DIJETE S DIJAGNOZOM 'Mama, kad uđem u učionicu, sa stropa se spuštaju drobilice, zidovi se približavaju jedan drugome...'

Najmlađa pacijentica imala je tri godine. Ni na što se nije mogla usredotočiti. To je iznimka, njoj sam dao lijek, makar je tako mala. No samo se s lijekom mogla umiriti. Danas ima 10 godina, ide u školu, voli crtati, više ne dolazi redovito na terapiju, jer nema potrebe. Djeci s ADHD-om se može pomoći!

Dođem ja na informacije, a učitelj mi kaže: ‘Ne znam što ću s tim njegovim pjevanjem.’ ‘Kakvim pjevanjem?’, pitam. ‘Pa on pjeva od kad je počela škola!’ ‘Sad je već ožujak, što mi niste rekli, pričala bih s njim.’ Vratim se kući i pitam ga zašto pjeva na satu.’ Kaže mi: ‘Mama, ja sam ti šišmiš. Kad ne mogu više izdržati u razredu, pretvorim se u šišmiša, i da ne bih, dok letim, udario u zid, bacam eho’ – opisuje majka osmogodišnjaka, vrlo inteligentnog kreativca kojem je dijagnosticiran ADHD, jedan razgovor s njegovim učiteljem, piše Globus.

U drugom ga je razredu, umorna i bespomoćna, upitala: “Što se događa, to je treća jedinica ovaj tjedan?” “Mama, kad uđem u učionicu, sa stropa se počinju spuštati drobilice, zidovi se približavaju jedan drugome, soba postaje sve manja i ja tu ne mogu više”, odvratio je. Majka je ponudila rješenje: “Zamisli da sa sobom imaš nevidljivi bodež, i kad soba krene prema tebi samo prorežeš otvor i zakoračiš van.“ Dječak ju je začuđeno pogledao, a potom se – nasmijao.

“On je apsolutno i potpuno svjestan da je to sve fikcija. No, izmišlja jer to je njegova reakcija na pritisak, na primoravanje da sjedi u klupi i izvršava njemu strašno dosadne zadatke. Jer, dijete s ADHD-om kad mora raditi nešto dosadno, nema spregu, ne razmišlja: ‘Ako to brzo završim, onda se mogu igrati.’ On ne razmišlja dalje od toga da je njemu to jako dosadno i čini sve što može ne bi li pobjegao od te monotonije”, opisuje svojeg sina.

ADHD je razvojni poremećaj koji se očituje kroz nedostatak pažnje i koncentracije, pretjeranu aktivnost i impulzivnost, te otežanu samokontrolu pri ponašanju, pogotovo kad treba učiniti nešto za što će rezultat i nagrada doći ne sada, nego u budućnosti. O takvoj djeci, nažalost, često govore da su zločesta, ali ne postoji zločesto dijete. “Zločesti” mališani svojim ponašanjem zapravo poručuju da su u nekoj teškoj muci kojoj ne znaju rješenja, zovu na uzbunu i nesvjesno traže pomoć. Puno njih nikada ne stigne do stručnjaka ili nekoga tko ih zna razumjeti, ostanu tako neshvaćeni, stigmatizirani i osuđivani, pa na koncu odrastaju u nesretne ljude. Neki imaju sreću da dođu do terapeuta koji takvu djecu, njihove roditelje i učitelje poduče u čemu je problem i kako ga rješavati. One druge, koji ostanu neprepoznati, okolina ne razumije, a i oni ne shvaćaju sami sebe, ostanu tako tužni ili ljutiti mali ljudi - “zločesti”, “pogani”, “vražji”, “konfliktni”...

Adrijana Lovrić još je jedna majka u ovoj priči, ima dva dječaka kojima je dijagnosticiran ADHD. “Stariji je u školu krenuo sa šest i pol. Kad je počela škola, krenuo je pakao. Kazali su da ne može učiti. Ja s tim djetetom nikad prije nisam imala problema. Jest, bio je živahan, motorički brz, s četiri i pol je vozio bicikl, plivao, skijao, nije bio pretjerano poslušan. Vrlo je bistro dijete. S dvije godine hodao je s enciklopedijom pod rukom, jako su ga zanimale ribe, potom je imao fazu dinosaura, pa fazu zmija... Interesi mu se mijenjaju, ali kad ga nešto primi, onda ga drži godinu, godinu i pol dana. Dok nije znao čitati, bilo je dovoljno da mu pročitamo samo jednom, a on bi poslije reproducirao ta čudna imena ptica, tipa plavo prstenasta bluna... jer odlično pamti. Nikad ga, doduše, nisam vidjela mirnog, stalno je bio u pokretu. Čim je krenuo u školu, krenule su jedinice, problemi, neposlušnost na satu. Prvo smo objašnjavali, pa mitili, pa na koncu i kažnjavali. Iz škole su nas uputili logopedu u SUVAG. No rečeno nam je da dijete nema logopedski problem. On čuje č, ć i ostala slova, lijepo i čisto izgovara.”

