PLANOVI IZ VOJNOG VRHA

Drago Hedl o Barićevim prijetnjama: Osoba iz državnog vrha otkrila mi je da me general želi ubiti!

'Osoba iz državnog vrha u lipnju prošle godine rekla mi je kako ima informacije da se sprema napad na mene'

OSIJEK - Početkom lipnja prošle godine osoba iz državnog vrha priopćila mi je kako je dobila informaciju da se na mene pripremao napad.

U kratkom razgovoru, vođenom u Osijeku, koji nije trajao dulje od dvije-tri minute, nije bila upotrijebljena riječ “likvidacija” ili “ubojstvo”, već riječ “napad”.

Rečeno mi je kako je informacija stigla iz nadležnih službi, da je sve pod kontrolom, ali da ipak budem na oprezu. Kako je razgovor bio vrlo kratak, jedini detalj koji je mogao navesti na trag odakle prijetnje stižu bila je još jedna informacija: izrečena je zbog mojih tekstova vezanih uz Bjelovar.

A kako je jedino o čemu sam pisao iz tog grada bilo suđenje dvojici pripadnika nekadašnje postrojbe generala Slavka Barića, optuženima za ratni zločin, nije bilo teško zaključiti odakle bi prijetnja mogla dolaziti. Pred početak suđenja dvojici pripadnika HV-a, Ivanu Husnjaku i Goranu Sokolu (koje je počelo 22. ožujka prošle godine na Županijskom sudu u Bjelovaru), objavio sam u Jutarnjem listu 18. ožujka 2010. tekst pod naslovom “Bivši pripadnik SIS-a svjedočit će da je general Barić znao za palež kuća”.

U tekstu sam spomenuo kako bi to suđenje u vrlo nezgodan položaj moglo dovesti generala Slavka Barića, zamjenika načelnika Glavnog stožera, jer se događalo u za njega nezgodnom trenutku.

Policajci za leđima

Barić se u to vrijeme spominjao kao najozbiljniji kandidat za mjesto načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, gdje je trebao zamijeniti generala Josipa Lucića. Barić je u ratu bio zapovjednik dvojici pukovnika, Husnjaku i Sokolu, optuženima za paljenje četrdesetak kuća u slavonskim selima Pušine i Slatinski Drenovac, no iako je primao pisana izvješća djelatnika SIS-a o tome što se događa na području njegove odgovornosti, Barić nije sankcionirao svoje časnike već ih promaknuo u više činove.

Zato mi je bilo jasno, iako tada nisam dobio informaciju o tome tko je na mene pripremao napad, da bi to moglo dolaziti iz kruga generala Barića. O spoznaji da se pripremao napad na mene nisam obavijestio policiju. Iz dva razloga: prvo što mi je osoba iz državnog vrha, priopćivši mi informaciju o pripremanju napada, rekla da je slučaj pod kontrolom nadležnih službi; drugo, jer sam se grozio moguće policijske zaštite, koju sam prije toga - pišući o slučaju Glavaš - već imao. Obavljati novinarski posao, kad su policajci neprekidno za leđima, ne samo da je lišavanje privatnosti, već je u takvim uvjetima potpuno nemoguće obavljati novinarski posao.

Nakon nešto više od godinu dana, početkom srpnja ove godine, informacija o pripremanju moje likvidacije ponovno se aktualizirala iskazom nedavno uhićenog generala Mladena Kruljca. On je izjavio kako mu je, po svemu sudeći pripit, u ured došao zamjenik načelnika Glavnog stožera tražeći od njega da se o meni raspita i pomogne mu u namjeri da me likvidira, što je ovaj, zgrožen, odbio. Tako je informacija o namjerama da me se likvidira, bez moje volje, dospjela u javnost.

Više susreta

Generala Kruljca nikada nisam vidio, nikada s njim nisam čak ni telefonski razgovarao. S Barićem sam, pak, imao nekoliko susreta. Prvi put u 6. prosincu 2000. godine, kada sam pisao o načinu kako je stekao invalidnost. Naime, Barić je, u dvjema prigodama, potpuno različito iznio okolnosti svog stradavanja.

U Vjesniku od 12. ožujka 2000. godine ispričao je kako je status invalida stekao “u teškoj prometnoj nesreći, vraćajući se iz Ivanovca, po nalogu zapovjednika Zbornog područja”. Međutim, u njegovoj izjavi zabilježenoj u sudskom spisu Općinskog suda u Osijeku, K 406/92, Barić je tvrdio da je stradao odlazeći iz Bocanjevaca u Orahovicu, jer je tijekom noći 22. siječnja 1992. dobio dojavu kako je nekoliko helikoptera nadlijetalo područje Papuka iznad Orahovice, te da je “postojala mogućnost četničkog desanta”, pa se izjutra uputio onamo da bi “što hitnije pripremio teren” za obranu, te tako stradao.

Otišao sam do njega u Zapovjedništvo operativne zone, u zgradu Hrvatske vojske, da bih provjerio kako se uistinu dogodila prometna nesreća u kojoj je zadobio teške ozljede.

Na moje potpuno zaprepaštenje tada mi je ispričao treću verziju: Išao je u Donji Miholjac da bi disciplinirao naše postrojbe koje su držale položaje uz Dravu i svako se malo, unatoč potpisanom primirju, upuštale u neku izviđačko-diverzantsku akciju u tada okupiranoj Baranji.

Na tom putu doživio je prometnu nesreću. Dva dana kasnije, 4. prosinca 2000., pripremajući tekst za Feral Tribune, razgovarao sam u sjedištu HSLS-a u Zagrebu o Barićevu stradavanju s generalom Karlom Gorinšekom, koji je u vrijeme kada se dogodila nesreća Bariću bio nadređen, iznio i četvrtu verziju.

“General Slavko Barić nije stradao na borbenom zadatku”, rekao je Gorinšek. “Prometna nesreća u kojoj je postao invalid dogodila se kad je putovao u posjet obitelji. Tražio je tri dana slobodno i ja sam mu odobrio.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:50