DOKUMENTARAC KOJI JE UZBURKAO STRASTI Zuber odgovorio Majiću: 'Pred takvima kao što je on, neću se nikada sklanjati ni kičmu pred njima savijati!'

Nije mi bila namjera u budućem životu na bilo koji način javno se osvrtati na HRT, događaje oko njega ili, pak, uposlenike te moje, sad već bivše kuće. Svoje radne godine u toj kući zaokružio sam na način koji sam smatrao primjerenim i dostojanstvenim, vjerujući da ću na toj razini, zbog važnosti te institucije, i ostati. Ponosan sam na sve godine rada u toj kući, kao i na sve ono što mi je posljednje tri godine donijela pozicija rukovoditelja Odjela Dokumentarna produkcija HRT-a. Na rad mojih kolega, nagrade koje su dobivali, uspjehe koje su iz mjeseca u mjesec postizali.

No, onda se jučer dogodilo otvoreno pismo Dražena Majića, još uvijek uposlenika HRT-a – nekome (uz riječ Poštovani u otvorenom pismu, Majić ne naznačava kome se to obraća). U kojem, konačno, otkriva svoje navodne motive za njegovo „istraživanje oko filma Masakr u Dvoru.“, kako to sam navodi. Pa, otkriva kako je sve počelo „..nedugo nakon odlaska Roberta Zubera s HRT-a javile su mi osobe s informacijama o mogućim neregularnostima vezano za njegov rad i odlazak s HRT-a. Obzirom da se radilo o relevantnim filmskim djelatnicima - odlučio sam provjeriti njihove navode.“ I što učini tada Dražen Majić, novinar i urednik, kako sam sebe titulira, na kraju svog pisma? Provjerava navode anonimnih, „relevantnih filmskih djelatnika“? Jer, tako nešto implicira njegova sljedeća tvrdnja: „Iz javno dostupnih uvidio sam da Zuber, kao rukovoditelj Dokumentarnog programa, dodjeljuje novce tvrtki “Nukleus film” s kojom se u isto vrijeme prijavljuje na HAVC-ove natječaje. Budući da.se radi o stotinama tisuća kuna takav Zuberov angažman ocijenio sam potpuno neprimjerenim te odlučio dodatno istražiti poslovanje “Nukleus filma”.

Vjerujem da je većina čitatelja s interesom nastavilo čitati ovo pismo, očekujući odrađeni novinarski posao temeljem kojeg slijede ti „javno dostupni...“ (nešto – naime Dražen Majić u svom javnom pismu svojeg čitatelja toliko malo cijeni, da se ne zamara potpunim ili pak gramatički barem korektnim rečenicama). No, tih željenih činjenica nema. Onih pet osnovnih novinarskih pitanja (Five W's), koje je trebao naučiti prvog dana kada se odlučiti baviti onim što se zove novinarstvo (Tko? Što? Gdje? Kada? Zašto?), za Dražena Majića su poput već spomenute osobne opće pismenosti - posve nebitna. On dakle, u svom otvorenom pismu ne daje niti jedan argument za svoje tvrdnju, niti jedan dokaz postojanja tih informacija koje je, navodno, provjerio.

A koje su činjenice u ovom dijelu njegova pisma, obogaćenog objedama i klevetama Siniše Juričića i mene? Da, s ponosom mogu reći da u produkciji „Nukleus filma“ Siniše Juričića radim na filmu „Život od milijun dolara“, koji je, temeljem scenarija i ostale dokumentacije, na natječaju HAVC-a dobio 380.000 kuna. Natječaj je proveden prije nego li sam postao rukovoditelj odjela, i snima se više od četiri godine. Činjenica je i ta, da je ovaj film, s obzirom na podršku HAVC-a, imao mogućnost biti prijavljen na sve natječaje HRT-a provedene za mog mandata. Zajedničkom odlukom kolege Juričića i mene, nismo ga prijavili niti na jedan. Smatrali smo nemoralnim takav postupak, pa nam takvo što nije padalo napamet. Također, točno je da smo na natječaj HAVC-a za razvoj scenarija i razvoj projekta prijavili projekt „Robovi“, na kojem nam je, temeljem dokumentacije, dodijeljeno 135.000 kuna. I taj projekt radimo više od četiri godine. Ni njega nismo prijavili niti na jedan natječaj HRT-a. Uz sve to, činjenica je da Siniša Juričić nije prijavio jedan drugi projekt na kojem je „Nukleus film“ radio, na bilo koji natječaj HRT-a za vrijeme mog mandata. Niti na natječaje za produkciju, niti na one za koprodukciju. Takav je producent Siniša Juričić. Moralan. Takvim sam se motivima povodio i ja. Moralom. Nečim što je, vjerujem, Draženu Majiću nepoznato kao ljudska karakterna crta. To mogu razumjeti. Ali ne mogu razumjeti impliciranje tako da svojim aršinom mjeriš druge ljude. Da svojim nemoralom, mjeriš i istim stupnjem nemorala ocjenjuješ druge.

