'Grupa Borg je maznula pola milijarde i mogu im staviti soli na rep, a nas zbog umiruće ribe istražuju kao da smo zločinačka organizacija!'

Bogu božje, a caru carevo. A čija je tuna?

U Bibinju na to pitanje imaju nedvosmislen odgovor. Tuna je od Boga! I nema te države ni zakona koji od toga mogu biti jači. Nikoji. Pogotovo ne zakon po kojem su četiri Bibinjca, ako istraga ne pokaže drukčije, kriva zato što su iz plićaka uvale izvukla veliku zalutalu ribu, piše Slobodna Dalmacija.

I sad im zbog toga, i silnih prekršaja koje su pritom navodno počinili, prijeti drakonska kazna veća od 200 tisuća kuna! Alooo?

Bogu božje, a caru carevo!

Trofejna tuna, grdosija od 2,2 metra i više od 230 kilograma, u bibinjski je Jaz došla sama. Nitko je tu nije ni zvao ni doveo.

U utorak poslijepodne, kad se ljudi vrate s posla, i kad nikome više nije do velikog šušura, dogodila se priča koja je obogatila mitologiju mjesta, ali je trajala samo toliko koliko je trebalo ribarskim inspektorima u Zadru da protiv glavnih aktera pokrenu istragu.

Na temelju objavljenih videozapisa shvatili su da je lov na veliku ribu u plitkom portu zapravo bio krivolov!

Hrvatska država je nedvojbeno sigurna da velika tuna nije Božja, nego careva. Ma nemoj? Otkad to tuna ima putovnicu? OIB i JMBG, pa da oni mamlazi u ministarstvu znaju da je to baš naša, a ne ona iz Italije ili Grčke?

Negdje sa kulfa, kako kažu u Bibinju. I da su svi oni koji su sudjelovali u njezinu vađenju iz mora, jer to i nije bio pravi lov, nego pomoć jadnoj ranjenoj životinji, kojoj su u stvari skratili muke, zapravo sudjelovali u krivolovu.

I sad bi ih država zbog toga htjela sankcionirati!? Onako, simbolično, s više od 200 tisuća kuna. Ej! Dvije stotine tisuća kuna! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Je li ovo kraj svita?

– Dobro ste vi u "Slobodnu" ono napisali. U Zagrebu je "grupa Borg", a u Bibinju "grupa Tuna"! Oni su ukreli pola milijarde i mogu in stavit soli na rep, a ovde su ljudi uzeli što im je more dalo i sad su ispali zločinačka organizacija, "grupa Tuna".

Koliko im se prekršaja pripisuje, ne bi da su pobili sve odavde do Zgreba! – govore nam Bibinjci.

Nije da ih ne razumijemo. Ispadaju krivlji nego što jesu, samo zato što su reagirali spontano. Njih je već sutradan krenula tražiti ribarska inspekcija, a ovi što su maznuli pola milijarde, nitko im se ne usudi ni pokucati na vrata. Očito je stvar, što bi rekli političari, u percepciji.

– Dabogda još koja došla... – udahne duboko naš sugovornik zavaljen duboko u hladovinu. Od kafića u kojem sjedimo do mjesta gdje se prije tri dana odigrao hemingvejski lov na morsku neman, nema ni dvadeset metara.

U betonskim rupicama na rivi još su svježi tragovi zgrušane krvi i riblje krljušti, na tom je mjestu tuna izvučena iz mora, puštena joj je krv i onda je rasječena u komade.

Nekoliko stotina mještana, kažu nam, dobilo je po pola kile, kilo, dva, kako je tko htio i mogao uzeti, a dosta toga se odmah bacilo na gradele. Je li potrebno to uopće isticati, dva i pol sata borbe na život i smrt s velikom ribom u portu završilo je općom feštom koja se još uvijek prepričava...

– Ni komad nisu prodali. Sve su podilili, profeštali i gotovo – nastavlja opušteno naš sugovornik. U društvu nas je nekoliko. Jedan je Sikirić, jedan Bralić, jedan Šimunić i jedna gospođa. Svi fetivi Bibinjci. Imena ne žele spominjati, jer nisu ni važna. Ni slikati se za novine nije im stalo. Samo jedan, nadimkom Cukre, dopušta da mu snimimo majicu, ali ne i lice. Na majici u dva reda piše: "No tuna, No party".

Nitko ne želi da mu se ime spominje uz nešto što je postalo odiozno a smatra se normalnom pojavom u malom tradicionalnom ribarskom mjestu. Istina, ne događa se svaki dan da u porat zaluta tuna od 230 kila, nešto slično nitko u Bibinju ne pamti, ali nije ni prvi ni zadnji put da se velika riba zavukla u kraj kad je osjetila da joj se bliže posljednji sati. A o tome sad postoji nekoliko teorija...