Prošao je, kaže, kompletno dijagnostičko testiranje u SUVAG-u. “Logoped vas proslijedi neurologu koji traži eventualne nepravilnosti u radu mozga, onda vas upute na psihologa. No na psihološkim testovima djeca s ADHD-om znaju imati, poput mojeg sina, jako visoke, pa i natprosječne rezultate, ali pokazuju slabu suradljivost. I onda idu kod psihijatra.”

Dječak, makar je vrlo pristojan, ostavlja utisak da je nezainteresiran za riječi odraslih. “Dijete s ADHD-om ima sto i jednu misao u glavi i ne može se uključiti u vašu priču ako mu je ona dosadna. Recimo, kad je krenuo u školu, on je već zbrajao do 20, a u prvom razredu cijelu godinu rade upravo to. On s ADHD-om odbija ponavljati dosadnu mu radnju kojoj ne vidi smisao. On tri zadatka rješava dva sata, 20 puta mu ispadne olovka iz ruke.”

Majka kaže da je radno vrijeme potpuno prilagodila sinovoj školi. “Školu je prihvatio kao kuglu oko noge. Voli raditi sve gdje ima imaginacije, priče, poput lektire, biologije...”, opisuje dalje.

Dr. Ivan Begovac, dječji i adolescentni psihijatar s Klinike za psihološku medicinu na zagrebačkom Rebru, ističe da je jako bitno “da roditelji shvate da njihova djeca to ne rade namjerno, da bi ometali druge”. Također, da shvate da im dijete nije lijeno, neodgovorno i neposlušno, nego da ima unutrašnji nemir koji utječe na njegovo ponašanje. Ima i roditelja koji negiraju da dijete ima problem, nego to prebacuju na školu, loše učitelje, vršnjake.

ADHD kreće već u vrtiću, ali se često dijagnosticira tek kad dijete krene u školu.

“To su djeca koja su stalno u pokretu. Dođe mi roditelj i kaže: ‘Dijete kao da ima motor u zadnjici.’ U vrtiću se to manje primjećuje, ali škola traži da moraš sjediti 45 minuta u miru, i tu mnogi konačno vide da nešto ne štima. Bitno je, ponavljam, znati da dijete to ne čini namjerno, već ga nešto goni i dijete treba pomoć“, rezolutno ponavlja dr. Begovac.

Koja je razlika između uobičajeno hiperaktivnog djeteta i djeteta koje ima ADHD? “Teško je odrediti granicu kad nešto nazvati poremećajem. U klasifikacijama je kriterij da je poremećaj ako je nešto stalno i kontinuirano, ako je zahvaćeno više područja, ako se to ponavlja u više situacija. Primjerice, ako dijete kontinuirano, u više situacija, pokazuje impulzivnost, hiperaktivnost i poremećaj pažnje, dakle, ako to nije blago, umjereno i privremeno - to nazivamo poremećajem pažnje“, objašnjava liječnik.

“Pitanje je ima li roditelj dovoljan uvid kako se njihovo dijete ponaša u odnosu na vršnjake. Svaki trogodišnjak može neko vrijeme gledati dok mu se čita slikovnica, šarati i sjediti, kontrolirati svoje ponašanje toliko da stane kad mu kažete: ‘Stani sada, jer je crveno svjetlo.’ Ako imate četverogodišnjaka koji s ostalom djecom iz vrtićke grupe ne može mirno šetati oko vrtića, tako da se drži za ruku i da ne trčkara dalje za svojim idejama i impulsima, onda treba potražiti pomoć. Jer može biti da je riječ o ADHD-u, a možda je i nešto drugo”, govori psihologinja dr. Snježana Sekušak Galešev, iz Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.

Voditeljica je Kabineta za razvojnu procjenu i podršku koji je dio Centra za rehabilitaciju, radi dijagnostiku, tretman, savjetovanje. U Centru imaju i grupe za predškolsku djecu, gdje roditelji kroz jednosmjerno staklo gledaju kako se njihovo dijete ponaša u vršnjačkoj grupi, jer tu interakciju često ne vide. Roditelj nakon toga dobije upute, strategije kako djetetu pomoći razvijati vršnjačke odnose. Savjetuju im da informaciju da njihovo dijete ima ADHD podijele s vrtićom ili školom. “ADHD se ne može sakriti. Puno je bolje da tete i djeca znaju da Marko skače ili sjedi pod stolom jer ne može drukčije, a ne zato što je razmažen...”, kaže Sekušak Galešev.

