U javnoj raspravi o slučaju trudnice Mirele Čavajde posljednjih se tjedana često govorilo o sukobljavanju dvaju prava, prava na priziv savjesti i prava na medicinsku uslugu prekida trudnoće.
Poznato je da velik broj ginekologa u Hrvatskoj, oko 60 posto, odbija izvesti medicinski zahvat prekida trudnoće, što izuzetno komplicira život ženama koje žele izvesti prekid trudnoće u prvim tjednima. Nedavno je i premijer Plenković na novinskoj konferenciji rekao da je riječ o odnosu dvaju prava i da se on ne želi miješati u to.
Sunčana Roksandić, profesorica na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, nositeljica predmeta Medicina i pravo te Bioetika i ljudska prava, ističe da postoji bitna razlika između prava na priziv savjesti liječnika i prava trudnica na zdravstvenu uslugu.
Nepovoljan položaj
- Pravo na priziv savjesti ne bi smjelo nikako isključivati, odnosno negirati pravo na zdravstvenu zaštitu pacijenata, u ovom slučaju na prekid trudnoće, na koji trudnice imaju pravo. Pravo na priziv savjesti nije apsolutno, nego ograničeno time da ne smije zadirati, između ostalog, u druga prava koja imamo, a to je prije svega pravo na zdravstvenu zaštitu - tumači.
- Pravo na priziv savjesti može egzistirati i svaki liječnik ima pravo na njega sve dok ono ne ugrožava nečiji život ili ako postoji opasnost od trajnog narušenja nečijeg zdravlja. Tu se pojavljuje ograničenje - govori profesorica o situacijama kada bi trebalo odlučiti koje pravo bi trebalo imati prednost. Ističe i da određene situacije, kao što je činjenica da u nekoj bolnici nema ginekologa koji bi mogao izvesti prekid trudnoće na zahtjev, ne bi smjele egzistirati.
- Institucije nemaju pravo na priziv savjesti, što znači da ravnatelji institucija koje su akreditirane za prekid trudnoće moraju osigurati da osoba koja želi prekid trudnoće to i dobije u toj instituciji. Iznimno, pacijentica se može uputiti u neku drugu instituciju ako je riječ o kompliciranom zahvatu - kaže profesorica Roksandić. Tumači kako je riječ o obavezi bolnice koja je akreditirana za obavljanje određenih zahvata i tada to mora ispuniti, pa makar angažirala ginekologa, anesteziologa ili neku drugu osobu medicinske struke neophodnu za takav zahvat.
Švedski slučaj
Ono što je dodatno neugodno za Hrvatsku jest činjenica da bi ponašanje u slučaju M. Čavajde hrvatski predstavnici teško opravdali pred Europskim sudom za ljudska prava.
Uz slučajeve koje spominje prof. Roksandić, poznat je i slučaj medicinske sestre Ellinor Grimmark protiv Švedske. Njoj je, pojednostavljeno, uskraćeno raditi u bolnici zato što je iskazala priziv savjesti. Prvotno je sestra Grimmark radila u gerijatrijskoj rehabilitacijskoj klinici, a kada je zatražila dopust da bi se tijekom tri semestra obučila za babicu, primalju, općina joj je davala iznos nešto manji od plaće koju je do tada primala kako bi se mogla specijalizirati. Nakon nekoliko mjeseci Grimmark je imala razgovor za posao u klinici za žene na kojem je rekla da ima priziv savjesti i da će se moći brinuti za žene koje se odluče za prekid trudnoće, ali da neće asistirati pri prekidu trudnoće.
Nakon toga je primila mail u kojem joj je bolnica priopćila da ju neće angažirati. Isto joj se dogodilo i u drugoj bolnici, a općina joj je uskratila financijsku pomoć tijekom posljednjeg semestra. Slučaj je završio na sudu, na kraju i na Sudu za ljudska prava. Odbijena je jer sud smatra da se sloboda vjerskog uvjerenja može ograničiti, pa tako i priziv savjesti, a to što joj je javnozdravstveni sustav dao otkaz je opravdano jer nije mogla ispuniti dio posla za koji je zaposlena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....