FOTO Jutarnji u Čičkoj Poljani: 'Bez hrane i vode smo više od 24 sata. Stigli ste u zadnji tren!

ZAGREB - Nakon dvosatnog veslanja zahrđalim lopatama, uspjeli smo se u starom drvenom čamcu probiti do zadnjih kuća u Čičkoj Poljani. Do tih kuća, nadomak podivljale rijeke Odre, od početka poplave nitko od nadležnih službi nije došao ! Niti vojska, a niti vatrogasci nisu odnijeli vodu i hranu obiteljima Bešlić, Mišerić, Radešić...

Mještani tog potopljenog sela shvatili su brzo da si moraju sami međusobno pomagati jer su, kažu, zaboravljeni od svih. Krenuli smo s njima, u dva čamca, na dugo putovanje do tog odsječenog zaseoka kako bi ljudima odnijeli vodu i kruh. Vodiči su bili Tomislav Šarić i Veisil Mašić, čije su kuće također među posljednjima u selu, u metar i pol dubokoj vodi.

Nismo niti slutili da će veslanje kroz šumu, napuštene kuće, kukuruzišta, cesta i polja, trajati dva sata. Nakon ukupno četiri sata veslanja do tih kuća i natrag, do “kopna”, nismo naišli niti na jednog vojnika, vatrogasca ili nekog iz državnog ureda za spašavanje. Samo policijska patrola pred ulazom u selo.

- Nemojte im govoriti da ste novinari, jer vas neće pustiti dalje. Kažu da je zbog sugurnosti, ali namjerno to rade da se ne bi vidjelo kako nitko ne pomaže ljudima. Kažite da ste s nama i da idete u dućan - savjetuje nas Tomislav. Poslušali smo ga i prošli bez problema kontrolnu točku.

- Rekao sam im: Ljudi, jeste li vi svjesni da je čovjek bez hrane i vode više od 24 sata!? A jedan vatrogasac mi odgovori da tamo dalje više nitko ne živi !? Pa ja tu živim cijeli život, valjda znam jel živi netko tamo! I onda još ujutro na radiju čujem da se voda povukla i da se pozivaju ljudi da se vrate u svoje domove. Jel se ovo vama čini kao da se voda povukla - govore nam Veisil i Tomislav, pokazujući rukom na nepregledno vodeno prostranstvo iz koje se naziru ograde kuća, kukuruzi i table s natpisom: prodaje se.

Izmjerili smo odoka lopatom vodostaj u dvorištu Šarićevih. Dubina: oko 1,5 metra. Taman do prozora u prizemlju kuće. Slažemo se s našim vodičima da je malo čudno što vlasti govore da je povratak ljudi u domove siguran, iako je voda oko mnogih kuća gotovo do glave.

Psi Sultan i Besi cvile na terasi, a Veisil se ravno iz čamca spretno penje na krov i nosi im hranu. Nisu jeli dva dana. Svugdje po selu odjekuje cvilež pasa i mijaukanje mačaka koje su spas potražile na stablima. Iz krošanja gotovo svakog višeg stabla odzvanja prestravljeno mjaukanje. Sudeći prema količini vode, neće tako skoro moći sići. Preživjele kokoši stisle su se na vrhovima ograda i krovova kuća, zmije plivaju svuda oko nas. Očekivali smo lešine životinja, ali ih nema.

- Odnijela ih je voda u šipražje. Tek kad se voda povuče dočekat će nas problem. Priča se da nam prijete boleštine, a vodu nećemo moći piti još tri godine. Ali za početak bi bili sretni da se voda povuče kako bi se mogli vratiti. Po svemu sudeći to će potrajati danima. A ako za vikend opet bude kiša, kako su najavili, nema nam spasa. Ostat ćemo kod rodbine i u prihvatnim centrima do Božića - u strahu tvrde naši vodiči.

U kuću Saverijana Bešlića umire njegova jedina preostala svinja, drhteći pod dekama. Kada nas je vidio s čamcem punim vode i hrane, pojurio je prema nama.

- U zadnji tren. Hvala vam. Dajte odmah vode, umiremo od žeđi. Nitko kod nas nije bio više od 24 sata! - radosno nas je dočekao Bešlić. Kaže da svinji nema spasa. Podhladila se, kao i mnoge druge njegove životinje. Uginulo mu je dvanaest kokoši. U kući je metar vode, a automobili su “krepali”.

- Sinov i moj auto su neupotrebljivi. Ali najgore je što kod mene nitko nije bio 24 sata. Ne mogu vjerovati da govore na vijestima da se situacija smiruje i da su svi opskrbljeni hranom i pićem, a mi ovdje nismo jeli niti pili od jučer u 11 sati - kaže Bešlić. Veslajući dalje dolazimo do starca Josipa Mišerića. Dajemo mu kruh i vodu. Već je bilo 15 sati popodne, a skromni starac, iako nije jeo niti pio 24 sata, nećka se.

- Dali su mi jučer ujutro vode i kruha. Niste trebali, ali hvala - govori nam, vidno iscrpljen.

- Eto, od jučer ujutro nitko nije bio kod njega, a govore da su svi zbrinuti. Star je i bolestan. Mogao je i umrijeti, a da to nitko ne bi otkrio. A vidite i sami da je ljudima nekako neugodno primati hranu. Osjećaju se posramljeno, pogotovo starije osobe. Kao da im je žao što su preživjeli ovu strahotu. Nismo to mogli više gledati. Kada smo ujutro vidjeli da vojska sprema čamce na kamion i odlazi, znali smo da se moramo sami organizirati i pomagati svojim sumještanima - s ogorčenjem nam pričaju “veslači” Tomislav i Veisil.

Naposlijetku, ploveći oko metar iznad ceste, dolazimo do zadnje kuće u selu. U njoj živi slikar Branko Radešić. Iz vode viri krov automobila. Zovemo ga, ali se nitko ne javlja. Naši vodiči su se zabrinuli jer je srčani bolesnik. Nitko ne dolazi niti otvara vrata i prozore. Ipak, s tavana naposlijetku čujemo umorni muški glas.

- A jel imate kruha ? - pita nas slikar.

- Imamo. Ima i kruha i konzervi. Ali siđi dolje jer su ti dvorišna vrata zaključana. Ne možemo čamcem do tebe. Hoćeš da se probamo popeti preko krova do tebe ? - pita ga Veisil.

- Pa, trebalo bi mi kruha... Ne, ipak neću. Hvala. Idite - odgovara slikar drhtavim glasom. Nagovaranje nije pomoglo.

- On je malo ekscentričan, znate. I izgleda da se uplašio jako. Najgore je što je ostavio zaključana vrata i nitko nemože do njega. Može da strefit infarkt i nitko mu ne bi mogao pomoći - objašnjavaju nam naši turopoljski mornari, kako sami sebe u šali nazivaju. Na povratku nas je dočekalo iznenađenje: kolona vatrogasnih kola i nekoliko vojnih transportera kretalo je prema potopljenom selu.

- Čim čuju da dolaze novinari, odmah se postroje - objašnjavaju. I stvarno: pri povratku iz “turopoljske Venecije”, na zadnjim metrima asfalta, stajala su sparkirana vozila TV-kuća i snimala defile vatrogasaca.