Dobre vijesti stižu iz splitskog KBC-a: 76-godišnjakinja koja je u nedjelju u uvali Lučica, nedaleko od Milne, teško stradala bježeći pred vatrenom stihijom, dobro se oporavlja. Još je uvijek na Jedinici intenzivnog liječenja Klinike za plućne bolesti splitskog KBC-a.
Žrtva vatrene stihije je Dragica Lemešić, poznata radijska novinarka, doajenka splitskog studija HRT-a u mirovini, supruga bivšeg hajdukovca Marina Lemešića i majka poznatog jedriličara i morskog vuka Lea. Lea je vijest o gruboj majčinoj nesreći te ogromnoj šteti, u kojoj je potpuno izgorio kat bračke im obiteljske kuće, vanjski šank njihova restorana, dva bungalova u turističkom najmu te dijelovi okoliša, dočekala na Fidžiju. Odmah je promijenio plan, umjesto nastavka rute, za dva tjedna bit će doma. Vraća se kući, potreban je obitelji, piše Slobodna Dalmacija.
Dragicu smo za razgovor, prvi nakon nesretnog udesa, uhvatili u pauzi između brojnih pregleda. Zbog udarca glavom u betonski mul doživjela je traumu. Srećom, nema po život opasne ozljede, tek veliki bočni podljev, popratno i srčane probleme. Odmah nam je rekla kako su je od smrti doslovce dijelile minute. Bježala joj je viseći na brodskim konopima, 40 minuta iz mora vrišteći i dozivajući u pomoć. Dragica je žena krhke građe, ima, ponavljamo, 76 godina i tek 53 kilograma, duh mlade žene te neviđenu žilavost, strast i volju za životom. Ali i uz sve to, more, noć, bolovi, ozljeda, omaglica, šok, požar, počeli su činiti svoje. Mislila je da je došao kraj.
Satelitske snimke otkrivaju koliko područje je izgorjelo na Braču
– Pričalo se kako sam pala s palube broda pokušavajući se spasiti morskim putem, jer nam je vatra zatvorila cestu za Milnu. Nije bilo tako. Suprug Marino i ja smo iz gumenjaka promatrali vatreni oganj koji je došao do našeg imanja. Bilo je strašno. On se tada odlučio pridružiti vatrogascima i našim unucima Marinu i Stipi koji su gasili požar. Zbog moje sigurnosti odlučio me ostaviti u gumenjaku privezanom za mul, kako mi vatra ne bi naudila. Ali nisam ja takva, nisam mogla mirno gledati kako mi oganj ubija sve što smo kroz život gradili. Nakon što je otišao, povukla sam konop gumenjaka, privukla se mulu i pokušala na njega iskočiti. Poskliznula sam se preko njegove prove i pala između mula i broda. Prilikom pada udarila sam glavom u beton. Udarac me odbacio u more – kaže.
Imala je sreću, nije se onesvijestila, izronila je, zaplivala, bila je dovoljno pribrana da se uhvati za konop gumenjaka. On je, srećom, bio dovoljno dug da ga je lako mogla uhvatiti. Da je bio samo malo kraći, ne bi bilo dobro.
– Uhvatila sam ga rukama, stegla sam ga svom snagom. Shvatila sam da mi je to jedini način da preživim. Počela sam vrištati, zapomagati, zvati u pomoć, glasnije, još glasnije. Nisam stajala. Ni sama ne znam odakle mi je ta snaga, hrabrost, ta buka iz mene izlazila. Ali nitko me čuo nije. Najdužih 40 minuta u mom životu. Onda sam shvatila da me snaga napušta, pomodrila sam, onemoćala, nagutala sam se mora i dima. U jednom sam trenu pomislila: Gotovo je. Pa zar ovako, na ovaj način? Ali zvala sam i dalje, jako, jače, vikala sam, nisam stajala, nisam željela umrijeti – prisjeća se Dragica.
Netko je ipak čuo...
Čuo ju je vatrogasac, 18-godišnji Ivan Vučkov iz Pakoštana. Dotrčao je i vidio ženu koja je dolje, ispod mula, visila na konopima. Brzo se vratio po kolegu. Izvukli su je van, prenijeli je do kuće. S obzirom na to da je sve oko njih u kući izgorjelo, teško im je bilo naći nešto čime bi je utoplili. Na stolu su vidjeli jedro. Jedro Lasera, broda jedriličarske obitelji Lemešić.
Umotali su je u njega i tako je ponijeli do auta. Uspjeli su je nekako izvući iz vatrenog obruča, nakon čega je medicinskim plovilom hitno dopremljena u splitski KBC. Tu su je već spremno čekali. Mediji su potom prenijeli vijest: u bolnicu je zaprimljena 76-godišnjakinja u teškom stanju. Dragica se razdoblja nakon ulaska u vatrogasno vozilo ne sjeća. Ali je itekako svjesna kako joj je Ivan donio novo rođenje.
– Ta su jedra meni u životu očito suđena. Sve je izgorjelo, a ona su me čekala na stolu. Motala mi se po glavi misao: Moj sin jedrima ide po svijetu, a mene jedra vode u smrt. U njih su me i zamotali. Uvijek sam svojima govorila, ne smijem još umrit, prvo moram dovršit knjigu koju pišem. Zove se "Sve moje oluje". Ostalo mi je još malo da je završim, tu priču o mom životu, o onome što sam kroz njega doživjela. I ova će se epizoda u njoj naći. Kada je požar počeo, odmah sam spakirala laptop s rukopisom knjige i pratećim fotografijama. Uz njih sam uzela i obiteljske fotografije, nešto nakita, nešto meni najdražih stvari. Računala sam tada: Neće požar doći, ali neka borše tu stoje za svaki slučaj. One su jedino što mi je iz naše prelijepe kuće ostalo. Sve drugo je nestalo – sjetno će Dragica.
