Tu se jablani uzdižu u nebesa.
Zimi goli snuju i miruju, grana sklopljenih u vis, kao ruke u molitvi. A s proljeća, živo šumi lahor kroz krošnje im i bljeska lišće, sad s lica, sad s naličja. Pa se čini da Duh puše, razbacujuć zelenkaste konfete na čitav kraj. A dva jablana idu u jedan krov. U drvenu građu. I neće crv u grede, samo nek su suhe. Mogu tako i sto godina! Zato su ovdje jablane i sadili: što za vlastitih kuća pokrov, što za prodaju susjednim mjestima, siromašnijima vodom.
Tuga i Buga pile vode
Među jablanima, prošarali stari orasi, crnih, čvornatih grana.
Malo su kojem selu pogodili ime kao Prisoju. I malo je koje zauzelo ljepše mjesto. Na osunčanoj, južnoj strani, podno planine Tušnice. Uz obalu Buškog blata. Rekao bi čovjek - rivijera! Rekao bi, eno Šolte i Brača, eno Splitskih vrata.
Tu epika maglovita i dandanas progovara:
”Nesta više obarskog naroda, Hrvati se tuda naseliše, i kršćansku viru privatiše, na sedmero oni zemlju dile, na pet braće i dvi seke mile, sestri Tugi dadoše krajinu, Duvno ravno i okolovinu, Tada Tuga grad je načinila, na Tušnici na vrh Santulije, poviš crkve svetog Ilije, Ta planina na kojoj je stala, po Tugi se Tušnica prozvala...”
- Ko će sad znat je li samo legenda ili nije, ali narod tako kazuje, pa ti dokaži ako je drugačije! Je l Tomislav krunjen na Duvanjskome polju il nije?! Tako kažu da su baš ovde, di smo sad, Tuga i Buga pile vode na ovim našim izvorima i potocima. A po Bugi da se i Buško blato zove. Svakako, vode nismo nikad bili žedni...
Kaže tako za Slobodnu Dalmaciju don Ante Kutleša, zaimajuć dlanovima bistre vode s vrutka između kuća. Pričat će nam kasnije taj katolički svećenik u miru sve o svom prvom susjedu i prezimenjaku - eno mu se bijeli kuća preko puta - o nadbiskupu Draženu. Biranim riječima. Rekao mu je tako svojevremeno mostarski biskup Ratko Perić: “Ante, šta ću, došli iz Vatikana po Dražena i odveli ga. Kažu, traži ga papa. Ne mogu ja sad reć - ne dan...‘
- Ima veliko papino povjerenje, doktorira‘ je u Rimu kanonsko pravo. Voli se i našalit, na dida Grgu - govori don Ante.
I veli da iz zaseoka Dučić danas ima sedam svećenika i 12 sestara.
U seosku trgovinu nismo ni ušli, ali Marija Drmić kao da je znala po što smo potegnuli iz Splita, pa ispaljuje:
- Bit će papa iz Prisoja!
Nudi odmah i mezu...
- Ajde, ti bi se odma udavala! - dobacuje joj Marijana Sučić.
- Imate vi i ovde rivijeru, ne triba trčat u Dalmaciju - ubacujemo se i sami.
- Imamo i plažu na jezeru, ali more je more - ne da se Marija.
Uglavnom, papa Frane je nekidan imenovao mons. Dražena Kutlešu, rodom iz Prisoja, u općini Tomislavgrad, Bosna i Hercegovina, novim zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom. S pravom naslijeđa, odnosno preuzimanja. Što znači da taj dojučerašnji splitski nadbiskup i metropolit, koji se na drevnoj Dujmovoj katedri nije stigao ni udomaćiti kako treba, putuje u Zagreb.
Ljubitelji dobre šale
Ukratko, prvi pastir Katoličke crkve u Hrvatskoj. Budući da rimski biskup zagrebačkim nadbiskupima obično udijeli i kardinalsku čast, realno je očekivati i da bi se nadbiskup Dražen mogao zaognuti grimizom, a to nas dalje vodi do mogućnosti koju je kao iz topa ispalila sugovornica Slobodne Dalmacije, Marija iz prisojske trgovine: kardinali među sobom biraju papu.
Naravno, tradicionalno rezervirani crkveni oci teško da će ikada izreći tako izravnu rečenicu, odnosno mogućnost, ali ona postoji i mještanima Prisoja bit će trajnožareća peć koja će ih dugo grijati.
