VITOMIR BAJAC

Dubrovački branitelj i rođeni Vukovarac: ‘Grad je pao u studenom, a ja do prosinca nisam znao jesu li moji živi‘

Vitomor Bajac ranjen je 21. listopada 1991. na dubrovačkom ratištu, nakon oporavka nastavio je s akcijama oslobađanja hrvatskog juga

Predsjednik županijske Zajednice udruge i članova HVIDRA-e Vitomir Bajac
 

 Božo Radić /Cropix

Dugogodišnji predsjednik županijske Zajednice udruga i članova hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata HVIDR-a Vitomir Bajac i ovog je 18. studenog u koloni sjećanja u Vukovaru. Svake godine, na tužnu obljetnicu pada Vukovara, ovaj dubrovački branitelj, inače rođeni Vukovarac, odlazi u svoj rodni grad odati počast žrtvi grada heroja, piše Dubrovački vjesnik.

Gdje je kuća?

- U Slavoniji u Borovu selu kad je 2. svibnja stradalo 12 redarstvenika tada je takozvana JNA već stala na stranu pobunjenih Srba. Iza toga se redao 1. kolovoza pokolj u Dalju, napad na policijsku postaju u Belom Manastiru. Tu je već počeo taj niz gdje su oni dobili krila, potporu JNA. Već se vidjelo da će biti teška situacija. Nismo imali teškog oružja, samo su policija i Zbor narodne garde bili naoružani. Pretežno je bilo lako pješadijsko naoružanje. Sad kad gledam, vidim zašto se u to vrijeme nije nešto više poduzimalo jer bi izgorjeli. Naoružanje Vukovara najvećim dijelom je išlo preko Bogdanovaca. Kad su Bogdanovci pali 11. studenog, prekinuta je linija snabdijevanja, Vukovar je ostao odsječen od svega i tu počinje agonija – kaže Bajac pa spominje rodne Bogdanovce gdje je tada oko 140 ljudi ubijeno ili nestalo.

- Kad sam nakon mirne reintegracije došao u selo, nije se znalo gdje je obiteljska kuća, nije se moglo prepoznati gdje je što bilo. Događalo se i tamo isto što i u Vukovaru nakon pada – kaže Bajac pa nastavlja:

- Brat i otac su aktivno sudjelovali u obrani, do prosinca nisam znao za moje. Negdje oko Božića sam saznao da su mi otac i mati živi, a moja baba, starica od 90 godina, bila je zarobljenik nekoliko mjeseci, odveli su je u Sremsku Mitrovicu. Moji su se roditelji nakon pada Bogdanovaca uspjeli izvući tako što su tri dana išli kroz kukuruze da bi prešli pet kilometara do Nuštra. Brat je isto bio ranjen. Dosta rodbine mi je poginulo. Od tatine sestre sin se izvlačio iz Vukovara kad je već pao. Kad je došao do Bogdanovaca vidio je oca i majku zaklane u dvorištu – prisjeća se teškog vremena punog neizvjesnosti i napetosti. Herojska borba i otpor koje su vukovarski branitelji pružali prema, u oružju i ljudstvu nadmoćnijem agresoru, držala je čitavu Hrvatsku. Kako je doživio vijest da se grad heroj nije uspio obraniti?

- Kako bi vam to opisao, bilo mi je teško. Tamo je sva moja familija, moja rodbina. Nisam znao ni za koga od njih, nisam znao je li itko ostao živ. Taj momenat je bilo teško ali i ovdje je bilo ratovanje tako da nisam imao puno vremena razmišljati o tome. Kasnije kad sam saznao da su roditelji i brat živi, pao mi je kamen sa srca. Sve ono vrijeme meni je bilo glavno zbrinuti djecu, ja sebi uopće nisam bio bitan, nakon ranjavanja samo sam gledao da svoja dva sina i bratova dva sina maknem od svega da ne stradaju.

Ranjen je 21. listopada 1991. na dubrovačkom ratištu, nakon oporavka nastavio je s aktivnostima na obrani i akcijama oslobađanja hrvatskog juga.

image

U Koloni sjećanja na žrtvu Vukovara

Privatni Album

Ništa se ne poduzima

- Kad gledam s odmakom Vukovar, koliko je ljudi stradalo, mislim da je neprijatelj na Vukovaru polomio zube. Izgubili su tamo velike snage i ljudstvo i tehniku, Vukovar je zaustavio napredovanje agresora. Vukovar jest žrtva, ali žrtva za čitavu Hrvatsku – kaže Bajac. Kako je vijest o padu Vukovara te ratne 1991. djelovala na dubrovačke branitelje?

- Kad smo čuli da je Vukovar pao još smo veću snagu dobili da obranimo Dubrovnik. Kad smo vidjeli što se događa u Vukovaru bili smo svjesni da bi se to i nama dogodilo, možda i gore. Zato smo se borili svim silama da ne dođe do te situacije.

Bajac je rođen u Vukovaru odnosno Bogdanovcima. Nakon osnovne škole, u Zagrebu je završio srednju i tada se preselio u Dubrovnik. Ovaj Dubrovčanin iz Vukovara preko 20 godina ide organizirano u Vukovar na Dan sjećanja.

- Vodimo grupe, budu po tri, četiri autobusa. Odemo nekoliko dana, jer osim što sudjelujemo u Koloni sjećanja, obiđemo sva stratišta. Ljudi trebaju vidjeti gdje se, što i kako događalo, koji su razmjeri razaranja i stradavanja. Emotivno je u Koloni sjećanja, a kad ljudi vide sva mjesta stradanja, sasvim je druga priča. Puno je emocija, tuge, to ne možete izbjeći kad dođete u Vukovar. Bude dosta i vukovarskih branitelja, s njima smo u kontaktu. Kolona sjećanja i prisjećanje na stradanja se ne mogu riječima opisati. Rane su još žive - kaže predsjednik županijske HVIDR-e i naglašava:

- Nažalost, svjedoci smo da još za to nitko nije odgovarao. To je najgore. Hrvatski branitelji su ljuti jer je činjenica da se sve zna. U Dalju, kad su agresori klali na obali Dunava, jedan čovjek je ostao živ, natjerali su ga da križ proguta. Svjedočio je što se događalo, tko je tu sve bio, ali bez reakcije sve ove godine. Zato su ljudi revoltirani, ništa se ne poduzima!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 16:10