Dodik je doista zadnji s kime treba razgovarati

Iako je prošlo skoro tjedan dana otkako je Milorad Dodik s osmijehom primljen od strane predsjednika Zorana Milanovića, a nešto malo manje srdačno i kod premijera Andreja Plenkovića, u susjednoj državi se i dalje ne stišavaju odjeci spomenutih događaja. Negativni, dakako, jer su vodeći hrvatski političari odlučili ugostiti političara koji decidirano zagovara raspad Bosne i Hercegovine i ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom. A to u prijevodu znači stvaranje nečega što je Hrvoje Šarinić još davno nazvao “malom Velikom Srbijom”, iz koje bi pucao pogled na Sisak, a za ljepših dana i do Zagreba.

Nažalost, koliko god da je bošnjačka politika na čelu s Bakirom Izetbegovićem duboko kompromitirana nelegitimnim izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ovoga puta u Sarajevu imaju pravo. Pritom je manji problem to što je Milanović jako pogriješio pozivom Dodiku, a više to što ovaj skandalčić pokazuje nešto puno važnije. A to je da hrvatski političari ne shvaćaju da su za Republiku Hrvatsku dobri odnos s BiH najvažniji aspekt regionalne politike.

Hrvatska i BiH imaju skoro tisuću kilometara zajedničke granice, Hrvati su jedan od tri tamošnja konstitutivna naroda, a usto najbrojnija etnička zajednica u Hercegovini. Osim toga, susjedna država je važno tržište za niz hrvatskih poduzeća, koja ondje plasiraju svoje proizvode koje ne mogu prodavati u Njemačkoj ili Francuskoj. Napokon, deseci tisuća Bošnjaka u ratu su branili Hrvatsku, a oko tisuću ih je poginulo.

To su samo neki od razloga zbog kojih je interes Hrvatske da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država, što, realno gledano, nije. Puno je razloga za takvu situaciju, ali sasvim sigurno nije onaj koji vole potezati u Sarajevu prema kojem u Hrvatskoj netko razmišlja o podjeli BiH. To je notorna glupost, iako u nju neki i vjeruju.

Ali, ako je hrvatski strateški interes stabilna BiH, onda nema logike za sugovornika uzeti Dodika, koji bi volio uništiti tu državu. I koji, uzgred, pokazuje što misli o Hrvatskoj tako što Hrvate redovito poistovjećuje s ustašama. Bilo je žalosno slušati Milanovićevo branjenje odluke da pozove vožda iz Laktaša, pa je, uz ostalo, s Pantovčaka objašnjeno da se razgovaralo o suradnji BiH i NATO saveza. Stvarno bi bilo zanimljivo čuti o čemu su razgovarali s obzirom na to da Dodik, kao eksponent Vladimira Putina i ruskih interesa, blokira suradnju s NATO-om.

Također, nismo čuli jesu li Milanović i Plenković upozorili Milorada Dodika da prestane koristiti migrante kao perfidan način pritiska na Hrvatsku. Naime, golema većina migranata iz Irana, Pakistana i drugih muslimanskih zemalja upravo kroz Republiku Srpsku, i uz znanje tamošnje vlasti, dolazi na hrvatske granice. To je jedan od Dodikovih “poklona” Republici Hrvatskoj.

Mudra politika usmjerila bi se na zajedničke interese s bošnjačkom stranom, a toga ima dosta. Razumljivo da je za igru potrebno dvoje, i da Izetbegović kao lider Bošnjaka (iako je Džaferović formalni član tročlanog državnog Predsjedništva) mora prihvatiti činjenicu da velika većina tamošnjih Hrvata glasa za Dragana Čovića i HDZ BiH. Bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović dobro su balansirali, eksplicitnim stavljanjem na znanje da se saveznici Hrvatskoj nalaze u Sarajevu, a ne Banjoj Luci. Njihov sadašnji nasljednik je napravio grešku, koja se, nasreću, može popraviti.