DVA ODVOJENA SVIJETA Dok jedni sklapaju proračun, podržavaju HNB i pišu pisma namjere s reformama, druge zanima samo vlast nad agencijama i službama

Ekonomski analtičar Velimir Šonje nije previše iznenađen činjenicom da je agencija Moody's snizila dugoročni kreditni rejting Hrvatske u stranoj valuti na Ba2. Štoviše, Šonje tvrdi da je zapravo čudo da smo s tolikim javnim dugom uopće bili u razredu iznad, a na svom Facebooku je jasno objasnio i razlike zašto nam se kreditni rejting urušava

MUDIZ SE (P)OČEŠAO, ZOVITE TRAVARA!

Da parafraziramo jednu aktualnu, kontroverznu kampanju: agencija za kreditni rejting Moody's se počešala. Ustanovili su da ih u Hrvatskoj nešto svrbi i spustili su kreditni rejting za jedan "noć". Uz negativne izglede za budućnost.

Od tehnike do politike

Tehnički dio obrazloženja je jasan. U razredu u kojem smo ranije bili (a koji također nije investicijski) prosječni omjer javnog duga i BDP-a iznosi 45%. Pravo je čudo da smo s naših 86% do sada tamo uopće obitavali.

Mudisovci su se ranije očito nadali da će se nešto promijeniti pa su nas gledali dobronamjernim očima nade. Međutim, kako je formiranje vlasti trajalo više od dva mjeseca, a Komisija u međuvremenu objavila procjenu da hrvatski dugoročni potencijal gospodarskoga rasta ne prelazi 1% na godinu, Hrvatska ih je počela jako svrbjeti.

Još bi se oni strpili da vjeruju kako slijede ozbiljne reforme. Ali, ne vjeruju. Izrijekom pišu o očekivanim otporima i političkom neiskustvu Mosta. Kao da HDZ-ovo ili SDP-ovo političko iskustvo jamče bilo kakve reforme?

Kakogod bilo, ne treba biti Mudiz pa shvatiti kako pomalo postaje jasno da su dvije strane Markova trga dva odvojena svijeta. Orešković i Marić pišu neku vrstu pisma namjere s gotovo 40 reformi Komisiji, podupiru HNB, okružuju se sajvetnicima koji nemaju političkih korijenja, predlažu Saboru kakav-takav kompromisni proračun koji bi se s druge strane Trga možda mogao prihvatiti, a u kojemu možda ima nešto daljnje fiskalne prilagodbe.

Marš na institucije

U isto vrijeme, ona prava i jedina realna politika fokusirana je na ovladavanje agencijama i službama (od kojih bi neke, u teoriji, trebale biti neovisne). Domoljubna je usmjerila energiju na HRT, SOA-u i Agenciju za elektroničke medije, pa se Most opredijelio za HNB. Za početak.

Pri tome je postalo jasno kako SDP neće imati prevelikih problema sa zabijanjem klinova između Mosta i Domoljubne. Jer, ako se provalija izvalila na pitanju koje to uopće nije (HNB-om se prema Europskom ugovoru ne može kadrovirati i upravljati nakon promjene političke vlasti nego prema jasnim zakonskim pravilima), kako će tek biti kada na stol dođu prava politička pitanja koja Orešković i Marić najavljuju u pismu Komisiji: npr., promjene u mirovinskom sustavu, uvođenje zdravstvenog nadstandarda, outsourcinga, privatizacije, i još puno drugih sličnih stvari.

Može se Marić (Zdravko) čuditi koliko hoće što Mudiz nije vladi dao više vremena i kredita. Mudiz, kao i svi mi, zna da bitne reforme provodi vlada, ali o njima ona ne odlučuje. Ona ih samo predlaže, dok je Sabor taj koji ih usvaja, a cjelokupna politika podržava. Stoga se ne može zaključiti da nešto ne štima s Mudiz jer se češkaju. Bit će prije da nešto ne štima s nama, jer ih svrbimo.

