Glas Koncila protiv pomilovanja udbaša: ‘I oni zaslužuju kršćansko milosrđe, ali za to postoje zatvorski dušebrižnici!‘

Saga oko pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača danima okuplja hrvatsku javnost, i o njoj su, dosad, manje više svi rekli ono što su imali. Osim predstavnika Crkve. No sudeći prema tekstu koji je objavljen u Glasu Koncila, a koji potpisuje glavni urednik Branimir Stanić, čini se da se i Kaptol odlučio oglasiti o ovoj temi. Tekst objavljen u katoličkom tjedniku nosi naslov: 'JEFTIN TAMJAN Poigravanje kršćanskim milosrđem'

Stanić u uvodu piše kako nije jasno kako je u ovo doba velikih svjetskih napetosti i podjela pred hrvatsku javnost dodana nova, umjetno stvorena točka razdora - ona o pomilovanju udbaša Perkovića i Mustača koji su osuđeni na najstrožu kaznu za ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića.

- Nepojmljivo je i da je njihov odvjetnik u službenu proceduru 19. travnja uputio zahtjev za pomilovanjem potkrijepivši ga i potpisima nekolicine hrvatskih generala koji smatraju da bi pomilovanjem pravomoćno osuđenih zatvorenika za zločin iz komunističkoga doba (1982.), koji sada izvršavaju kaznu u Hrvatskoj, predsjednik Republike Hrvatske učinio ni manje ni više nego - djelo milosrđa, piše Stanić aludirajući tu evidentno na priopćenje generala Ante Gotovine koji je upravo milosrđe spomenuo kao jedan od motiva stavljanja svojeg potpisa na pismo upućeno predsjedniku Milanoviću.

Dalje piše kako upravo to što se "počelo licitirati kršćanskim milosrđem" zaslužuje barem djelomičan osvrt iz vjerničke perspektive.

- Prema katoličkom nauku djela milosrđa jesu djela ljubavi kojima se pritječe u pomoć bližnjemu u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama. Duhovnim djelima milosrđa svakako pripada pohod bolesnima i utamničenima, bez obzira na to kakav zločin počinili. No djelima milosrđa teško da pripada oslobađanje i pomilovanje onih koji su pravomoćno osuđeni zbog najgrubljega kršenja temeljnoga ljudskoga prava, prava na život, i to s predumišljajem. To je slučaj s dvojicom bivših djelatnika jugoslavenskih sigurnosnih služba za koje je na poštenu suđenju dokazano da su bili nalogodavci ubojstva nevina čovjeka, a za taj se zločin nikad nisu javno pokajali, kamoli izrazili spremnost da sudjeluju u razotkrivanju zlostavljačke naravi sustava u kojem su nosili vrlo odgovorne službe, piše Stanić.

Dodaje kako je stoga, simbolički gledano, "opravdano pitanje koga bi se ili što zapravo pomilovalo jer naivno bi bilo svu pozornost usredotočiti samo na dvije osobe iz bivšega sustava".

Piše kako bi se stoga "čistom manipulacijom moglo smatrati pozivanje na kršćansko milosrđe ako je cilj zahtjeva za pomilovanjem dvojice pravomoćno osuđenih nekadašnjih dužnosnika jugoslavenske obavještajne službe dio plana destabilizacije sadašnje vlasti, ili ako je to politička akrobacija za njezino učvršćivanje u odnosu na neke kadrovske neuspjehe".

Stanić dodaje kako je licemjerno preko kršćanskog milosrđa i nastojanja rehabilitacije "duha i duhova države koja je dokazano provodila ubijanje nedužnih stvarati nepotrebne razdore među braniteljima, pogotovo ako se zna da su se žeđajući za milosrđem davno raspucala usta obitelji stotina, pa i tisuća ubijenih i progonjenih, počevši od Đurekovićeve udovice".

Piše i kako je nepojmljivo da se senzibiliziranje javnosti za opravdanost pomilovanja Mustača i Perkovića provodi preko navođenja njihovih zasluga u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu.

- Svaki čovjek, pa tako i zatvorenici, zaslužio je da mu se iskazuju djela milosrđa, a koliko je to Crkvi važno pokazuje i nesebično služenje zatvorskih dušobrižnika. Stoga je više nego neumjesno da se kršćanskim milosrđem kao djelom ljubavi netko služi kao političkom zakrpom, zaključuje Stanić svoj tekst u Glasu Koncila.