Donedavno smo mozak odmarali tražeći ‘hot cipele za proljeće‘, a sada čitamo ‘kako preživjeti nuklearni rat‘

Nisam kupila jod, ali ne zato što mi nije palo na pamet, nego zato što sam, pod budnim okom svoje racionalne bolje polovice, bila prisiljena duboko udahnuti i ne juriti kao muha bez glave u apoteku ili na Novi Zeland, što mi je isto, priznajem, palo na pamet.

Dugo nisam osjetila takav napad straha: beskrajnog straha, za koji se ne nazire rješenje. PTSP od potresa prikrao bi se po noći, kad bih se krenula boriti sa snom: što ako se ne probudim na vrijeme, kao u ono ožujsko zagrebačko jutro? San bi djelovao kao neprijatelj, no poznato je da čovjek često umišlja kontrolu. Kao, ako sam budna, mogu dovoljno brzo staviti leće u oči (bez njih sam neupotrebljiva) te kacigu na glavu, paralelno povlačeći dijete, kao to jutro, pod nosivi zid, iako sam kasnije mnogo puta...