EKONOMSKO ČUDO U SPLITU 'Kako smo preživjeli stečaj i pritom dobro zaradili. Naš sok Pipi prodaje se bolje no ikad'

SPLIT - Plaće su im iste kao prije stečaja. Njihov sok Pipi prodaje se više nego ikad. A kako ne mogu dobiti kredite, odlučili su: otvorit ćemo bezbroj malih dućana za naša pića kako bismo brzo došli do gotovine

Tuča koja je proteklih tjedana nekoliko puta poharala drniški kraj nekim je čudom zaobišla nepregledne vinograde u Petrovu polju splitskog Dalmacijavina u kojima će krajem rujna započeti berba. Ako im nebo ne poremeti planove, urod bi, procjenjuju enolozi, mogao biti jako dobar iako je godina bila veoma kišna.

Lozi je draže sunce, baš kao i većini ljudi koji ljetne dane provode na plažama ili u hladovini s pogledom na more ispijajući neko osvježavajuće piće. Recimo Pipi. U Dalmaciji ga se ovoga ljeta popilo više nego godinama unazad. Vole ga i turisti, koji kao papige ponavljaju njegovo ime lako izgovorljivo na svim jezicima, a posebno Dalmatinci koji ga, tako ispada, doživljavaju kao dio svoje tradicije, nešto tipično za njihov kraj. Podsjeća ih na neka davna vremena kad je dalmatinska metropola bila domaćin Mediteranskih igara, kad je Poljud bio nov, a milijunima pred malim ekranima dah zaustavljala njihova zanosna sugrađanka Ana Sasso. I ovo su je ljeto negdje uslikali na plaži pa su posvuda osvanuli napisi kako izgleda isto kao prije više od tri desetljeća kad je reklamirala Pipi.

tajni recept. No ni Ana Sasso ni Pipi nisu baš posve isti. Malo se promijenio oblik bočica koje i danas silaze s iste tvorničke trake koja je 1979., kad je dovezena u pogon u splitskoj Sjevernoj luci, predstavljala čudo moderne tehnologije, a danas je muzejski primjerak. U jednoj smjeni od osam sati drndavi stroj napuni 40.000 bočica od dva i pol decilitra. Ako se nešto pokvari, odmah uskaču mehaničari koji ga znaju u dušu jer se s njim druže tri i pol desetljeća, a radnice na traci budno prate pune li se bočice točno propisanom količinom sirupa, vode i ugljičnog dioksida, u skladu s tajnom recepturom. U susjednoj prostoriji od ekstrakta naranče radnici pripremaju sirup koji će biti pomiješan s vodom kojom Splićane već stoljećima opskrbljuje rijeka Jadro.

U suvremenim pogonima za sve se to brinu kompjuteri. Ovaj splitski pogon zato izgleda kao da je sat na zidu prestao kucati prije 30 godina. Ali ima dušu, to mu se ne može poreći jer ne smješka se samo djevojčica na etiketi nego i radnici iza kojih su teške i neizvjesne godine u kojima je Pipi zamalo zauvijek otišao u povijest. A sada ga, eto, opet svi piju.

Digao se iz pepela zajedno s cijelim Dalmacijavinom, a radnici svi redom tvrde kako nakon dugo vremena sretni dolaze na posao i kako je za entuzijazam koji je među njima zavladao zaslužan samo jedan jedini čovjek – stečajni upravitelj Perica Mitrović. Taj 54-godišnji Osječanin na privremenom radu u Splitu na to skromno odgovara: “Bez emocija ne bismo uspjeli.”

Prije Dalmacijavina vodio je 30-ak stečaja, od kojih i onaj u Đakovštini koji je, kaže, bio veoma kompliciran, ali je uspješno završen. U Dalmacijavinu kao i u Đakovštini većinski je vlasnik država, u oba društva su slični problemi, primjerice mnogo je radnika, pa je to zasigurno bio razlog da je Trgovački sud u u Splitu upravo Mitroviću povjerio vođenje Dalmacijavina.

“Hrvatska je mala i nije loše da stečajni upravitelj dođe s jednog područja na drugo jer nije opterećen lokalnim problemima. U Dalmacijavinu je država većinski vlasnik, a ujedno i najveći vjerovnik, što je nelogično, ali je to i dobar primjer da sve što je državno treba što prije dobiti privatnog vlasnika. Tvrtka je godinama poslovala s gubitkom i dug se popeo na 1,1 milijardu kuna, od čega je potraživanje države oko 800 milijuna”, govori Mitrović koji je u svibnju 2012. preuzeo tvrtku s oko 450 zaposlenih.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA