Prije nekoliko sati Politico je objavio još jednu od analiza u kojima procjenjuje šanse pojedinih kandidata da umjesto Ursule von der Leyen nakon izbora za EU parlament preuzmu funkciju šefa Europske komisije, najvišu instituciju izvršne vlasti zadužene za provedbu zajedničkih politika svih 28 članica EU, vrlo visoke, među najvišima.
Politico je samo jedan od medija koji je hrvatskog premijera uvrstio u najuži krug favorita, bez obzira na to što su percipirali činjenicu da je Plenković sramežljivo na domaćem teritoriju demantirao odlazak u Brusseless. Kod svakog od kandidata, čije su šanse analizirali, novinari Politica objasnili su koji su razlozi zašto neki kandidat ima ozbiljne šanse, a zbog čega nema.
Kao protuargument Plenkovićevom odabiru za čovjeka koji će predstavljati EU, Politico je zaključio kako je hrvatski premijer "odbacio glasine da bi mogao zamijeniti Leyen, što bi mogla biti dobra indikacija da je zainteresiran za posao". Iako djelomično zvuči kao šala, teza od Politica je vrlo ozbiljna jer se Plenković nalazi u delikatnim pregovorima o formiranju vlasti, pa niti ne može najavljivati odlazak u Brusseless, što bi tek trebao izboriti nakon izbora za EU parlament.
Prema rejtingu koji je Politico dodijelio pojedinim kandidatima, Andrej Plenković nalazi se s tri glave Ursule von der Leyen (od mogućih pet) uz bok Klausu Iohannisu, rumunjskom predsjedniku koji je posebno popularan među EU-konzervativcima, kojeg navodno cijene i Macron i Scholz. Jedino Plenković i Iohannis dobili su od Politica po tri glavice, po dvije su zaslužili Mario Draghi i Robert Metsola, a po jednu Christine Lagarde i Thierry Breton. Politico u najuži krug favorita za šefa EK nije Plenkoviću suprotstavio, poput njemačkog Bilda, uspješnog grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa, koji je spasio Grčku iz populističkog ponora Syrize. Mitosakis je među favoritima u još nekoliko analiza, i to izraženiji nego Plenković.
Kao razloge zašto je Plenković osoba s visokim šansama da postane lice EU Politico navodi; "Hrvatski premijer Andrej Plenković također dolazi iz EPP-a, a kao i u slučaju Iohannisa, njegovo bi imenovanje odgovorilo na sve veće pozive da istočna Europa dobije vodeću dužnost. Izbor Hrvata za predsjednika Komisije također bi poslao pozitivan signal kandidatima za članstvo u EU (Hrvatska je najnovija članica EU). Plenkovićeva iznenađujuća najava da će predvoditi kandidatsku listu za europarlamentarce vladajuće hrvatske stranke HDZ-a izazvala je sumnju da želi napustiti domaću politiku. Njegovo premijersko iskustvo od 2016. sigurno mu je dalo autoritet i prilike za umrežavanje s kolegama europskim čelnicima."
S obzirom da je RH jedna od najmanjih članica EU bilo bi ogromno iznenađenje da Andrej Plenković dobije šansu koordinirati i predstavljati zajedničke EU politike. Javno pitanje da li se doista natječe za funkciju šefa EK za Plenkovića, ponovimo, dolazi u nezgodno vrijeme jer još pregovara o formiranju nove vlade. Teze kako bi Plenkovićev odlazak na najvišu moguću funkciju u EU bio bijeg, vrlo su pak čudne. Sama činjenica da se uopće razgovara o Andreju Plenkoviću kao jednom od favorita ogroman je politički kompliment hrvatskom premijeru, i u ogromnom je nesrazmjeru s negativnim mišljenjem koje vrlo značajni broj hrvatskih građana, sudeći prema relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, ima o čovjeku koji je RH vodio osam godina, uz solidne gospodarske rezultate.
Nitko nikad iz RH nije na međunarodnom planu uživao tako veliki ugled da bi se usudili pomisliti da bi u nekom trenutku doista mogao voditi jednu od najvažnijih institucija EU, pa je doista ekstravagantno Plenkovićeve šanse da usijanu fotelju šefa EK interpretirati u negativnom svjetlu..
Ako je Plenković na bilo koji način i dalje doista ozbiljno u igri da de facto postane premijer EU, onda mora gledati što će na njegov izbor reći tri najveće članice – Njemačka, Italija i Francuska. U Njemačkoj iznova raste popularnost i utjecaj CDU-a, stranke koja je praktično internacionalni pokrovitelj Plenkovićevog HDZ-a. U Italiji je na vlasti bivša neofašistica, sadašnja populistica Giorgia Meloni, a Plenković upravo mirno pregovara sa Domovinskim pokretom, koji je svjetonazorski otprilike negdje u ideološkim okvirima sličnim kao Meloni. Francuska je misterij.