– Nekidan je u kanalu bila velika nevera. A kad je nevera, kad grmi, tune se ne ponašaju dobro. Znam po onima šta ih uzgajaju u kavezima. Od straha od grmljavine one se same među sobom toliko ustraše da ih se pola poubija. Ova je došla u kraj nakon jedne takve nevere.

Kad grmi, riba biži u dubinu. Ako je prolazila kanalom, nije imala di uteć, jer kanal je plitak, nema dvadesetak metara. Bila je oštećena, peraja na leđima nije joj bila dobro. Izgubila je orijentaciju. Da nije, ne bi ni ušla u Jaz, u manje od metra dubine – kaže Sikirić.

– Ma beštija je utekla u kraj, od straha ili bolesti. Nije se tila izvući na more. Ali, opet, bila je dobra na gradele... – smije se Šimunić.

– Nisu trebali ništa objavljivati. Da se nisu snimili, da nije javnost vidila što su napravili, ništa od ovoga ne bi bilo. Je, nije lipo vidit kako je tuku ostima, kako je vade svu krvavu... Izgleda okrutno, ali što su ljudi drugo mogli? Kako je uhvatit u portu i izvući na kraj. S čime? – pita se Bralić.

Gospođa šuti, ali iz pogleda i kimanja glavom vidimo da se slaže s diskusijom. Najviše joj se svidio onaj argument da snimku lova nije trebalo staviti u javnost.

– Mi smo veliko misto, ima nas četiri hiljade, a te je večeri dobar dio mista dobro večera. Šta su trebali, pustiti je da krepa? Da se sama negdi ubije? Da je imala orijentaciju, izašla bi ona – dodaje Sikirić.

– Ma, isto je bilo smišno gledat kad se onaj za njon zaletija s mula. Kad je pokušala uteć, skočija je za njom s mula u more. Uvatija je za rep, da je neće pustiti... – smije se Šimunić, ali ne želi reći tko je bio taj junak spreman na nadljudski rizik.

– Mučili su se s njom. U novinama su pisala imena njih četvorice, ali nisu samo oni u tome bili. Ja sam odavde gleda, čudo je to bilo. Dvi i po ure, njih deset, petnaest za njom je išlo po portu, okolo stotinu svita. Još će i njih kaznit zato što su gledali – nastavlja Šimunić.

Sikirić širi ruke kao da će zagrliti široki hrast.

– E, ovakva je bila! Tuna naraste priko dva metra, ali nakon toga ne više, onda ide u širinu. A ova je priko glave, oko trupa, ovako bila široka...

– Meni je jedino ža da nisu feštu odmah ovde napravili, na rivi u Jazu. Nego su komade vozili na karijolu. Na kraju je i meni spalo pola kile – uključio se Bralić.

A što kažu na najavljeni dolazak inspektora. Kako će oni proći? Nakon objave videa na društvenim mrežama i priče o tome kako bi Bibinjci zbog svoga "ribolova" mogli biti drakonski kažnjeni, na društvenim mrežama zaredali su se komentari, od onih najgorih, prema sustavu i državi, tipa "ubit-zaklat", do onih ekološki osviještenih, kako je to bilo mučenje životinje, primitivno i dehumanizirano ponašanje koje treba sankcionirati u skladu s europskim zakonima...

Stvar je postala malo ozbiljnija kad je do novinara došla informacija da se u četvrtak poslijepodne, nakon što je već bilo svima jasno da bi "slučajni ribari" mogli prekršajno odgovarati, u mjestu navodno održao krizni sastanak na kojem je dvanaest "mudraca" bistrilo situaciju u stilu: što ćemo ako dođu inspektori.

No održavanje tog sastanka nitko nije mogao potvrditi: sudionici "ribolova" nisu se odazivali na telefonske pozive, ili su bili na radnim mjestima, negdje izvan Bibinja...

– Ma gledajte, kaže jedan Bibinjac novinarima Slobodne. Već je Marin Šimunić u novine rekao da, kad je to tako, da na sebe preuzima svu krivnju. Pa šta su ljudi trebali napraviti. Jer su krivi zato što stoljećima žive uz more i od mora? Ovakve se stvari događaju jednom u životu.

Nitko nije s namjerom krenuo u krivolov. Nitko nije s namjerom ništa loše poduzeo. Ljudi su spontano reagirali, a riba je ostala u Bibinju. Nitko na njoj nije zaradio. Niti je htio zaraditi – kažu mještani i za kraju nude solomunsko rješenje.

– Nismo protiv zakona, ali i država bi trebala neke stvari shvatiti. Neka inspektori dođu, neka sve ispitaju i provjere. Ne bižimo ni od koga. Ali neka i shvate da je u ovakvim slučajevima bolje ljude opomenuti nego kažnjavati. Jer tko zna hoće li se ikad više ovako nešto slično ponoviti...

Bili živi pa vidjeli. I na feštu svratili, piše Slobodna Dalmacija.