A ti, što ti želiš biti kad odrasteš? –poviče neko dijete prema najvišoj djevojčici u razredu.
Od ostalih učenika, čak i dječaka, viša je gotovo za pola glave, kosu nosi kratko podšišanu, ukroćenu s dvije ukosnice što ih je namjestila svaku s jedne strane razdjeljka. Nije baš atraktivna, a osim po visini, od ostale djece razlikuje se i zbog neobično velikih dioptrijskih naočala iza kojih joj se naziru vječno nasmijane, pomalo mangupske oči.
“Doktorica”, poviče 12-godišnjakinja pa usta razvuče u široki dječji osmijeh.
I tako postade doktorica.
Ne doista, jer životni put odvest će je sasvim negdje drugdje, ali malu Marinu Sekulić cijelo će razredno odjeljenje do kraja osnove škole nazivati “doktoricom”, više iz dječje sprdnje nego zato što bi doista mislili da će ta seoska cura jednog dana stvarno poći u liječnike, piše Globus.
Uostalom – na putu su joj već tada stajale školske ocjene.
Marina je u najboljem slučaju bila osrednji đak.
Loše su joj išla već i slova, vječito se svađala s profesorima i utjerivala pravdu, ponajviše za sebe, a nešto rjeđe za kakvog kolegu iz klupe.
Na školskim fotografijama, u maniri velikih vođa, Marina Sekulić uvijek je stajala negdje po sredini.
“Nije bila među popularnim djevojkama. Ne sjećam se ni da bi imala kakvog momka, ali bila je jako jezičava i brbljava. Uvijek se glasno smijala, a najglasnija je bila kad je trebala odgovarati pred cijelim razredom. Nikad nije naučila što bi trebalo, ali se uvijek natezala oko svake ocjene, i na kraju bi dobila što je htjela”, priča mi jedan njen bivši školski kolega.
Tučnjava s dečkima. Jednom je prilikom, kroz smijeh mi odaje, istukla dvojicu njegovih prijatelja jer su je “nešto zezali”.
Sigurno nitko iz razreda u toj jezičavoj djevojčici nije mogao prepoznati lidericu, jednom čak i sisačko-moslavačku županicu, ženu koja će s trona zbaciti dotad nepobjedivog HDZ-ova Đuru Brodarca i na kraju završiti iza rešetaka, zbog sumnje da je uludo trošila županijski novac, preplaćivala nekretnine, uništila pokoju državnu tvrtku i još svašta što joj sada stavljaju na teret.
Marina Lovrić Merzel rođena je 2. rujna 1963. godine u predgrađu Siska, naselju Odra Sisačka, u prizemnici u kojoj i danas živi njena majka Marija.
“Neću s vama govoriti, ja samo znam da moje dete nije ništa krivo, i da svi s kojima ste govorili lažu. Ona je puno napravila za ovaj narod, a sad su je stavili iza rešetaka. Njima na dušu”, rekla mi je Marija Sekulić s prozora svoje dnevne sobe, ali me u dvorište nije htjela pustiti.
Njen suprug i Marinin otac bio je Jakov Sekulić, Srbin iz okolice Sunje koji se krajem 50-ih godina oženio Marijom Dražić, i poslije s njom dobio dvoje djece.
Marija Dražić bila je iz Stare Drenčine, sela udaljenog od Siska nekoliko kilometara, iz vrlo siromašne obitelji čiji su roditelji jedva prehranjivali svoju djecu.
U to doba prije Drugog svjetskog rata bilo je uobičajeno da se takvim obiteljima pomaže pa je malu Mariju Dražić sebi na imanje, kako bi je prihranili, uzela obitelj Blagaić.
Oni su imali sina, malog Vladimira Blagaića koji je uz Mariju Dražić odrastao gotovo kao uz sestru, i koji će mnogo godina kasnije postati ugledni sisački ginekolog, čak i ravnatelj sisačke bolnice.
Djetinjstvo su provodili u tipičnoj seoskoj idili: mala Marija pomagala je obitelji Blagaić oko imanja, a zauzvrat je dobivala hranu i krov nad glavom, daleko više od onoga što joj je mogla priuštiti njena obitelj.
Negdje krajem 50-ih godina Marija Dražić upoznaje Jakova Sekulića, udaje se za budućeg vozača autobusa i seli se u Odru Sisačku, u onu istu kuću u kojoj će se nešto godina kasnije roditi Marina Sekulić.
Da odmah rasčistimo stvar oko njena imena: budućoj županici sisačko-moslavačkoj majka i otac po rođenju su doista nadjenuli ime Marina, a ne neko drugo koje se znalo spominjati u medijima.
Marina Sekulić, dakle, nije rođena kao Žarka, ali joj je to ime, doznajem od njenih školskih kolega, ostalo kao nadimak iz okolica Sunje, gdje je mala Marina često odlazila posjećivati očevu obitelj.
U toj Sunji živjela je neka baba Žarka kod koje je Marina s ocem redovito odlazila.
Seljani kao seljani, Marinu su isto prozvali “malom Žarkom”, a mnogi kasnije povjerovali da joj je to bilo ime.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