Jedino što je Dražen Majić mogao ustvrditi, da se iole potrudio, jest postupak nabavljanja programskih sadržaja. Tada bi doznao da novce za projekte ne dodjeljujem ja, svojim diskrecijskim pravom, već za to osnovano Povjerenstvo. Diskrecijsko pravo ima jedino Ravnatelj programa, koji to može činiti samostalno ili na prijedlog urednika kanala. Samo, pak, Povjerenstvo, u ove je tri godine doista dodijelilo sredstva za otkup programskih sadržaja, produkcije i koprodukcije. Član tog povjerenstva bio sam i ja. I na svaki minut bivanja njegovim članom, sve učinjeno za njegova saziva ponosan sam u potpunosti. Transparentni rad, nešto opet nepoznato Draženu Majiću, okosnica je rada tog Povjerenstva. Da se isti nadalje informirao, vidio bi da su jedina dva naslova otkupljena za mog mandata od strane „Nukleus filma“ - „Posljednja ambulantna kola Sofije“ i „Baršunasti teroristi“. Prvi je laureat Canneskog filmskog festivala, drugi Berlinskog. Logično, urednici kanala ove hrvatske manjinske koprodukcije nagrađene na svjetskim festivalima željeli su u svom programu. Povjerenstvo je pregovore dovršilo s mojim izuzećem - na moj zahtjev. Za svote manje od više stotina tisuća kuna koje spominje Dražen Majić. Ti iznosi dostupni su u zapisnicima HRT-a, ja ih ne spominjem, budući da su, vjerujem, poslovna tajna. Reći ću samo kako se iznos, koji ne dosiže visine koje se meni stavljaju na teret, odnosi na oba filma zajednički. Sve ovo dostupne su činjenice, pa i Draženu Majiću. Da se isti htio baviti novinarstvom, a ne pamfletom.

U njemu nastavlja sa daljnjim klevetama, insinuirajući da sam sudjelovao u smanjenju cijene arhive za film „Masakr u Dvoru“. „Materijal se na koncu prodaje uz diskont od 70 posto. Nije poznato je li na diskont utjecao Kosanović ili Sanja Ravlić... ... Moguće je da je na cijeli postupak utjecao i Robert Zuber koji je u to vrijeme čelni čovjek dokumentarne proizvodnje pri HRT-u..“. I opet, Dražen Majić pokazuje kako je nespreman baviti se novinarstvom nego pamfletima, iznoseći tvrdnje bez ikakva argumenta ili pak dokaza. Činjenice za njega su i ovdje višak. A da se i ovdje samo malo potrudio, doznao bi kako diskontnu cijenu ne određuje niti jedna od spomenutih osoba, već Pravilnik i Cjenik HRT-a. Koji kaže da „projekti poduprti HAVC-om automatski dobivaju diskontnu cijenu arhive u iznosu od 70%“ (Cjenik korištenja arhivskog gradiva HRT-a, glava IV., stavak 2.). To dakle nije odredio nikakav Zuber, Kosanović ili Ravlić, već je Cjenik temeljen na Zakonu i kondicijama koje je postavio Sabora RH.