Vertikalne podjele i horizontalni raskoli

Problem je ipak daleko dublji, vrijednosni. Mimo vertikalnih podjela na stranke i interesne skupine, u Hrvatskoj postupno jača (točnije, postaje sve vidljiviji) dublji horizontalni raskol između liberalne i neliberalne Hrvatske. Mnogi će se sada začuditi (jer u nas je na djelu potpuna pojmovna konfuzija), ali to je duboka i prikrivena ideološka i politička razvalina koja postoji i unutar HDZ-a, SDP-a, Mosta i većine drugih manje važnih političkih stranaka. Horizontalnost toga rasjeda objašnjava zašto griješe svi koji s obje strane provalije (nesvjesni da se mrko gledaju preko duboke provalije) u SDP-ovom antifašizmu ili HDZ-ovom antikomunizmu vide jamstvo ili preduvjet za nekakav društveni razvitak.

Riječ je o tome da, ispod vidljivih podjela, s jedne strane postoji opredjeljenje za liberalnu demokraciju, otvoreno europsko društvo (u starom smislu značenja riječi "europsko"), tržišno gospodarstvo (kapitalizam), vladavinu prava, depersonalizirane i stabilne institucije. S druge strane je sumnja u sve što je liberalno i tržišno. S te druge strane, vlast je nešto što je u svakom slučaju iznad vladavine prava, dok institucije nisu ono čemu se pomaže da što bolje funkcionira na dobrobit građana; institucije su ono što se osvaja kada se preuzme vlast.

Gledano s te strane, agencije za kreditni rejting su irelevantne. Niisu li one agenti financijskog kapitala i nisu li kumovale krizi 2008..? Nisu li vjerovnici stoka sitnog zuba kojoj treba uzeti novac ili ih neutralizirati, nije li EU neoliberalna tvorevina koja je ionako na izdisaju (baš kao i kapitalizam), nisu li u Komisiji "briselski birokrati koji su izmislili fikciju strukturnih reformi", nije li se HNB otuđila od naroda i treba ju vratiti pod kontrolu izabranih predstavnika? Nije li pprivatizacija prevara, a štednja i fiskalna odgovornost floskule čiji je krajnji cilj demontaža države blagostanja?

Očito je riječ o heterogenim stavovima čije se zagovaranje ne može u ovako destiliranom obliku pronaći u strategiji i nastupima političkih lidera ili lidera interesnih skupina, jer u politici i interesnim borbama prevladava neprincipijelna pragma, a ne želja za idejnom konzistentnošću.

Međutim, kada je riječ o primjeni ovih stavova na polju gospodarstva, na tom se polju na razini metafore susreću stavovi i tako utjecajnih ljudi kao što je Karamarkov savjetnik Pastuović (koji je svojedobno tržište proglasio najvećim zlom), šef sindikata Ribič (hrvatski prvak u borbi protiv neoliberalne nemani fiskalne odgovornosti) i da li Mostov zastupnik Lovrinović (koji već dulje od 20 godina sve naše ekonomske probleme objašnjava monetarnim amaterizmom HNB-a).

A da ipak probamo, pa što bude?

Iako nemam iluzija o takvoj mogućnosti, volio bih da se ova prevratnička vremena (jer svako vrijeme ustoličenja nove vlasti na našim prostorima ima prevratnička obilježja) iskoriste da konačno netko pokuša napraviti konzekventan eksperiment (jer, budimo realni, jako je mnogo onih koji ga priželjkuju). Zašto ne dati Pastuoviću da odredi državne poticaje i industrijsku politiku, zašto ne dati Ribiču da odredi plaće državnih službenika i namještenika, zašto ne dati Lovrinoviću da za sve to osigura financiranje kroz isplate kapitala HNB-a i aukcije za otkup državnih obveznica? Zaista ne vjerujem da bi to brzo dovelo do hiperinflacije kao s kraja 80-ih i početka 90-ih, možda bi i poneki utjecajni ugledni gospodarstvenici u drmanjima tečaja i nekakvoj inflaciji mogli pronaći svoj interes? Kome dakle trebaju ovi Oreškovići, Vujčići i Marići (Zdravko) koji samo smetaju, kada konačno imamo priliku vidjeti učinke pravog ekonomsko-političkog zaokreta?

Nema se cohones. Draži je svrbež kao trajno stanje neizvjesnosti na vječnome rubu povijesne i civilizacijske neodređenosti jednoga društva. Mi smo kao potencijalni bolesnik koji dugo odgađa odlazak liječniku ne bi li se trenutak istine odgodio za neku što dalju budućnost. Ako se već nema snage za dijagnozu, zašto se onda ne ode travaru pa da se vidi kako alternativa ne funkcionira i koliko stvarno košta izgubljeno vrijeme?