Nemojte baš svaku iz ove reportaže uzimati za ozbiljno, vole domaći ljudi i šalom začiniti veselje.
- Miran, ponizan, dobar svećenik, ko da nije biskup! Bake mu ljube prsten, a njemu ko da je mrvu neugodno. Mi smo svi ponosni na Dražena, a i na sve druge naše svećenike - veli Ivanka Sučić.
- Propovida i priča baš po školski. Kako i neće kad je školovan u Rimu! Uvik širi ruke dok propovida, reka je jedan, ko da muve razgoni - zeza se Marijana.
Brat mu Grgo malo je življega karaktera, ali žene pred mjesnom trgovinom ovako to tumače:
- Ja ih petoro iman, četri cure i sin, a svako je drugačije, ko prsti na ruci! Nismo se mi iznenadili Draženu: dočin ga vidiš, osjetiš dobru energiju iz njega. Isto ko što osjetiš kad je neko negativan - kaže Ivanka.
- A ova kuća di smo sad, di je ova trgovina, to ti je kuća papina gardista i mladomisnika. Ivan Šarić, Ćipin, ja san mu tetka, Mara Krivić.
- ?!
- Ja, ja, čuva je papu, bijo u onoj Švicarskoj gardi, u treći misec bit će mu svećeničko ređenje, iđe pun autobus iz Prisoja. A ovoga lita, reć će misu i u Prisoju...
- Kako to, pa zar u gardi nisu samo Švicarci?
- Pa i moj Ivan je rođen u Švicarskoj! Al je isto naš Rvat - viče tetka Mara.
Čuj, papin gardist iz malešna Prisoja!
Župnik zvonio radosno
- Ima u nas i Vatikan! - otopile su se već prisojske nevjeste i žene.
Još nek malo prstima poprave frizure - nisu se nadale novinarima - i slikat će se. Ali samo u američkom planu, do koljena! Da se ne vidi niže, nije obuća za medije.
- Vatikan?!
- Tako je, baš tamo odakle je nadbiskup Dražen! To se zove Dučić, taj komšiluk di su Kutleše, nema kuće da nije dala popa ili časnu. Oni ne đavlekaju, ne beštimaju i iđu u crkvu. To je selo Du’om Svetim nahranjeno. Zato je Vatikan...
Slikali smo se i svaka će za svojim poslom. Blagajnica Marija, ona koja hoće ići na more, opet nudi mezu, ostale se zadovoljno smiju, trče kući ispričati da su novinari u selu.
Župnika zatekli nismo, morao je za službom, ali smo se čuli. Don Ivan Bebek, Ljubušak iz Šipovače, kaže da je onog radosnog dana zvonio svim zvonima deset minuta:
- Ja sam prvi obavijestio nadbiskupove roditelje, mater Danicu i ćaću Krešu! Nisu znali, Dražen je skroman, nije ni najbližima najavljivao novosti. Kažem ja Danici u 11:40 sati, gledaj Vijesti u podne, sin će ti bit nadbiskup u Zagrebu!
Mati nije mogla vjerovati. Rekla je župniku Bebeku da zaslužuje bocu najboljeg pića, za muštuluk. A velečasni Ivan cvjeta, sve nam cvrkuće kako je nadbiskup Dražen bio uza nj kad se zaređivao:
- U njemu sam gledao nešto posebno. Obrazovan i skroman, nema mu ravna, sve mi se neka misao mota glavom, da Dražen neće ogrnuti samo kardinalski grimiz... On ima veliko papino povjerenje, član je Dekasterija za biskupe, možda je Hrvat koji najviše kotira u Rimu.
Nije ni to sve, mogao bi ovaj župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Prisoju još štošta ispričati, ali evo samo još dvije zanimljivosti:
- Je l ovo golemo: iz duvanjskoga kraja četri su biskupa!
- Baš iz Duvna?
- Ne baš iz mjesta, nego iz kraja: Dražen Kutleša, novi zagrebački nadbiskup, iz Prisoja; Bože Radoš, biskup varaždinski, iz Crvenica; Zdenko Križić, biskup u Gospiću, porijeklom iz Roškog Polja; Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, mater je trudna s njim ošla iz Prisoja u Đakovo. A iz Prisoja su, rodom ili korijenom - 33 svećenika i časne setre. Uz dva biskupa, što smo već reklli...
Nekoć je Prisoje bilo općinsko središte. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imalo je 3000 stanovnika. Danas ih je svega 399, u 179 obitelji. Raselili se po svijetu: po Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji. Ali i po Slavoniji: Novska, Bjelovar, Našice... Kad je ono voda za struju potopila polje i nastala akumulacija Buško blato.