Brački vatrogasci: Na požarištu se povremeno pojavljuju plamenovi i dim, ali to nisu novi požari
Nije joj vatra uzela život, nije uzela obitelj, ali je progutala uspomene, stare knjige, komentare i poruke gostiju i prijatelja iz cijelog svijeta koji su kod njih dolazili. Odnijela je u nepovrat obiteljske fotografije, umjetničke slike i komade starog namještaja, brojne antikvitete, odjeću, nakit... Sve ono što čovjek kroz život skuplja, što mu toplo čini oko srca.
– Tuga me hvata, velika tuga. Kada ti netko tako uzme uspomene, srce ti puca. Požar je uzeo i moj klavir, stari, dragi klavir koji je bio dio našeg obiteljskog salona, gitare, harmoniku. Vatra je uzela samo taj kat kuće, prizemlje i potkrovlje nije ni takla. Koliko me boli, toliko sam i ljuta. Jer tako nije trebalo biti. Da je bilo po mome, vatra mi nikada blizu ne bi došla. Ali netko nije želio poslušati, netko nam nije dao da se na vrijeme zaštitimo – kaže Dragica.
Umjesto borova – masline i rogač
A pritom misli na Općinu, njezine čelnike i općinsku česticu zemlje, parcelu od tisuću kvadrata prekrivenu gustom, neuređenom, zapuštenom borovom šumom. Od Općine je nekoliko puta tražila otkup te čestice, želeći očistiti teren koji je zbog neuređenosti i zapuštenosti predstavljao požarnu prijetnju imanju. Na njemu je željela posaditi masline, rogač i smokve. Urediti ga kako bi vatru, ako bi se ikada približila imanju, zaustavila na sigurnoj udaljenosti. Tako je napravila s još jednom kupljenom parcelom, na kojoj je srušila borove i uredila parkiralište. Tu je vatra stala. Oganj nije ni taknuo zemljište na kojemu je zasadila 120 stabala maslina. Vatra se od njega odbila ne dotaknuvši imanja njezinih dvaju susjeda. Ali ovo općinsko, pokriveno korovom, neuređeno i zapušteno, stihiji je bilo odskočna daska. S njega je skočila na kat kuće, ušla kroz prozore u njihov dom i pretvorila ga u pepeo. Šteta je ogromna, milijunska.
– Bijes me hvata, neviđeni bijes. Na tom zemljištu, od kojeg sam se najviše bojala, koje mi Općina nikada nije željela prodati, a da nikada o njemu nije vodila brigu, vatra mi je ušla u život. Ja sam na njemu mislila maknuti borove, spomenike lijenosti i nemara. Ali nisu mi dali, odbili su me svaki put. Srce mi plače od tuge, srce mi buba od bijesa. Srce mi je pokleknulo u požaru. Moram ostati u bolnici dok se ne smiri, čeka me još nekoliko kardioloških pretraga, praćenje stanja. A onda ću kući. Obitelj će iz ruševina opet izgraditi naš dom. Obitelj će ga dignuti opet – kaže Dragica.
Lemešići su čvrsti ljudi, nevolja ih nije pokolebala. Zatvorili su booking u izgorenim apartmanima, bez obzira na izgoreni vanjski šank odmah su za goste i nautičare otvorili restoran. Normalu treba što prije uspostaviti, zato nisu htjeli čekati ni sekunde. I to je dokaz kako je pad samo epizoda pred novim usponom. A što se tiče mladog vatrogasca Ivana, e tu ima još nešto vrlo dirljivo.
Ogromni požar na Braču napokon pod kontrolom: Vatra je progutala više od 4000 hektara
– Čim sam se uzmogla, poslala sam mu poruku i rekla: "Ovdje je tvoja utopljenica, voljela bih te čuti". Bio je to vrlo dirljiv razgovor. Rekao mi je kako nije mogao vjerovati da sam u tom stanju uspjela izdržati i preživjeti tako dugo u moru. I da sam u trenutku kada su me umotanu u jedro vodili liječnicima rekla jednu jedinu rečenicu: "Samo da ostanem na životu, da preživim i završim ‘Sve moje oluje‘". I on i ja smo bili na rubu plača dok smo razgovarali. Ivan ima samo 18 godina i spasio mi je život. I nikad ga zaboraviti neću. Čim izađem iz bolnice, pozvat ću i njega i sve njegove kolege koji su tu noć bili s nama, u goste, ovdje u našu konobu. Ne mogu mu zahvaliti za ono što je napravio, kao ni njegovim kolegama koji su se borili za naš dom. Nikada im to zaboraviti neću – veli.
A ima ona još jednu zahvalu – bolničkim djelatnicima. Medicinskim sestrama i tehničarima, liječnicima, pomoćnom osoblju koje se o njoj brine od prve sekunde u kojoj je zakoračila na njihovu jedinicu. I onim stotinama ljudi koji joj danima šalju poruke želeći joj brz oporavak.
– Digli su me na noge, pomažu mi u svemu. Nekoliko dana nakon nesreće konačno sam se istuširala, skinula sa sebe more koje mi je ušlo u kožu, dim što mi je ostao u kosi. Riješila sam se konačno mučnog podsjetnika na nesreću. Dok ležim u bolnici, gledam te predivne, vrijedne, drage ljude oko sebe. I neću dati da mi itko nešto protiv njih ikada kaže – sa zahvalnošću ističe Dragica Lemešić, zaključuje Slobodna Dalmacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....