ja sama sam se stvarno dosta i "narintala" po kući. Dođem doma s posla u deset, jedanaest navečer i čeka me kuhinja, sudoper pun suđa.

Nije lako ženi koja mora uravnotežiti privatan život i politiku, javni život. Naporno je balansirati između te dvije velike obaveze. Ne samo kod nas, tako je u cijelom svijetu. Uza sve to, a ne želim kukati, jer jako volim kuhati. Svi mi kažu da sam jako dobra chefica i u kuhinji.

Niste bili zadovoljni s predsjedničkim ovlastima. A s plaćom, privilegijima?

- Da mi je novac bio vodilja u životu - nikad se ne bih bila kandidirala za predsjednicu. Niti bih ušla u politiku. Ako si pošten, u politici se ne može zaraditi. Naravno, državni dužnosnici zarađuju pa i puno više od prosječnoga građanina. Ali naše dužnosničke plaće u odnosu na ostale države, pa čak i na one u susjedstvu, su mizerne. Ljudi misle da dobijete novce za odjeću i slično. No, tome nije tako.

U Hrvatskoj državni dužnosnici nemaju pravo na te privilegije, ni na rezidenciju, ni na odjeću, uopće na garderobu. Jedino što sam imala: vozili su me autom na posao i s posla. I imala sam osobnu zaštitu, sukladno zakonu. Šminka, frizura, haljine, sve sam kupovala za svoj novac. Javnost očekuje da nekako izgledaš, pa ti onda u nekim novinama pobroje "gle koliko je ona potrošila na haljine" i na kraju ih iskomentiraju kao da si imam luksuz priuštiti dizajnerske modele i stiliste. Za svoj sam novac kupovala ono što se sviđa meni i što sam si mogla priuštiti.

Kako tumačite da su gotovo svi naši vrhunski dužnosnici došli iz Ministarstva vanjskih poslova?

- To je dokaz da je to Ministarstvo bilo jako dobro. Naročito prvih godina samostalne države. Kasnije smo gubili ljude zbog loše kadrovske politike. Mladi, sposobni ljudi odlazili su u privatni sektor - na veće plaće. S tom čistkom 2000. godine počeo je pad. Kad dođe neki novi ministar ili predsjednik Vlade ili države, on često krene u "reformu" uprave. Ne može se uvijek počinjati iz početka.

Mora postojati profesionalni kontinuitet državnog aparata. Ministri se, naravno, mijenjaju, ali ne bi trebali oni po rangu ispod njih. Osobno sam vrlo skeptična prema ljudima koje mi dolaze i govore samo loše o drugima. S njima nešto ne štima, najčešće imaju skrivene namjere. Takvih ljudi našlo se i u Ministarstvu vanjskih poslova i uopće u državnoj upravi.

Željela sam ovih zadnjih pet godina pomladiti našu diplomaciju, ali problem je bio u tome što jednostavno više ne poznajem ljude u Ministarstvu, a nekako nam se u vrhu diplomacije vrte stalno ista imena. Nije jednostavno stvoriti novu generaciju veleposlanika. Sjećate se, radili smo zajedno, nas je vodilo domoljublje, a nikako nacionalizam. Domoljublje ne sadržava niti ne podrazumijeva mržnju. No, danas je teško ljude motivirati na odlazak u diplomaciju.

Zašto nemamo političku Akademiju za odgoj budućih državnih dužnosnika? U Francuskoj se takva ustanova zove E.N.A. (Ecole Nationale d'Administration)? 1945. ju je stvorio Charles de Gaulle…

- Dobro pitanje. Da. Ne znam odgovor. Imamo Diplomatsku akademiju unutar Ministarstva vanjskih poslova, koja je vrlo dobra. Slažem se, bilo bi dobro imati posebnu ustanovu za obrazovanje državne administracije. Za obrazovanje ne samo diplomata, nego svih državnih dužnosnika i službenika.

Jakov je Šibenčanin?

- Njegov tata je iz Šibenika. Mama je s Cresa. Odrastao je na Lošinju. Jakov je rođen u Rijeci. Upoznali smo se u Zagrebu, na studiju. 1989. godine. Već smo 30 godina zajedno. Bio je jako zgodan momak. Sad radi u jednoj tvrtki i bavi se komunikacijskom sigurnošću. Prije je bio na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Magistar je elektrotehnike. Završio je Pomorski fakultet u Rijeci, a magistrirao u Zagrebu na FER-u.

