PRVI DIO FELJTONA

EKSKLUZIVNO Dosad nepoznati stenogram prisluškivanog razgovora kardinala Kuharića otkriva nove detaljeo ulozi Crkve u uspostavi samostalne RH

Dosad nepoznati stenogram prisluškivanog razgovora zagrebačkog kardinala Franje Kuharića i njemačkog predsjednika Karla Carstensa otkriva nove detalje o aktivnostima vrha Katoličke crkve u uspostavi samostalne Hrvatske
 Damjan Tadić/CROPIX

U srijedu, 7. rujna 1983., u predvečernjim je satima specijalnim zrakoplovom iz Sarajeva (gdje je već sve bilo u znaku priprema za Zimsku olimpijadu) doputovao u Zagreb tadašnji predsjednik SR Njemačke, inače član CDU-a, Karl Carstens. U njegovoj je pratnji bio i njemački državni ministar Michael Mertes.

Dvojicu uglednih gostiju iz Zapadne Njemačke dočekao je u zračnoj luci Pleso kompletan tadašnji državni vrh SR Hrvatske: predsjednik Predsjedništva SRH Milutin Baltić, predsjednik Sabora SRH Milan Rukavina-Šain i predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH inž. Ante Marković. A sutradan, 8. rujna 1983., predsjedniku Carstensu i njegovu pratitelju priredio je svečani ručak, u Dvercima na Gornjemu Gradu, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ (koji će u svibnju 1984. postati šef hrvatske Partije) Mika Špiljak.

Crkva u ofenzivi

No ipak, svoj najvažniji, a po mnogo čemu i najzanimljiviji sastanak za vrijeme boravka u Zagrebu, Carstens je održao u tzv. privatnom dijelu svog posjeta glavnome gradu SRH. U četvrtak, 8. rujna ujutro, sastao se, naime, sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom BKJ kardinalom Franjom Kuharićem - ali, zanimljivo, ne u Kuharićevu uredu u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu nego u Banskim dvorima, gdje je bilo (a i danas je) sjedište hrvatske Vlade. Strogo formalno, Carstens je u tom susretu i razgovoru bio domaćin Kuhariću, a ne Kuharić Carstensu.

U ovome trenutku ne raspolažem s dovoljno kvalitetnih informacija na temelju kojih bih sa stopostotnom sigurnošću mogao zaključiti tko je doista stajao iza (tzv. privatnog) susreta Carstensa s Kuharićem, no pretpostavljam da je glavni lobist mogao biti tadašnji pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša, koji se tijekom sastanka u Banskim dvorima nije odvajao od svog šefa Kuharića (te je ujedno bio i prevoditelj u tom razgovoru). Kokša je, naime, u ono vrijeme bio u vrlo dobrim odnosima s vojnim kapelanom Bundeswehra (Oružanih snaga Njemačke), a i općenito se mogao pohvaliti kvalitetnim vezama po cijeloj Europi, pa i s jednim važnim europskim fondom za pomoć biskupskim konferencijama (posebice u socijalističkim državama poput SFRJ).

Zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da je u tom trenutku, početkom rujna 1983., Kuhariću (ipak) bilo više stalo do susreta s Carstensom nego njemačkom predsjedniku sa zagrebačkim kardinalom, i da je upravo iz tih razloga i bila potrebna lobistička intervencija biskupa Kokše. Međutim, još je netko u Zagrebu i SR Hrvatskoj bio jako zainteresiran za ono što će i o čemu će pričati njih dvojica (zapravo trojica, ako pribrojimo i njemačkoga državnog ministra Mertesa). Bila je to Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH, sa svojom ispostavom Centar Zagreb, koja je svih tih godina budno pratila svaki korak i svaku izgovorenu riječ nadbiskupa Kuharića i njegovih najbliskijih suradnika s Kaptola.

