Ovaj, njemački Euro sa sobom nosi dvije strašno dobre stvari: atomski nogomet, ali i veliki povratak navijača koji su žudjeli za napokon jednim normalnim turnirom.
Nakon one katastrofe od "pan-Eura" otprije tri godine, dodatno pojačane covidom, pa zatim pješčanog Mundijala u Dohi, gdje su ulicama hodali plaćeni navijači (!?), Njemačka je čelnicima nogometa donijela veliku poruku.
Ako se, doduše, među argumente ne uvrsti uvijek prisutan novac, ova dva tjedna kontinentalnog nogometnog valcera sa sobom nose i brzi i žestoki rock‘n‘roll na ulicama. I nedvosmislen urlik: Gospodo iz Uefe i Fife, nemojte dirati ono što je sveto!
A to je, bez dileme, spona između te čarobne lopte i tifoza sa svih strana svijeta.
Jedan od krucijalnih dokaza tom općem sporu, koji tinja godinama, svakako su - Hrvati.
Udaraju ovdje ton i Nizozemci, jasno i Englezi, dok su bili živi i Poljaci, nešto manje zasad Francuzi, Španjolci i Talijani, no standardno visoku formu drže - kockice.
Ono što je na ovome Euru nogometno "furija", na navijačkom je prvenstvu Hrvatska.
Mijenjaju se tereni, od Berlina preko Hamburga do Leipziga, ali ovi naši "modrići" ne posustaju. Igraju kao Luka one čarobne 2018. godine.
Od prve do posljednje minute, s mnoštvom sprinteva na šankove, bez straha od duela glasnicama, uz kliničku preciznost ispred suparnika: Španjolci su u Berlinu pali bez ispaljenog metka, Albanci su u Hamburgu pružili dostojan otpor, ali ipak nisu uspjeli doći do nečeg više od časnog poraza, a ovdje u Leipzigu Talijani su se predali već na zagrijavanju.
Žestoki tempo traje još od nedjelje te je iz komforne zone izbacio i ovdje poslovično vrlo usporene konobare. U praksi se inače u njemačkim kafićima piće zna čekati i više od deset minuta, no dolazak Hrvata morao je ovdašnje ugostitelje prisiliti da iz lera pređu u petu brzinu.
- A mi smo mislili da možemo popiti - reći će jedan na Marktplatzu, koji se pokazao fokalnom točkom hrvatskog rusvaja. A kada je u jednome času podigao glavu, nastala je opća panika.
- Šefe, ovo ne možemo izdržati...
Naime, tijekom ponedjeljka svake je minute masa postajala sve veća. Brojka? Teško je procijeniti, ali ako uzmemo i okolne ulice, nije teško zaključiti da se ovdje sjatilo sigurno četrdesetak tisuća Hrvata. Toliko, inače, prima cijela Red Bull Arena. Odnosno, Leipzig Stadium. Pa vi vidite. Uglavnom, domišljati šef shvatio je valjda poruku iz Berlina i Hamburga, pa je ubrzo trg bio pokriven s više onih mobilnih točionika. Koliko se popilo? Mnogo, baš mnogo...
- Nizozemci i vi ste zasad apsolutni pobjednici - kazat će u prolazu šef, mislim da se zove Stephan. - Portugalci, Francuzi, Talijani, pa čak i Česi, koji su svi igrali ovdje, nemaju nikakve šanse - smije se dok se iznad glave u balonu zvrndaju euri.
Bilo je, pritom, tu svega. Njemačkih Hrvata, navijača iz Hrvatske, Švicarske, Australije, Južne Amerike, bilo je i rijetkih poznatih, mahom iz nogometnog svijeta. Hrpa njih, pogotovo ekipe koja je dolazila iz Hrvatske, za bazu prije Leipziga odabrala je obližnju Češku. Logično. Pripreme su, dakle, velikim dijelom održane u 200 kilometara udaljenom Pragu.
Prva momčad drži tonus još od Berlina, dok su igrači za posljednji dvoboj skupine svježinu tražili u češkim pivnicama. I doista, stigli su u zavidnoj formi. Dok su nekima glasnice već otkazivale, novo društvo donijelo je novu snagu i decibele.
A svima njima u nedjelju navečer najveći problem nije bio hoće li u napadu Talijana igrati Scamacca ili Retegui, ili je li Luka opet pronašao svoj eliksir mladosti, odnosno jesu li u "vatrenom" kampu pronašli ono čudesno galsko bure da povrate energiju Marcela Brozovića, nego gdje pronaći utočište nakon ponoći.
Njemačka, naime, nedjeljom ne radi, a kafići i restorani u centru malo prije otkucaja ponedjeljka zvali su - zadnju rundu. Posljednje zalihe iz automobila i kombija postale su sveti gral. Dok se, vjerojatno, nije ispila i posljednja kap. Čujemo da su i neki hrvatski suci - nogometni! - među posljednjima ostajali na nogama.
Čekajući jutro. Koje je, čim je svanulo, donijelo novi dernek. Od ranih jutarnjih sati, preko poslijepodneva, do zajedničkog kortea navijača koji je oko 17.30 sati krenuo prema stadionu. Mjestu gdje, navijački, pobjeda nije bila upitna. Na navijačkim kladionicama, koeficijent na pobjedu Hrvata iznosio je 1,05. Simbolično. Da doista postoji na nekim ponudama, tu se nitko ne bi obogatio. Kao da, nogometnim rječnikom, igramo s Farskim otocima.
- Mamma mia - otelo se jednoj skupini koja je prolazila pored Hrvata. - Ovo kao da je hrvatski navijački feragosto...
I bio je. Doista jest. Nakon, dakle, prošlog Eura, koji se poput žvakaće razvlačio od Lisabona do Bakua, preko cijele Europe, pa onda i skupoće Katara, koja je mnogima odnijela čar velikog natjecanja, Njemačka je pružila navijačko utočište za kakvim se vapilo. Utočište koji su Hrvati itekako prihvatili. Kumulativno, u tri njemačka grada, svoj je trag ostavilo 200-tinjak tisuća naših. Dubok je to trag, za kolektivno pamćenje...
Navijačku ludnicu na ulicama Leipziga pratimo iz minute u minutu, opširnije pročitajte OVDJE