Jeste li ikad, kao predsjednica, bili u životnoj opasnosti?

- U životu sam bila u svakakvim situacijama kad je bilo pomalo "gusto".

Osjetili ste pravi strah?

- Pa, bilo je prijetnji, ali se nisam htjela time opterećivati. Nisam baš plašljiva. Uostalom, o tome ne brinem ja, nego ljudi iz sigurnosti koji su oko mene. Vjerovala sam toj službi.

Koliko ljudi vas je čuvalo kao predsjednicu?

- Iskreno, to i ne znam. I da znam, to je njihova profesionalna tajna. Moja je želja bila da osiguranje bude minimalno, nevidljivo i da me puste da neposredno budem u kontaktu s ljudima. A njima je to doista teško, naravno, jer je rizično. Nisam sigurna da sam im ikad dovoljno zahvalila na svemu što su činili, na profesionalnosti i brizi. Najgore im je bilo kad sam upala u neku masu ljudi. Duboko poštujem sve ono što su radili za moju sigurnost. Vrhunski momci i djevojke.

Dali bi život za vas?

- Da. Sigurna sam i svjesna sam toga. Bila sam u situacijama koje su mogle izmaknuti kontroli. Jedno je Pravilnik, a drugo stvarni život, pogotovo na terenu. A ja sam obilazila cijelu državu… Sjećam se, jednom nas je masa ljudi gotovo pritisnula uza zid, želeći doći u dodir sa mnom. Gotovo sam pala. Uspjeli su me izvući iz te situacije. Ne zamjeram ljudima, voljeli su me, željeli vidjeti izbliza, pozdraviti…

… ali uvijek može u masi biti netko…

- Može, znam. I to i jest problem. Ne treba se bojati građana, ali može biti netko… jedan, kojemu se nešto poremetilo u glavi. U većini država, pa tako i Hrvatskoj, donesen je zakon da se osobe, državni dužnosnici, posebno oni prve kategorije, ne mogu odreći osiguranja. Ja nisam ni mogla ni smjela kazati djelatniku osiguranja - ne trebam te, idi doma. Niti bi me on poslušao.

Pitali ste me o privilegijama. Ljudi smatraju let državnim zrakoplovom ili helikopterom - privilegijom. To nisu nikakve privilegije, rekla bih da je to - nužno zlo. Vjerujte, ja bih radije bila otišla lagano na aerodrom, čekirala prtljagu, čekala svoj let i usput popila kavu. Ali, državnici nemaju tu slobodu. Svaka je minuta dragocjena. I to je u redu. Osim toga, ti naši službeni helikopteri jako su daleko od nekog luksuza. Unutra je vruće, sve se trese, strašna buka…

Bilo je vremena za šetnju po parku oko zgrade predsjednika? Šetali ste se? A, životinje?

- Rijetko, ali jesam. Povremeno sam prošetala. Imamo srna, muflona, ptica… Šetala sam sa psom Kikom od Ureda pa do Vile Prekrižje i natrag. To šetanje je važno za fizičko i mentalno zdravlje, za imunitet. Kao predsjednica nisam si baš mogla dozvoliti biti bolesna. Koji put sam ipak putovala i bolesna, jer neke stvari jednostavno ne možeš otkazati.

Nema opasnih divljih životinja na Pantovčaku?

- Haahaa… nema. To su miroljubive životinje navikle na život s ljudima. Ali, previše se miješaju međusobno pa imamo i albino životinja.

Bijele su?

- Da. To se postiglo međusobnim križanjima malog broja životinja. Ima albino jelena, srnjaka, srna… skroz su bijeli. Neprirodno lijepi. Te životinje su zatvorene. Da se mene pita, pustila bih sve te životinje u prirodu. Premali je to prostor za divlje životinje. Čak i na Brijunima.

Odilazite li što u Lubarsku, seoce uz Grobnik?

- Ne idem više na Lubarsku jer roditelji nisu više tamo. Volim ići na Grobnik, na svoju Ričinu. Jednoga dana kad budem u mirovini vratit ću se svojim korijenima, na tatinu starinu… San mi je gledati iz kuće te naše lijepe Grobniške Alpe. I penjati se, planinariti. Vidim se tamo. Divim se ljudima koji se u svojim sedamdesetim i osamdesetim godinama penju po Sljemenu u Zagrebu. Ja želim biti takva. Želim se do kraja života kretati, planinariti…

Ima li mafije u Hrvatskoj?