No, ovdje dolazimo do krucijalna oksimorona i utemeljenja za tvrdnju da Dražen Majić, prije svega, ovim pismo ne želi postupati kao novinar. Odnosno da u njegovom slučaju to nije stvar neznanja, već iskazane namjere. Naime, pet dana prije nego li je svoje otvoreno pismo odaslao javnosti, na njegov upit o načinima stjecanja prava na popuste pri kupovini arhive HRT-a, iz iste kuće dobio je mjerodavni odgovor sa svim ovim činjenicama. Dakle, u tom odgovoru od 3.3.2016., upućen je u proces dobivanja popusta, te mu je, uz sve to, dostavljen i link na kojem pravila može sam provjeriti. Također, ukoliko mu ni to ne bude dovoljno jasno, upućen je na meritorne adrese. Zanimljivo, Dražen Majić nije ovaj odgovor i sve ove informacije napisao u svom pismu. Jednostavno, odlučio ih je prešutjeti. Previše je to činjenica, koje se ne uklapaju u njegovu konstrukciju obmanjivanja javnosti, poglavito braniteljske populacije.

Umjesto činjenica navodi kako sam cijenu zasigurno ja spustio i zato što sam kao „suradnik Nukleusa koji se u međuvremenu uključio u projekt ali i osoba koju je Kosanović naveo kao posrednika prilikom njegovog angažiranja u produkciji.“. Istina je da sam na drugim projektima ponosni suradnik „Nukleus filma“. Također je istina da sam kolegi Juričiću preporučio kvalitetnog istraživača Sašu Kosanovića. I na to sam ponosan, jer smatram da je kolega Kosanović upravo to – vrlo kvalitetan istraživač novinar. No, ni na koji drugi način nisam sudjelovao u projektu „Masakr u Dvoru“. Niti posredno, niti neposredno. I ta je činjenica lako provjerljiva, da je to Dražen Majić imao volje učiniti. Samim pregledom famozne špice spornog filma, na koju se često poziva. No, ni to nije učinio. I to je bila činjenica previše, koja je smetala u njegovoj konstrukciji priče.

Što je to Dražena Majića motiviralo na ove objede? Činjenice dakle zasigurno nisu, njih je zamijenio klevetama. Što ga je onda gonilo da mojim imenom i neistinama o meni manipulira braniteljima, kojih nije dostojan nakon svega što su za Hrvatsku učinili? A sve u ime odjednom otkrivenog domoljublja, kojim se lažno predstavlja ljudima kojima nije do koljena, koji su za razliku od njega za tu domovinu riskirali i davali svoje živote. Ako ćemo se vratiti početku njegova pisma, u jednoj ću se stvari s njim složiti. Motiv sam bio isključivo JA kao takav. Kako je sam i naveo. Ali ako se uzme sav njegov takozvani novinarski nered kojim niže laži o meni, tvrdim da temelj tog motiva nisu klevete koje je u svom pismu o meni napisao. One su samo kazna. Za što? Za činjenicu koju sam izrekao, i koju ću ako treba izreći stotinu puta. U nedavnom interviewu, kada sam po prvi put rekao da je kada je trebao stati uz Hloverku Novak Srzić u pokušaju da se spriječi njen otkaz – pobjegao! Ponavljam stoga to još jednom, pobjegao je! Od kolegice koju je navodno podržavao, u trenu kada je trebao imati hrabrosti doći u HND i usprotiviti se potezu Gorana Radmana. „Uštaklo“ ga je u leđima, tako je rekao. I to je činjenica! I što tu ja mogu? Nije laž. Već činjenica koju ću, kao što rekoh, bezbroj puta ponoviti. Znam da mu je teško sada to nositi kao biljeg. Teško mu je svojoj novootkrivenoj okolini objasniti kako je dopustio da njenog odvjetnika dočekam ja, a ne on. Iako ga je Hloverka Novak samo to zamolila. Što da sad tu radimo? Tako je bilo. Odvjetnik je živ i zdrav, može to potvrditi. I Hloverka Novak sve to može sama reći. Koliko god to dakle Draženu Majiću teško bilo, istina je. I boli ga, od kada je javno izrečena. Jer htio je poziciju žrtve Gorana Radmana, iskrenog domoljuba. Ali on to nije. Šutio je sve vrijeme, do nedavna Radmanova odlaska. Pa osjetio naknadnu hrabrost. Ali kasno, i tu mu nitko nije kriv osim njega samog. Ponio se kukavički, i to ostaje kao fakat. Neizbrisiv je njegov nedolazak, zbog iznenadnih bolova u leđima. Pade domoljublje na križobolji.