Kuharićev je ured još davno bio ozvučen (kad kažem “davno”, mislim na doba zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera, tijekom 1960-ih), isto tako i neke druge kancelarije u zgradi Nadbiskupskoga duhovnog stola (primjerice Kokšina), jednako kao i neki drugi crkveni objekti na Kaptolu (poput, npr., ureda glavnog urednika Glasa Koncila don Živka Kustića). Katolička je crkva u Hrvatskoj bila tih godina u jednoj velikoj i nezaustavljivoj ofenzivi, ponajprije kroz svoj grandiozni jubilejski, u svojoj biti državotvorni, pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975.-1984.), pa komunistička tajna policija nije propuštala ni jednu jedinu priliku da se, na svoj specifičan način, ne informira o svemu onome što tko od vodećih ljudi Crkve u datom trenutku radi, s kim razgovara i o čemu razgovara.

Skriveni magnetofon

A ovo je sada - taj Kuharićev “bliski susret” s njemačkim predsjednikom Carstensom - bila prigoda koja se nije niti smjela niti mogla propustiti. Doduše, u ovom se slučaju već u samome startu bio ispriječio jedan mali (ili veliki, kako se uzme) tehnički problem. Za razliku od Kuharićeva ureda u Nadbiskupskom duhovnom stolu, prostorija u Banskim dvorima u kojoj je Carstens, kao službeni “domaćin”, primio kardinala Kuharića, nije bila ozvučena. No, operativci SDS-a su se na vrijeme dosjetili jadu: netko je od njih već u ono vrijeme legendarni (po svojoj pouzdanosti i kvaliteti) švicarski profesionalni magnetofon “Nagra” stavio u jednu torbicu koja je pak, tobože slučajno, bila ostavljena na stolu (ili na nekome drugom komadu namještaja) - upravo u sobi u Banskim dvorima gdje su Carstens i Kuharić razgovarali.

Zahvaljujući toj tajnoj snimci, odnosno transkriptu (dugačkom nepunih 11 kucanih stranica) što je na temelju nje napravljen, mi danas pouzdano možemo znati što je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić mislio i govorio i u onim situacijama kada je bio siguran (ili gotovo siguran) da to nikada neće izići u javnosti. Koliko je meni poznato, ovo je, barem zasad, jedan jedini tajno snimljeni razgovor nadbiskupa Kuharića koji se iz, u ovome trenutku još uvijek zaključanih i blokiranih tajnih arhiva, uspio probiti van, na površinu, pa je sasvim sigurno i u tome njegova iznimna zanimljivost, dragocjenost i, iznad svega, intrigantnost.

Ovdje svakako treba imati na umu činjenicu da su se njemački predsjednik Carstens i kardinal Kuharić sastali točno godinu dana prije Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici (najavljenoga za rujan ili listopad 1984.), na kojemu će, kao što znamo, Katolička crkva u Hrvatskoj u nazočnosti od (po crkvenim podacima) 400.000 vjernika trijumfalno privesti kraju svoj superambiciozni jubilejski pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”. I već je tada, u rujnu 1983., godinu dana uoči NEK-a, u redovima državnih vlasti u SRH, pa i u cijeloj SFRJ, vladala svojevrsna uzbuna, da ne kažem panika, zbog toga spektakularnoga vjerskoga skupa, dobrim dijelom i zahvaljujući tome što je u nekim crkvenim medijima, primjerice Glasu Koncila, mjesecima unaprijed bilo najavljivano da će ga osobno doći uveličati - i time hrvatskim vjernicima i cijelome hrvatskom narodu pružiti veliku potporu - papa Poljak Karol Wojtyla, alias papa Ivan Pavao II.

Zato je njemački predsjednik Carstens (koji inače nije bio katolik nego evangelist) već u prvome, više kurtoaznom, dijelu razgovora izravno upitao nadbiskupa Kuharića hoće li na NEK u Mariji Bistrici doći papa Wojtyla. Kuharić mu je pomalo neodređeno odgovorio:

- Mi se nadamo. Mi smo ga pozvali. Prije tri godine pozvala ga je i Vlada (mislio je na jugoslavensku Vladu, tj. SIV, odnosno Predsjedništvo SFRJ - op. aut.).

