ZAGREB - Na kraju dugog mračnog hodnika, duboko u utrobi mramornog arhitektonskog čuda, usred doline Fučkov jarek, gdje se, kažu mi, planina i grad gledaju oči u oči, u prozračnoj i dobro osvijetljenoj dvorani na etaži minus jedan, radno je mjesto Marijana Martinca.
On je osoba iz sjene, smiren i odmjeren čovjek koji dirigira mehaničkim orkestrom strojeva navođenih mikroprocesorima, čiji ciklus rada i temperaturu određuju složeni algoritmi.
U strogo kontroliranim uvjetima Martinčevi krematori, svakog dana, bez iznimke, pretvaraju ljudska tijela u 160 kilograma ugljičnog dioksida i 1750 grama pepela. Malo što od čovjeka ostane, jednom kad njih trojica završe s njim. Dovoljno tek da se do vrha napuni aluminijska urna od tri i pol litre.
Zagrebački Kreamatorij valjda je najtužnije mjesto u zemlji.
Ali u radu njegova blagog poslovođe emocija nema.
Marijanovi ljudi uključuju pokretnu traku koja lijes šalje u kremacijsku peć. Namještaju digitalni tajmer. Pale cigaretu. Čekaju da kompjuter odradi svoje. Prazne peći pa ustinjavaju ostatke. Pune urnu, hermetički je zatvaraju. Pa sve ispočetka.
Od sedam ujutro do tri popodne. Nekad rade u tri smjene. I tako svakog dana, već punih 30 godina.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....