Na dijagnostiku, koju dvije psihologinje rade jedan dan u tjednu, jer im to nije primarna djelatnost, čeka se tri mjeseca. Ima razdoblja kad je gužva tolika da se čeka i pola godine. Često djeca imaju logopedske poteškoće i onda tretman uključuje i rad s logopedom, jer ako dijete ima jezične teškoće, teškoće čitanja i pisanja, nema smisla raditi samo na ponašanju djeteta, piše Globus.

Na četiri dječaka s dijagnozom ADHD-a dolazi jedna djevojčica. Liječnici upozoravaju i da je ADHD kod dječaka puno lakše dijagnosticirati jer oni hiperaktivnost pokazuju kroz motorički nemir, pa okolina brže reagira. Djevojčice simptome ADHD-a češće pokazuju kroz probleme s koncentracijom.

Dijagnosticira li se ADHD, terapiju s djetetom radi više stručnjaka, rehabilitator ili psiholog može raditi na vježbama učenja, koncentraciji, percepciji. Bitna je i psihoterapija. “Djeca s ADHD lako i često postanu predmet poruge druge djece, pa sekundarno mogu imati i emocionalni poremećaj i biti usamljena. Zato uz ADHD često dolazi i manjak samopoštovanja, depresija... Ta djeca s vremenom razviju poremećaj ponašanja, postanu agresivni, počnu bježati s nastave, isključe ih iz razreda, krenu krasti, u adolescenciji imaju veći rizik da počnu konzumirati droge, alkohol...”, upozorava dr. Begovac.

“Zato je bitno s njima raditi psihoterapiju i vježbe koncentracije, jer to je način da se prevenira prelazak u poremećaj ponašanja ili u nekakav teži psihički poremećaj kao što je depresija. Razlika između djeteta s poremećajem ponašanja i onog s ADHD-om je u tome što ovo drugo prekršaje ne radi namjerno da bi nekome napravilo problem”, dodaje.

Psihoterapija se radi i s djecom predškolske dobi, ali većina je ipak školske dobi. Trebalo bi je raditi jednom tjedno, iznimno dva puta mjesečno, a u kasnijoj fazi pacijent jednom mjesečno dolazi na kontrole. Na prijem za dijagnostiku na Rebru čeka se, provjerio je dr. Begovac, manje od mjesec dana, a termin za prvu psihoterapiju nakon dijagnostike moguć je u nekoliko sljedećih tjedana. “Bitno je da se dijete s psihoterapeutom osjeća sigurno, da ima osjećaj da ima pred sobom osobu koja ga želi razumjeti i koja ga ne osuđuje, da se dovoljno oslobodi da može reći ako ga proganja neki težak osjećaj ljutnje, bijesa ili osjećaj krivnje, i da na takvim stvarima možemo raditi. Takva djeca često postanu žrtveni jarac u razredu, što god da netko napravi, uvijek kažu da je baš on to skrivio, zato što je dobio tu etiketu. To je za dinamiku jednog razreda dosta stabilizirajuće, a za dijete je loše.”

Do prije tridesetak godina držali su da su hiperaktivna djeca zapravo depresivna, da svoju depresivnost ne pokazuju tugom, plačljivošću i sličnim manifestacijama, nego putem hiperaktivnosti, motoričke akcije. Danas se paradigma obrnula, drže da kod osoba s hiperaktivnošću zapravo postoje i suptilne promjene u funkcioniraju mozga te da oni imaju veći rizik za razvoj depresije u adolescenciji.

“I jedna i druga paradigma korisne su u praksi, jer iz anamneze nekih adolescenata koji su sada ovisnici dobijete podatak da su ‘teško odgojiva djeca’. Imam pacijente kod kojih je ADHD dolaskom u adolescenciju, unatoč ranijem liječenju, doveo i do poremećaja ponašanja, droga, alkoholizma...”, kaže dr. Begovac.

Nekad se u terapiju uključe i lijekovi. “Ima slučajeva da je dijete toliko hiperaktivno da s njim ne možete raditi ni psihoterapiju niti bilo koje druge terapije dok ga lijek ne stabilizira. Jednostavno vas ne mogu pratiti”, objašnjava liječnik. Ipak, medikamenti se daju, ako je potrebno, uglavnom samo školskoj djeci. Djetetu, kažu stručnjaci, ne treba spočitavati te njegove negativne strane, velika je zabluda da ako su hiperaktivni ne valjaju ni u čemu.