Promišljeni kardinal

Međutim, pošto su se u međuvremenu pogoršali odnosi, ja sam osobno bio jako napadan, jedan me visoki državnik u javnosti nazvao fašistom, i tako se počela atmosfera kvariti... Mi sada čekamo kakve će uvjete Vlada postaviti za (Papin - op. aut.) posjet...

Taj “visoki državni dužnosnik” koji je Kuharića bio nazvao “fašistom” - to je, dakako, bio nekadašnji tužitelj (na montiranom procesu 1946.) nadbiskupu Alojziju Stepincu, a u razdoblju od 1974. do 1982. predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, koji je početkom 1981. bio pokrenuo veliki “križarski” (ili, bolje rečeno, “antikrižarski”) rat protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, fokusiran podjednako i na Stepinca i na Kuharića.

U nastavku 45-minutnoga razgovora u Banskim dvorima - ton kojemu je svojim vrlo preciznim, a katkada i pomalo oštrim, pitanjima davao njemački državni ministar Mertes - Kuharić se morao izjašnjavati i o onim najdelikatnijim temama koje su u to vrijeme zaokupljale ne samo domaću nego i inozemnu javnost: odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima u Hrvatskoj, njezin odnos prema kardinalu Stepincu, odnos prema ustašama i nekadašnjoj NDH, pitanje budućnosti SFR Jugoslavije i možebitnoga državnog osamostaljenja Hrvatske...

Kuharić je, treba reći, na sva ta nezgodna pitanja odgovarao vrlo mudro i promišljeno, nije mu se ni u jednome trenutku otela niti jedna jedina suvišna ili kriva riječ. Kao da je u svojoj glavi imao “čip” da se ovaj razgovor ipak (tajno) snima i da zbog toga mora budno paziti što će sve iz njegovih ustiju izići (a što će danas ili sutra netko s ogromnom znatiželjom preslušavati, čitati i analizirati).

Srbi srušili konkordat

Jedna je od njegovih središnjih teza, izrečenih u razgovoru, glasila da je glavni krivac za veliko, a po mnogo čemu i dramatično pogoršanje odnosa između Hrvata i Srba (tj. između hrvatskih katolika i pravoslavnih) u Kraljevini Jugoslaviji bila Srpska pravoslavna crkva koja je u ljeto 1937. srušila praktički već potpisan i ratificiran konkordat (međunarodni sporazum) između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana, kojim su trebala detaljno biti uređena sva prava i obveze Katoličke crkve u toj višenacionalnoj državi (a u kojoj je pravoslavlje imalo status državne religije). Uz ostalo, rekao je:

- Pravoslavna crkva je rušila konkordat jer je htjela spriječiti da i Katolička crkva dođe u neku ravnopravnost. Tako da nije bilo nikada pozitivno raspoloženje prema Katoličkoj crkvi u prošlosti. Zatim je došao rat. U ratu je Jugoslavija eksplodirala. U Hrvatskoj je uzela vlast ustaška stranka. Zbog situacije koja je vladala u staroj Jugoslaviji, gdje su Hrvati bili zaista pritisnuti, rasla je reakcija, tako da je onda došlo i do građanskog rata. Dakako, bilo je nasilje i s jedne i s druge strane. Srbi su svakako bili protiv hrvatske države, a ustaška vlast je bila onda protiv protivnika države. Onda su srušili i neke pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Srbi su bili progonjeni. Međutim, Pravoslavna crkva optužuje da je za to odgovorna Katolička crkva. A ustaška vlast je zapravo htjela silom Srbe, koji su u Hrvatskoj, da prijeđu u Katoličku crkvu. Episkopat katolički je bio protiv. Ne može nitko silom prelaziti iz vjere na vjeru. Episkopat je izjavio da to mogu pristupiti samo oni koji to iz punog uvjerenja hoće...

