Dragi druže beogradski, dobro znaš što ja mislim o Jasenovcu, ali diviti se Zafranovićevoj hrabrosti je uvreda

Dragi moj druže beogradski,

oprosti što ti prošli tjedan nisam pisao. Na književnoj turneji po Francuskoj već sam bio napisao dva teksta i za treći jednostavno više nisam imao volje. U utorak ujutro na Bulevaru Saint-Germain doručkovao sam kavu i pecivo dok su pločnikom pored mene, pod razlistalim platanama, u blistavom Sunčevu svjetlu, dugim nogama marširale lijepe Parižanke. Većinom bez grudnjaka, odvažno su tresle malim sisama ispod tankih svilenih bluza. U takvim okolnostima, razumjet ćeš me, nisam želio provesti još jedan dan s nosom zabijenim u ekran.

Ali, kako vidiš, nesreća me na kraju ipak sustigla. Ovo ti pišem na turističkom putovanju po Grčkoj, u autobusu, s kompjuterom na koljenima, na putu u Korint. Odlučio sam pisati o filmu Lordana Zafranovića. O čemu bih drugom? Već sam na ovu temu u Jutarnjem imao tekst za Hrvate. Ovaj će mi više biti za čitatelje u Srbiji.

Ovo što se događa oko premijere filma "Zlatni rez ‘42" vraća me u uspomeni na jednu gotovo identičnu filmsku premijeru u Hrvatskoj koncem 1999. godine. Uoči prijelomnih političkih izbora, kad se očekivalo da HDZ napokon, poslije deset godina, izgubi vlast, žurno je montiran i na televiziji prikazan "Četverored" Jakova Sedlara. Od države izdašno financiran, raskošno produciran film o poratnim partizanskim zločinima nad zarobljenim ustašama, što nacionalisti doživljavaju velikom hrvatskom mučeničkom pričom, trebao je građane odvratiti od glasanja za ljevicu.

Aleksandar Vučić kao da je učio od Franje Tuđmana. Uoči prijelomnih političkih izbora, kad se očekuje da taj užasni tip Srbima napokon sjaši s grbače, on s velikom pompom prikazuje od države izdašno financiranu, raskošnu ekranizaciju najveće srpske mučeničke priče, kojom se dokazuje kao jedini autentični zaštitnik nacionalnih interesa.

Ne bi bilo prvi put da on politički zloupotrebljava ovu tragediju. Sjetit ćeš se neobičnog događaja prije četiri godine, kad je on iznenada i bez najave, samo tako, jedne subote ujutro poželio posjetiti Jasenovac. Očekivano, hrvatske vlasti to mu nisu dozvolile. Kao što je on znao da neće i svi su režimski mediji u Srbiji znali. Svejedno, svi su kao po dogovoru povikali kako je predsjedniku zabranjeno pokloniti se sjenama mrtvih i u toj buci je u javnosti razmjerno neprimjećen jedan drugi događaj. Nekoliko sati ranije, u noći s petka na subotu, u Grčkoj je pao avion pun municije proizvedene u valjevskom Krušiku, a namijenjene ukrajinskoj vojsci.

S dobrim se razlogom pretpostavljalo da je predsjednik potaknuo skandal sa zabranom ulaska u Jasenovac jedino da bi skrenuo pozornost s činjenice da, premda se zaklinje u prijateljstvo s Rusijom, Srbija diskretno naoružava njezina neprijatelja. Jedan osvjedočeno bezobzirni tip dosegnuo je ljudsko dno spremnošću da uspomenom na zaklane kozaračke Srbe spašava svoje dupe. I to je na FEST-u prije desetak dana još jednom napravio. Uz pomoć Lordana Zafranovića.

Zafranović je sa "Zlatnim rezom ‘42" u predizbornoj kampanji služio Vučićevu režimu baš kao što je Jakov Sedlar s "Četveroredom" služio HDZ-u. Da bi analogija bila bila potpuna ostaje još samo da Vučić izbore, kao i HDZ prije dvadeset sedam godina, izgubi.

Istina, "Četverored" je sranje od filma, a "Zlatni rez", izgleda, nije. Dijelu je kritičara čak izvrstan. Nazivaju ga remek-djelom. Međutim, ako mene pitaš, to ne amnestira Zafranovića. Naprotiv, zbog toga je njegov grijeh strašniji od Sedlarova. Sedlara bih gotovo mogao razumjeti. On radi jedino što jadan može. Sa svojom beznačajnom redateljskom vještinom, on može jedino služiti diktatorima. Tko bi Sedlaru inače dao da snima raskošne filmske spektakle sa stotinama statista? Zafranović je s, druge strane, imao izbora. Sa svojim talentom nije morao dopustiti da ga Vučić voda kao mečku. Surađivati s užasnim ljudima. Prodavati svoj autorski ugled za pare nekih koji, po duši govoreći, nisu gori od ustaša.

