GRAĐANI OGORČENI NA DIMNJAČARE Srećonoše ili lokalni reketari?

ZAGREB - Dimnjačari su nekada imali osobit položaj u društvu - bili su časni i ugledni građani, prolaznici bi se hvatali za dugmad kad bi ih vidjeli vjerujući da donose sreću... no danas se suočavaju s optužbama za reket i ucjenu.

Dimnjačarski posao i dalje je iznimno važan - ako se dimnjak začepi, postoji opasnost od povrata dimnih plinova u prostoriju, što može dovesti do tragedije jer čovjek nakon jednog udisaja ugljikovog monoksida, plina bez boje i mirisa, pada u nesvijest i umire.

Stoga su za sigurno korištenje dimnjaka nužni njegovo atestiranje i sanacija. Ako nisu zadovoljeni sigurnosni standardi, dimnjačar o tome obavještava vlasnika, a po potrebi i policiju i komunalnog redara koji može kazniti i prisiliti vlasnika da poduzme sigurnosne mjere.

Reketarenje građana

No, upravo su koncesije i cijene dimnjačarskog rada izazvale žučne reakcije nekih građana.

Zašto građani nemaju mogućnost odabira dimnjačara ako nisu zadovoljni uslugom ili previsokom cijenom, je li to lokalni reket i ucjena koja je službeno podržana koncesijom, pita na svom blogu Igor Kostelac.

Usluga za najviše 10 minuta rada je precijenjena. U praksi cijene čišćenja višestruko variraju, premda na web stranici udruženja dimnjačara, gdje se nalazi i ugovor o dodijeljenoj koncesiji, postoji jedinstvena cijena.

"Slobodni dimnjačar" bi dolazak, čišćenje i pražnjenje sabirnice naplatio čak tri puta manje nego koncesionar, žali se Kostelac.

"Izračunavši zaradu koncesionar zadužen za nekoliko kvartova dobivanjem koncesije osigurava milijunski posao, a da pri tome nitko ne smije ništa, jer prekršajni sud prijeti kaznom i do 16.000 kuna svakome tko se drzne očistiti dimnjak. Na kraju, u tom milijunskom poslu vrlo je lako izdvojiti mito za komisiju koja dodjeljuje koncesije", sumnja Kostelac.

Ponude za koncesije trebaju biti tajne

Predsjednik sekcije dimnjačara Hrvatske obrtničke komore Želimir Jakobović smatra da bi se ponude za koncesije trebale dostavljati tajno, odnosno pod šiframa, a ne pod imenom poduzeća, kako bi se izbjegle moguće manipulacije.

Korisnik se može žaliti na rad dimnjačara komunalnom redaru, gradskoj upravi, tijelu koje je donijelo odluku o izboru koncesionara, udruzi za zaštitu potrošača, Ministarstvu graditeljstva, komunalnim djelatnostima i drugima, ovisno o vrsti reklamacije, dodaje Jakobović.

Dimnjačari su koncesionari, a posao im se prvenstveno odnosi na preglede i čišćenje dimnjaka. Ako žele naplatiti dodatne usluge (npr. fotografiranje dimnjaka) korisnik to može odbiti i poslati pismenu pritužbu nadležnima. Ako netko naplaćuje preko ugovorene cijene krši ugovor uz koncesiju, kaže Jakobović.

Upozorava da se neki dimnjačari bave sanacijama dimnjaka, što je sukob interesa. Danas provjeravaju i izgaranje u ložištu, što su prije radili djelatnici Plinare. Riječ je o rupi koja se izbuši u plinskom dimnjaku, u koju se ugradi čep kako bi dimnjačari pri kontroli mogli uvući sondu kojom mjere postotak izgaranja, napominje Jakobović.

Dimnjačari kao ugledni građani

Dimnjačar je uvijek bio rado viđen u kući i ukućane je evocirao na sreću. Kalendari sa slikom nasmijanog dimnjačara dijeljeni su kućanstvima, jer su srećonoše.

Zbog važnosti svojeg posla imali su osobit položaj i bili časni i ugledni građani. I u snovima dobar su znak, vjesnici važnog događaja, sreće u ljubavi i poslu.

Kako omogućava svjetlo i toplinu, dimnjak je osiguravao život, a prema tradiciji djecu roda donosi i u kuću unosi kroz dimnjak. U prošlosti su žene rađale djecu kod kuće, kad bi se rodilo dijete okolini se to najavljivalo puštanjem dima.

Dim se pušta i prigodom izbora Pape - bijeli dim označava da je izabran novi Papa, crni se pojavljuje kada nije izabran. Dim se dobiva paljenjem listića u posebnoj peći koja se prvi puta koristila tijekom konklava 1939. godine.

Mnogi pisci opisuju ognjište kao element iskonske pripadnosti svom rodnom domu. Ivana Brlić Mažuranić opisuje tako "domaće" koji iskaču iz ognjišta i čuvaju dom.

Darivanje djece putem dimnjaka stara je tradicija i predanje. Legenda o sv. Nikoli i tajnom darivanju zlatnika siromašnom ocu završava kada se popeo na krov i 33 zlatnika ubacio kroz dimnjak. Kako su se na ognjištu sušile čarape, zlatnici su upali u njih, otuda običaj stavljanja poklona u čarape ili čizme.

Djed Božićnjak ili Djed Mraz donosi djeci darove spuštanjem kroz dimnjak u kamin. U Italiji dobra vještica La Befana dolazi kroz kamin i poklone stavlja u čarape obješene iznad ognjišta.

Vatra omogućila civilizaciju

Prema grčkoj mitologiji, vatronoša Prometej je bog koji je ljudima donio vatru. Zapaliti i koristiti vatru bio je najvažniji korak u nastajanju ljudske civilizacije.

Legenda kaže da je sv. Florjan kao mladić spasio grad od vatre samo jednim vjedrom vode, a u narodu se još od XII. stoljeća slavi kao zaštitnik vatrogasaca i dimnjačara.

Otvorena ognjišta vrlo su dugo bila u uporabi, u kućama otvor na krovu nije bio rješenje zbog slabog odvoda dima, pa su prostorije, oprema za loženje i kuhanje bile crne od čađe, što je zapravo razlog nastanka dimnjaka koji su se izvorno izrađivali od drveta i gline, nešto kasnije od kamena.

Požari u XV. stoljeću inicirali su donošenje prvih vatrogasnih propisa i organiziranje carskih opunomoćenika - dimnjačara čija je briga zaštita od požara. Knez od Saksena u Njemačkoj uvodi 1580. godine propis o kontinuiranom čišćenju svih zidanih dimnjaka.

Kod nas Hrvatsko kraljevsko vijeće 1771. godine u Varaždinu određuje da se kuće grade od opeke, a dimnjaci moraju biti izvedeni od nesagorivog materijala.

Najviša građevina u Hrvatskoj danas je dimnjak termoelektrane Plomin visok 340 metara. To je dvanaesti dimnjak po visini u svijetu, a najviši sa 419 metara nalazi se u Kazahstanu.