U razgovoru se Kuharić, jer je to bilo nemoguće izbjeći, dotaknuo i kardinala Stepinca. Naravno, uzeo ga je u obranu, rekavši da je on “javno branio prava Židova, Srba, pravoslavnih i protiv svakoga nasilja”, ali je tome pridodao i jednu vrlo važnu misao koja se tada (a niti kasnije) i nije mogla baš tako često čuti (niti u niti izvan redova Crkve) a koja, rekao bih, ulazi u samu bit definiranja i kritičke valorizacije sukoba između Hrvata i Srba u Jugoslaviji u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata (tj. u Titovoj SFRJ). Kazao je da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dominira mišljenje - citiram ga od riječi do riječi - “da bi se Katolička crkva morala javno kajati zbog onoga što je za vrijeme rata učinjeno”.

A on osobno, kardinal Kuharić, kao i cijela Katolička crkva u Hrvatskoj, uvjereni su da je taj srpski zahtjev neutemeljen i nepravedan. Ovako je izjavio: “Mi smatramo da bi to bilo protiv povijesne istine i pravednosti.”

Sam vrhunac razgovora u Banskim dvorima dogodio se u onome trenutku kada je njemački državni ministar Mertes sasvim otvoreno upitao nadbiskupa Kuharića da što on misli - hoće li se jugoslavenska država u neko dogledno vrijeme raspasti. To je pitanje već tada, 1983., bilo itekako aktualno. Kuharić se odlučio na diplomatski odgovor, rekavši:

Stabilnost Jugoslavije

- Ja mislim da nije u opasnosti Jugoslavija kao konstrukcija, nego se mora u njoj riješiti probleme. Crkva ne određuje niti državne strukture niti političke sisteme, ona to prepušta onima koji su odgovorni za javni red, ali Crkva brani načela, etička načela za slobodu, ravnopravnost...

Nijemce je, međutim, zanimalo je li to - obrana takvih načela - u jednoj komunističkoj zemlji poput SFRJ uopće moguće. Mertes je pritom Kuhariću rekao da ga “jugoslavensko pitanje” (ili “hrvatsko pitanje”) jako zanima i zbog toga što je on, jednako kao i njemački predsjednik Carstens, “zapadni političar” - a Zapad ima, kako je istaknuo, “znatan interes za stabilnost ove (jugoslavenske - op. aut.) države ovdje u ovom političkom regionu”.

Na to mu (im) je Kuharić odgovorio:

- Da, Vlada bi (mislio je, dakako, na jugoslavensku Vladu, tj. na SIV - op. aut.) morala zaista provoditi ustavna načela.

Posve je jasno da je Kuharić u ovoj svojoj rečenici aludirao na Ustav iz 1974. koji je SR Hrvatskoj, kao uostalom i svim drugim jugoslavenskim republikama i pokrajinama, davao vrlo visoki stupanj autonomije, pa i određena obilježja državnosti.

Pitanje svih pitanja

Nakon te Kuharićeve izjave razgovor se na trenutak malo razvodnio (tj. skrenuo je na temu političkih progona u SRH nakon represivnoga gušenja Hrvatskoga proljeća), a onda je njemački državni ministar Mertes, i u svoje osobno i u ime njemačkoga predsjednika Carstensa, napokon postavio, u najizravnoj mogućoj formi, i ono ključno pitanje, “pitanje svih pitanja”, na koje je kardinal Kuharić, htio ili ne htio, morao dati i nešto više od kurtoaznoga, čisto diplomatski sročenoga odgovora.

A ono je glasilo:

- Gospodine kardinale, dozvolite da još jednom kratko upitam, jer nisam sasvim razumio: da li Katolička crkva smatra da su legitimni nacionalni zahtjevi hrvatskog naroda unutar sadašnjeg ustavnog poretka i unutar jedne jedinstvene jugoslavenske države mogući?

Kuharićev je odgovor glasio:

- Crkva se ne izjašnjava na to pitanje, ne daje nikakvih izjava o tome, niti javno niti privatno. Ja sam rekao u razgovoru: Crkva Jugoslaviju priznaje kao stvarnost, i u njoj živi, i ne smatra se pozvanom da ruši Jugoslaviju, ali želi da se u njoj... da svi budu zadovoljni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 01:47