- Više koristi od jezera ima Dalmacija nego Prisoje - rekle su nam bile još one žene pred seoskom trgovinom.
- Da su kakav pogon vlasti tada napravile, da narod ima di radit, ne bi ljudi odlazili. Rekla je bila jedna baka, kako ću ostat, sinko, kad su mi u čanjak vodu nalili - o istoj temi nam je u Dučiću govorio don Ante.
’Vratijo sam se na svoj kamen’
Gostionica se zove “Dinamo”. Sva se plavi... Nisu znali objasniti kako to da su djedovi bili hajduci, a unuci nisu.
- Šta sad ima veze, pa isto smo svi Hrvati, nema u nas mješanaca, ha-ha-ha...
- Evo ste dogurali skoro do kardinalske časti, je l van drago?
- Dašta je! Sad više nećemo morat objašnjavat di je Prisoje: te, ima jedno jezero; te, ima blizu jedan grad, i slično. Sad će svak znat - govori Ružica Kapulica, vlasnica objekta.
Kaže Ruža, nadbiskup Dražen je miran, tih čovjek:
- Imaš osjećaj da se malo srami. Nema u njega velike galame ko u Zdravka Mamića - on je isto naš, iz Zidina mu je ćaća - do velike pozicije ne dolazi se galamon. Kad ti samo galamiš, svak klima glavon, al te niko ne sluša. Tiha voda brig dere! I onda svak mora dobro uši naćulit da te čuje. to ti je psihologija.
Vinko Ljubičić pri kraju je s kavom. Hajde, dobacit će i on koju:
- Slikaj me vako s ponudon, da mi brat u Đakovu vidi koje san parove igra! Ja san se vratijo na svoj kamen nakon 23 godine u Slavoniji. A šta naroda ovde bude, za Gospojinu gostioničari prodaju po sto janjaca.
Složili su se brzo Ružica i Vinko da po svijetu uspiju svi Prisojani, a i drugi naši, koji odavde odu.
- Možda je i bolje da se onda rasele, ha-ha-ha! Evo, oko jezera nema puta ni staze. Ali nalete Nijemci pa stanu na kavu i rakiju prije mora. Jedna žena iz Ulma došla kad je ono udarila korona i ostala.
- Ha-ha-ha, tako je u Bosni onomad bio veliki grafit: “Sljedeći put mi idemo u Švedsku” - ložimo ih.
Eto Mladena Šole i Frane Ćurića Franuke, pa s ono dvoje, Ružom i Vinkom stali raspredati tko je tko među prisojskim klerom, tko je komu tetkić, gdje su čiji sestrići, a gdje čije bratane:
- Sedan jezika govori nadbiskup, bistar, ženin mi rodijak...
- Svastikin mi je sin u gardi papinoj...
- A di su Ćoskova dva? Pa dvi sestre Đodanove...
- Ima i ona Pokina. A njegov stričević ti je oni jedan kolumnist Šola...
- Pa Ante fratar i Ante pop. Fratar je umro. Korona. Popa eno živa kod kuće. Oba su isto Kutleše, ko nadbiskup Dražen...
Sigurno smo ponešto i zabucali u tom njihovu nabrajanju, pa neka ne zamjere. Smiju nam se:
- Eto, sad smo ti kazali imena, moreš onu veliku stranicu “Oslobođenja” ispunit!
- I četri karika! Biskupa duvanjska, taman za na karte - ne damo se ni mi.
Kako majka zove sina?
Toplo je. Više proljeće nego zima i pečenice se osušile nisu. Neće do Uskrsa.
- Ništa za to, neće propast! Iznit ćemo jednu onu veliku matu građevinsku i grilat - veli Ružica.
- A ima li ribe u jezeru?
- Kako nema! Somova, po 70 kila u svakomu! I svake druge ribe ima. Dođe pecat pun autobus Bosanaca, odnesu po 300, 400 kila. Prave te razne riblje ćufte i pljeskavice. Mi smo više za mesa - viču Mladen i Frano.
Dogovarali smo bili svratiti i u nadbiskupovih roditelja. Ali, ljudi su stariji i pomalo im je već dosadila ta iznenadna medijska konjica. Zamolila nas Danica za razumijevanje, uz isprike.
A baš smo je bili mislili upitati kako majka zove svoga Dražena - sine, ili oče nadbiskupe?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....