- (Smijeh) O tome mogu samo nagađati. U Hrvatskoj ima svega. Imamo korupciju, ima kriminala, ima nepotizma, to su društveni problemi. Ali, ne bih išla toliko daleko da bih to nazvala mafijom. U holivudskim filmovima još se nije počelo govoriti o nekoj hrvatskoj mafiji. Nadam se da je nema.

Vjerujete li u sebe, samouvjereni ste?

- Apsolutno. Da ne vjerujem u sebe, ne bih nikad postigla to što sam postigla. Bila sam na Forbesovoj listi najmoćnijih žena svijeta, dobila Fulbrightovu nagradu za životno djelo… jako sam na to ponosna. A počela sam kao mala djevojčica iz težačke obitelji koja se dizala ranom zorom da bi stigla na vrijeme u školu, koja je bila udaljena 15 kilometara. Nakon škole bih čistila i prala suđe, iza tih šest radnika koliko ih je bilo u tatinom obrtu, timarila sam stoku, okretala sijeno u vrijeme sjenokoše, i muzla sam krave. Mnogi su se tome smijali, ali to je na žalost ruganje hrvatskom selu.

Da, ja sam dijete s Grobinšćine koje je raslo u skromnim uvjetima, ali imala sam roditelje koji su se žrtvovali za mene. Iako su sami završili samo osnovnu školu, shvatili su vrijednost obrazovanja i pomagali mi. Nisam imala nikakvu drugu potporu ni zaleđe, a postala sam predsjednica države, pomoćnica glavnog tajnika NATO-a… Forbes i Fulbright su to vrednovali. Kod nas na žalost često i ne. Žao mi je što se to u Hrvatskoj nije znalo valorizirati. Umjesto o sadržaju, previše se govorilo o formi, o frizuri, odjeći...

No, ja ću se i dalje boriti i nastojati osnažiti položaj žena kod nas i u svijetu. Još smo daleko od toga gdje bismo željele biti. Uostalom, nije to samo hrvatski problem. Nedavno sam pročitala memoare Hillary Clinton "Hard Choices" ("Teški izbori", odnosno u ovom slučaju odluke) u kojima govori kako je među odgovorima na upit Washington Posta čitateljima kako bi trebao glasiti naslov njene biografije bio i naslov: "Kronike o gumicama za kosu: 112 država kasnije, a sve se još vrti oko moje kose".

Htjela bih istaknuti meni još nešto važno. Često ruralne sredine držimo "zaostalijima" za gradskima. A ja sam u ruralnim sredinama nailazila na puno otvoreniji i topliji doček i više poštovanje prema ženi predsjednici nego što mi se događalo u nekim gradskima. Volim selo i ponosna sam na svoje korijene.

Političar je - zanimanje?

- Ne. Po meni je to poziv služenja domovini i narodu. Ja sebe ne doživljavam kao političarku. Meni su diplomacija i vanjska politika na prvome mjestu. Kad sam bila predsjednica, nastojala sam biti državnica, a ne političarka. Političari razmišljaju o sljedećim izborima, a državnici o sljedećim generacijama. U demokraciji, koju imamo, najvažnija subjektivna komponenta je - odgovornost. Odgovornost za izgovorenu riječ i učinjeno djelo.

Jeste li što pogriješili kao predsjednica?

- Naravno, jesam. Tko radi, taj i griješi. Bilo je grešaka. Ali držim da nijedna od mojih grešaka nije naškodila ugledu države ni našem sustavu. Rekla bih da su to bili samo "faux pas".

Koja je vaša budućnost?

- Iskreno, na znam što ću raditi. Ali, radit ću. Veselim se budućnosti. Svatko je kovač svoje sreće, pa tako i ja. Zadovoljna sam svojim životom, imam predivnu obitelj i prijatelje. Zdravlje, hvala Bogu. Imam stan i račun u banci, što je više nego ogromna većina stanovništva ovoga planeta. Imam 52 godine i toliko sam toga postigla i učinila. To je sjajna ostavština na kojoj trebam graditi dalje. Želim pridonijeti svim ovim pitanjima o kojima sam govorila, međukulturnom i međureligijskom razumijevanju u svijetu. Želim raditi s mladima.