Tebi, Dragoljube, nije nepoznato što ja mislim o Jasenovcu. Čitao si reportaže koje sam napisao s komemoracija pod Bogdanovićevim betonskim Cvijetom i moje komentare lažljivih revizionističkih ispada hrvatskih desničara. Majke mi, ja osjećam gotovo fizičku bol dok to pišem. Shvatio sam da sam, kad razmišljam o bestijalnom zlu toga mjesta, više nego ikad Hrvat. To je najčvršća točka mojeg nacionalnog identiteta.

Hrvatstvo se, napisao sam u nekoliko navrata, javlja u različitim prilikama i emocijama. Ono može biti u ponosu kad hrvatski građani sakupe nekoliko milijuna dolara za liječenje jedne male djevojčice ili u sreći kad naši osvoje drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Moje je hrvatstvo najsnažnije u sramoti i krivnji zbog zla koje su pripadnici mojeg naroda učinili pripadnicima drugih naroda.

Kad se sjetim Jasenovca, ja ću pognuti glavu. Ali, opet, ne u svim prilikama, Dragoljube. Ne pred svakim. Pred kime bih, recimo, na beogradskoj premijeri napravio takvu skrušenu gestu? Zar da poginjem glavu pred Aleksandrom Vučićem, bivšim potrčkom jednog četničkog spadala, ratnog huškača koji se na televiziji nacereno grozio kako će hrđavim kašikama klati ljude? Ili možda pred patrijarhom Porfirijem, koji je na ovaj praznik sedme umjetnosti u Sava centru došao takoreći direktno s Topčiderskog groblja, gdje je služio opijelo za Ratka Mladića?

Tko je on da mi besjedi o grijehu i u Božje ime udjeljuje oprost? On je meni ništa. Upravo kao što nemam nikakvog poštovanja za idiotskog Alojzija Stepinca, koji je predugo okretao glavu od ustaških zločina, gajim jedino prezir za patrijarha Porfirija koji je ispraćajući u pakao jednog odvratnog tipa, pravomoćno osuđenog za genocid, ubojstvo 8372 muškarca i dječaka u Srebrenici, rekao da je dotični junak koji je "podnio žrtvu i položio život za slobodu i obranu i opstanak svoga roda".

Ne, Dragoljube, ništa što Vučić i Porfirije kažu o Jasenovcu neće u meni izazvati sramotu i krivnju. Prije će me ispuniti gnjevom i gađenjem, i njih dvojica i Zafranović koji je ulizivački napravio film po njihovu ćeifu. Užasno me živciraju kritike gdje se to naziva hrabrim jer, izvini, otkad je to rizik u Srbiji osuđivati ustaše?

"Zlatni rez ‘42", da se ne preseravamo, djelo je jednog odanog sluge režima. I to je, usput rečeno, Zafranović bio i prije četrdeset pet godina, kad je snimio "Okupaciju u 26 slika". Pogledaš li pažljivije, koliko god su njegovi filmovi šokantni, navodno provokativni, oni su u osnovi oprezni, konformistički. Svi do jednog idu niz dlaku vlasti. Nikad zapravo nisu napadali aktualne ideologije i države u kojima su snimljeni i nijedan nije, u svoje vrijeme, bio zabranjen.

Diviti se Zafranovićevoj hrabrosti uvreda je za sve umjetnike s pravim integritetom. Autore koji zbilja imaju petlju. Dana Budisavljević vjerojatno ne vlada vještinom ovog redatelja, ali njezin "Dnevnik Dijane Budisavljević", o zagrebačkoj gospođi koja je iz šaka Luburićevih krvnika spasila stotine kozaračkih djevojčica i dječaka, tražio je neusporedivo više moralne snage od "Zlatnog reza ‘42". Taj je film zaslužio da se svi u Areni podignu na noge i plješću mu lica mokrih od suza.

Da i ne spominjem nečuvenu drskost Olivera Frljića, kad je u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu postavljao komad o ubojstvu Aleksandre Zec, a na pločniku pred zgradom mu demonstrirali hrvatski branitelji s fotografijama vukovarske djece, derući se ono poznato i dosadno "a šta su oni nama radili". Takve umjetnike ja cijenim i volim, Dragoljube, a ne jajare i puvandere poput Zafranovića.

Ante Tomić, novinar i kolumnist Jutarnjeg lista, ovaj je tekst napisao za srpski sajt Velike priče. "Odlučio sam pisati o filmu Lordana Zafranovića. O čemu bih drugom? Već sam na ovu temu u Jutarnjem imao tekst za Hrvate. Ovaj će mi više biti za čitatelje u Srbiji", objašnjava Tomić u tekstu koji ima formu pisma upućenog glavnom uredniku Danasa Dragoljubu Petroviću.