SKANDALOZNA ISTINA O AFERI PODRAVKA (4)

Dolazak BIJELOG VITEZA: Podravkaši zovu u pomoć Fimu i Milana Horvata

 ARHIVA CROPIX

ZAGREB - 17. svibnja Darko Marinac je prešao Rubikon: izložio je riziku golem novac svoje tvrtke i deseterostruko prekoračio granicu od jedan posto Podravkina kapitala postavljenu Podravkinoj upravi za samostalno ulaženje u investicije.

Ograničenje od jedan posto jamstvenog kapitala za netrgovačke ugovore bio je jedini Podravkin mehanizam za upravljanje financijskim rizicima. Zašto je onda Marinac u svibnju 2006. mislio da smije potpisati aneks ugovoru broj 422? Sudeći prema samom potpisu na dokumentu, ruka mu pritom nije zadrhtala. Potpis je rutinski, vučen odlučnim potezima, kao i svaki drugi Marinčev potpis koji se može naći, nagnut ulijevo, s izrazitim donjim povezivanjem slova, za što bi grafolog sigurno rekao da ukazuje na povučenu, pomalo nesigurnu, introspektivnu osobu. ‘Nisam imao izbora. Nisam imao nikakvog izbora... ‘

Kada je početkom travnja 2006. od Milana Artukovića i Francka kupila 4,24 posto vlastitih dionica, Podravka je izvukla vruće kestenje iz vatre, ali njezini su ga direktori sada držali u svojim rukama. Prikupivši nabrzinu 82,67 milijuna kuna od tri domaće banke, sklonili su 229.630 komada dionica izvan dohvata Norvežana i Rieber & Sřna, ali ih nisu mogli zadržati. Za podravkaše je počelo dramatično razdoblje.

Prekršena odluka

Podravkina uprava raspolagala je skupštinskom odlukom da smije na tržištu kupovati Podravkine dionice, no ta je odluka sadržavala nekoliko ograničenja. Ponajprije, ukupan broj dionica koje će Podravka steći ne smije prijeći 10 posto temeljnog kapitala.

Potom, Uprava je samostalno smjela akumulirati do pet posto kapitala, a za više od toga trebala je zatražiti i dobiti prethodnu suglasnost Nadzornog odbora. Cijena stjecanja nije smjela biti manja od polovice nominale, ali ni više od tri posto veća od prosječne cijene u posljednjih deset dana.

Kupivši dionice od Francka, Uprava je prekršila odluku vlastite Skupštine jer je već otprije u trezoru imala 1,08 posto vlastitih dionica, pa je s novima stekla ukupno 5,32 posto. Povrh svega, Podravka nije imala ni izdvojene rezerve za kupnju vlastitih dionica, kako je to nalagao Zakon o trgovačkim društvima.

No, prije nego što će s Franckom potpisati ugovor, ne znajući ni sam što mu je najpametnije, Darko Marinac krenuo je u konzultacije. Obišao je Banske dvore i premijera Sanadera, de facto predstavnika većinskog Podravkina suvlasnika - države; posjetio je predsjednika Stipu Mesića na Pantovčaku, otišao do predsjednika Podravkina Nadzornog odbora, glavnog direktora Privredne banke Bože Prke; obavijestio je Udrugu malih dioničara. Svima je objasnio situaciju, pitao što da čini, da li da prepusti Podravku Norvežanima ili ...? Kako priča, svagdje je dobio isti odgovor: “Podravka mora ostati hrvatska kompanija!”

No, čim je Podravka kupila od Francka 4,24 posto vlastitih dionica, javila se Privredna banka s ponudom da ona od Podravke otkupi te dionice i da PBZ bude Podravkin “prijateljski dioničar s dugačkim ulagačkim horizontom”, koji će u svoj portfelj kupiti još Podravkinih dionica, “do 15 posto”.

Ponovo su krenule konzultacije, ovaj put telefonske, Marinca i potpredsjednika Vlade Polančeca. Prodati dionice PBZ-u ili ne?

Privredna želi dionice

Marinac je od PBZ-a zatražio garancije da te dionice neće nikome preprodati, a PBZ ih nije mogao dati. Podravkaši su jako dobro znali da o ulaganjima u međunarodne kompanije - a Podravka je bila upravo takva kompanija - PBZ ne može sam odlučivati, da se o tome odluke donose u Milanu, u središnjici Intese koja je vlasnik PBZ-a.

Podravkaši su zaključili da PBZ nema stvarnu namjeru biti “prijateljski dioničar”, nego želi povećati paket Podravkinih dionica u svojem vlasništvu pa ga uz lijepu zaradu prodati strateškom partneru. A taj partner gotovo sigurno je Rieber & Sřn.

Za “prijateljskog dioničara” Podravkini su direktori odabrali varaždinsku Fimu, tada na vrhucu snage, najjaču brokersku kuću u zemlji, financijski konglomerat koji je upravljao s više od 200 milijuna eura, i njezina šefa Milana Horvata, kojem su vjerovali. Razmijenjene elektronske poruke pokazuju da je Horvat i sam bio iznenađen idejom da baš on bude Podravkin “prijateljski dioničar”, “bijeli vitez” i spasitelj.

“Tako je Darko mene zamolio da mu pomognem, jer tu mu nisu mogle pomoći ni banke ni nitko drugi, jer je to trebalo odraditi, kupiti, direktno ispregovarati s PBZ-om i Franckom”, kaže Horvat. “Ušao sam na ho-ruk, jer je njima bila frka i ja sam im to brzo odradio. Mi smo mu u prvoj fazi sklonili, otkupili taj paket i držali ga pod kontrolom kod nas s onim prvim opcijskim ugovorom, on je ključ mojih odnosa s Podravkom, gdje sam ja to sve po njihovu nalogu i za njih odrađivao, i tu je bilo definirano koja je moja provizija, naknada i sve ostalo, a koja sve prava oni imaju...”

Potkraj travnja ili na samom početku svibnja 2006. Podravka i Fima holding potpisali su krajnje neobičan ugovor, možda i jedini te vrste u Hrvatskoj ( Milan Horvat kaže da njemu nije poznat drugi slučaj takvog ugovora i jako se njime ponosi) pod nazivom Opcijski ugovor. Na njemu nema datuma potpisivanja, no stupio je na snagu (članak 8. ugovora) 20. svibnja 2006.

Tim ugovorom, pojednostavljeno govoreći, Fima je preuzela na sebe da godinu dana kupuje Podravkine dionice u svoje ime i za svoj račun, i dala je Podravki pravo prvokupa za te dionice.

Podravka se, pak, obvezala od Fime otkupiti te dionice ako Fima to od nje zatraži u posljednjih mjesec dana trajanja njihova aranžmana. Ako ni Fima ni Podravka ne bi iskoristile svoje opcije, one bi nakon isteka ugovornog roka od godine dana, točnije nakon 20. svibnja 2007., prestale vrijediti.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. prosinac 2024 10:44