Hoćete li se za pet godina ponovno kandidirati?

- Sad ste me iznenadili jer apsolutno ne razmišljam o tome. Makla sam se od unutarnje politike. Trenutno radim online na puno strana u svijetu, odmaram se i nastojim se oporaviti od operacije.

Gradonačelnica Zagreba?

- Neeee. Nisam ja kodirana za lokalnu politiku. Zanima me vanjska politika i diplomacija.

Virus?

- Treba biti razumno oprezan. I to bez panike. Treba biti odgovoran prema sebi i prema drugim ljudima. Vjerujem da Stožer radi svoj posao najbolje što može i da su duboko svjesni svoje odgovornosti za naše živote. Ja ću se cijepiti i nadam se skorom povratku normalnog života i ljudskom zagrljaju i poljupcu.

Bili ste sportašica kao klinka? Igrali ste nogomet…

- Jesam. Igrala sam nogomet i bavila se mnogim sportovima. Ali nisam nikada trenirala u nekom klubu. Moja Lubarska je 15-ak kilometara od Rijeke. Roditelji me nisu mogli voziti u Rijeku, a samu, malu djevojčicu, nisu me puštali ići autobusom u grad. Htjela sam biti klizačica. Rijeka nema klizalište. Naučila sam klizati tek na studiju u Zagrebu. U Ottawi, u Kanadi sam klizala. Tamo je kanal koji zimi gotovo isprazne, ostave nisku razinu vode koja se zaledi. To je klizalište dugo 12 kilometara i vodi do jezera Dow. Tada sam bila u top-formi.

Otklizala bih tih 12 kilometara, klizala po jezeru i vratila se natrag 12 kilometara po prirodnom, grbavom i kvrgavom ledu. Na minus 20 stupnjeva bila bih potpuno preznojena, a samo u trenirci... Penjala sam se u Ottawi doma svaki dan stepenicama na 24. kat. Žustro sam hodala na posao pješice i natrag, svaki dan pola sata u jednom smjeru, pa čak i po dubokom snijegu i na minus 30 stupnjeva. Moja kći Katarina nije klizačica zato što ja volim klizati. To je isključivo njen izbor.

Kao mala djevojčica željeli ste biti - stjuardesa?

- Da. Biti domaćica u zrakoplovu. Jako sam željela putovati, samo putovati. To mi je bio životni san. To mi se činio glamurozan posao. Tada sam htjela biti i glumica… Svašta. Princeza. Dječje maštarije. Ali stvarne su mi ambicije bile biti prevoditelj u Ujedinjenim narodima, pa se onda polako penjati na više. San mi je bio diplomacija, a nisam sebe nikako vidjela u jugoslavenskoj… A, vidite postala sam - predsjednica.

Tata je bio lovac i vodio vas je u lov… Pucali ste iz puške?

- Da, tata me je često vodio sa sobom u šumu. To su bila prekrasna iskustva. Pucala sam, ali samo u mete, nikada na životinje. Jako sam voljela čistiti njegove puške. Danas je nezamislivo da biste ostavili svoje dijete samo u lovačkoj kućici. Tata mi je govorio: duhovi ne postoje, a za sve ostalo postoji puška. Naučio me rukovati oružjem.

To vas riješi nekih strahova. Uglavnom, ja sam tatu čekala u toploj kućici dok je on lovio. I danas rado odem na streljanu. Još sam dobra u tome, mada imam te probleme s ramenom zbog čega mi je sad teško uopće držati pušku. Ali, to ostaje, kao vožnja biciklom. Ne zaboravlja se. A i s kratkim oružjem sam prilično dobra, s pištoljem.

Smatrate li sebe lijepom, pametnom i sposobnom?

- Jako sam samokritična. Smatram se sposobnom. Ostalo neka drugi procijene. Vrijedna sam, marljiva, savjesna i odgovorna. Ima određenih prednosti kad si žena u međunarodnoj politici. Zapamte te. Kao predsjednica željela sam mijenjati stvari, modernizirati državu i društvo. Predlagala sam niz inicijativa, željela sam stvarati neku ostavštinu, a to s onako ograničenim ovlastima i društvenom klimom nije bilo sasvim moguće. Idem dalje u tome na neke druge načine.

Hoće li žene zavladati svijetom?

- Hoće. Zajedno s muškarcima.