Ako će pak Dražen Majić osjetiti potrebu da krikom pobije ovu činjenicu, neka odgovori na pitanje zašto se nikada nije suprotstavio Goranu Radmanu javno, kao i mi svi ostali? Zašto je čekao tri godine, izbore i njegovu smjenu? Nije to velika stvar, ali činjenica je da je on šutio, ja nisam. Činjenica je da je on danas i dalje na HRT-u, a ja na Zavodu za zapošljavanje. I na to sam ponosan, kao i na razloge odlaska. Šutnja ionako nije bila moj stil. A Dražen Majić, ako je toliko neshvaćeno hrabar, zašto je šutio o filmu „Masakr u Dvoru“ od rujna, listopada… 2015., kada je prva vijest o problemu s tim filmom dospjela u javnost? Zašto ni danas, umjesto da na krive adrese šalje otvorena pisma, svoja saznanja o primjerice neregularnostima za mog mandata, ili pak nekom kriminalnom djelovanju nije prijavio DORH-u? I zakon nalaže da eventualna takva saznanja kažete mjerodavnim tijelima. Inače, i sami šuteći o tome činite kazneno djelo neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela. Zašto onda ni danas nema njegove službene prijave? Jer su za to potrebne činjenice. Lakše je s klevetama i objedima. One činjenice ne traže. To je kao da sam ja, recimo, u ovom pismu, kada govorimo o Draženu Majiću, izrazio svoju veliku zabrinutost, jer radi se o novinaru HRT-a, imam potrebu reći da su mi navodno prišli vrlo „relevantni“ djelatnici s onu stranu zakona, koji su me navodno informirali o njegovoj navodnoj dilerskoj i narkomanskoj prošlosti, u vrijeme dok se trebalo braniti domovinu. Ili da su mi navodno prišli „relevantni“ služitelji zatvorskih kazni i govorili mi o njegovim navodnim drukerskim postupcima za njegova navodna odsluženja zatvorske kazne. Ili, pak, navodne faze odvikavanja od narkotika. Sve bi to bila najobičnija kleveta, nešto posve nenovinarski. Ako bi sve to ustvrdio, na način kako je Dražen Majić o meni iznio tvrdnje u svom pismu. Kleveta bi dakle bila, kada bi kao on rekao da su mi navodno prišli istarski „relevantni“ ljudi i rekli da je navodno reketario po Istri investitore, koji su mu onda navodno plaćali skupa putovanja ne bi li prestao o njima negativno pisati. Objeda bi bila i da se pozovem na „relevantne“ medijske djelatnike, koji su mi navodno prišli i upozorili me da je Dražen Majić za vrijeme rada na HRT-u navodno opetovano radio za njenu konkurenciju. Sve bi to, dakle, bio set posve na dokazima neutemeljenih tvrdnji, koje kao modus operandi u svom napadu na mene koristi Dražen Majić.

I na kraju, dopustite mi jednu opasku vezanu uz portale koji su neopterećeno objavili ovakav vid otvorenog pisma. Bez imalo potrebe da se prije objave ti navodi provjere, kako se ne bi doveli u neugodnu poziciju. Ne razmišljajući bi li objavili takvu vrst pisma, u kojem se primjerice tvrdi da je neki Petar Petrović počinio neko sumnjivo djelo, bez ikakva dokaza, utemeljenja, argumenta. Istina je da Dražen Majić svojim pismom priznaje da je sve one koje proziva pokušao kontaktirati. Naširoko i nadugo objašnjava taj proces. Čak i onaj dio u kojem se zgražava zbog neodgovaranja na njegove upite. Istovremeno svjesno iznosi klevete o meni, a da je pritom i iz samog njegova pisma razvidno da mene nije ni pokušao nazvati, niti jedan jedini put. Barem u pokušaju da me suoči sa svojim tvrdnjama, pa makar samo pro forma. No, nakon svega takvo što od Dražena Majića toliko udaljenog od pojma novinarstva, doista nisam ni očekivao. Bilo bi to za njega previše. O njemu sam, ionako, ispisao što sam trebao. I jedno je nakon svega posve sigurno - pred takvima kao što je on, neću se nikada sklanjati, ni kičmu pred njima savijati. Nisam i neću. Nikada! Ostalo ostaje na kaznenom postupku koji protiv Dražena Majića pokrećem radi počinjenja kaznenog djela klevete. Ali kolege, vi? Uvjerenja sam da novinarstvo u vas nije nestalo. Ali gdje se odmaralo, kada ste bez provjere ovo pismo objavili - pitam se?