Plenković se razvidno trudio održavati jako dobre veze s Emmanuelom Macronom. To je zanimljivo jer je jasno da je i u slučaju Ursule von der Leyen upravo Macron, uz Merkel, bio onaj odlučan glas potpore, zapravo ključ francusko-njemačkog dogovora. Ako Plenkovićevo prezime na međunarodnoj razni ne služi samo kao probni balon ili za potkusurivanje ostalih kandidata u utrci za šefa EK, onda je Plenković preko Bloomberga jučer primio lošu vijest – Macron podržava Maria Draghija.
Bloomberg tvrdi kako je Macron o imenovanju Draghija na čelo EK već razgovarao s talijanskom premijerkom Meloni. Zajedno se navodno spremaju poturiti tezu svima ostalima u EU kako im sada treba Draghi kao poznati tehnokrat. Međutim, priča o tome da bi Macron i Meloni mogli izrazito jako gurati Draghija nije uvjerljiva zbog toga što je tehnokrat, nego zbog toga tko je on zapravo – on je osoba koja je još kao predsjednik Europske središnje banke gurao ideologiju ekstremno niskih, pa i negativnih kamata kombiniranih sa superstimulativnim programom otkupa vrijednosnica.
U osnovi Draghi je ideolog monetarnih i fiskalnih poticaja, dovoljno pametan da upakira ideologiju u tobože tehnokratsku retoriku. Sve što je Draghi radio kao tobožnji tehnokrat, radio je kako bi Italija i skupina južnih, fiskalno neodgovornih članica što lakše plaćala svoje dugove, a ekstenzija te politike odgovorna je za inflacijski udar 2021-2023. godine. U zadnje četiri godine i Italija i Francuska gomilale su ekstremno visoke fiskalne deficite te je postalo jasno kako se teško mogu uskladiti s pravilima Pakta za stabilnost, odnosno Maastrichta.
Ne treba sumnjati da će Draghi iznova pomoći svojoj Italiji, a time i Francuskoj. Ostaje otvoreno pitanje što će ovaj put reći Nijemci. Francuskinja Lagarde drži centralnu banku, pa se čini dosta upitnim da bi kompletni financijski odgovorni sjever mogao prepustiti poziciju šefa EK Talijanu Draghiju. Uostalom, Draghi ima 76 godina.
Jesu li u tom kontekstu ljudi poput hrvatskog ili grčkog premijera zapravo podcijenjeni?
"Dužnosnici u Bruxellesu, uključujući i ured von der Leyen, nisu sigurni traži li Macron doista zamjenu za čelnu dužnost ili vrši pritisak na nju kako bi od nje iznudio ustupke, rekli su ljudi koji su govorili pod uvjetom anonimnosti. Postoji široki konsenzus da odluka neće biti donesena prije europskih izbora 9. lipnja, kada će se čelnici EU-a odlučiti tko će popuniti najviša mjesta, uključujući Europsko vijeće, parlament i službu za vanjsku politiku. Taj je proces komplicirano, zakulisno pregovaranje, koje uzima u obzir geografsku ravnotežu i, što je još važnije, koje političke stranke imaju pravo na najvažnije uloge", piše Bloomberg.
Dodajmo da dobro informirani Euronews ima nešto drugačiji izbor glavnih kandidata za šefa EK (Draghi, Georgieva, Metsola, Mitsotakis, Lagarde, Iohannis), ali su i oni uvrstili Plenkovića među one koji su glavni favoriti. Plenkovića predstavljaju rjiečju outsider te o njemu pišu:
"Ako njezin službeni Spitzenkandidat von der Leyen padne, Europska pučka stranka desnog centra (EPP) ima druge konce na svom luku - uključujući Plenkovića. Hrvatski premijer vodi vladu od 2016. i mogao bi biti u iskušenju da nastavi više međunarodnu karijeru…
Prednosti: Dugogodišnje iskustvo na čelu vlade potječe iz najnovije države članice EU - signal dobre volje zemljama kandidatima na listi čekanja.
Protiv: Više je ‘politički‘ nego ‘politički‘ orijentiran profil.
Izgledi: Prijateljstvo s mnogim kolegama čelnicima EU moglo bi olakšati imenovanje, ali potvrda bi se oslanjala na sposobnost izgradnje koalicije u parlamentu."