Dr. Begovac ilustrira da je, primjerice, važan i podatak ide li dijete na kakve slobodne aktivnosti. Neko dijete može imati ADHD i rado igrati nogomet. “Obično pitam na kojoj poziciji igra, napad ili obranu, ako je u napadu onda je prodorniji, to mu je moguće i karakteristika ličnosti. Pitam ima li dijete kućnog ljubimca, djeca mogu imati ADHD, a biti jako dobra u nekoj disciplini. No, na prvu ruku okolina uočava samo njihov nemir, a ne i talente. Bitno je da roditelji takvoj djeci daju jasne, precizne upute, da točno kažu što se od njih očekuje (npr. trebaš napisati zadaću) te da ne dobivaju kontradiktorne poruke od roditelja. Bitno je i ne ići samo kaznama, no oni krše pravila i nužno trebaju strukturirani pristup... Dijete mora imati obaveze, a roditelj treba znati postaviti granicu.”

Koliko terapija pomaže? “Nisam vidio primjer djeteta s ADHD-om gdje mi nismo baš ništa mogli pomoći. Iz glave ću vam, okvirno, kazati da se do 70% bitno pozitivno promijeni nakon terapije, da puno bolje funkcioniraju. Najbitnije je izbjeći kasnije posljedice”, govori dr. Begovac.

Najmlađe dijete kojem je dijagnosticirao ADHD imalo je tri godine. “Nije bila sposobna održati pažnju ni na jedan smisleni zadatak, ni na što se nije mogla usredotočiti. To je iznimka, njoj sam dao lijek, makar je tako mala. No samo se s lijekom mogla usredotočiti i umiriti do mjere da bi mogla sudjelovati u nekim aktivnostima u vrtiću. Danas ima 10 godina, ide u školu, voli crtati, više mi ne dolazi redovito na terapiju, jer nema potrebe. Dolazi jedino na kontrole.”

Kaže da ponekad kod roditelja djece s ADHD vidi također tragove ADHD-a. “Prepoznam to u pokretima, u ponašanju, nefokusiranosti na pitanja, u tome da su nestrpljivi već u čekaonici, u impulzivnosti. Tata kaže: ‘Ja sam bio takav kad sam bio mali, ali znate doktore ja sam se ipak malo smirio.’”

S djecom s ADHD-om, s kojom dr. Begovac radi psihoterapiju, rehabilitatorica Vesna Broz radi na tehnikama koje pomažu učenju, mentalnim mapama. Ima dvadeset godina iskustva i primjećuje: “Imamo neusporedivo više posla negoli prije, jer se danas taj problem više prepoznaje. Djecu nam upućuju odgajatelji, učitelji, školski liječnici, pedijatri i sami roditelji su dosta informirani preko medija...”

Sjedi za stolom s 12-godišnjakom, ispred njih je udžbenik povijesti. Dio lekcije o otkriću Amerike i novim pomorskim putovima čita Vedran, drugi dio pročita profesorica Broz, potom na A4 papiru kreću raditi mentalnu mapu. “Važno je da ona bude šarena, da Vedran može vizualizirati ono što uči.” U natuknicama, krupnim slovima pišu bitno. Terapija traje 45 minuta. Svaki put dijete donosi ono što mu je u školi bilo teško, a ovdje uči kako se probiti kroz to, njemu teško, nezanimljivo gradivo, kako strukturirati učenje. Iza Vedrana ulazi 11-godišnjak. Vida muči hrvatski. Rade mentalne mape na koje različitim bojama izvlače različite vrste riječi.

“Radim s djecom na ponašanju, često s grupama djece. Napravim grupu od troje, četvero, u kojoj jedan ima ADHD, a ostali neke druge poteškoće, recimo epilepsiju, emocionalne poteškoće. Kad dijete s ADHD-om vidi da i druga djeca imaju poteškoće, lakše se nosi sa svojim problemima. Pričamo kako se osjećaju, kakve su probleme imali u školi, kod kuće, djeca jedno drugom daju savjete, nastavimo to prorađivati i pronalaziti nekakva rješenja... Najveći je problem u odnosima s vršnjacima, djeca s ADHD-om često impulzivno reagiraju na provokacije pa im govorimo kako se treba ponašati u takvoj situaciji. Jedan dječak se žali da su mu se smijali kad je nešto krivo rekao, a nakon tog sata su mu govorili da je glup... Pričamo što napraviti u takvoj situaciji, pa mu djeca znaju reći: ‘Nemoj tako reagirati, trebao si otići učitelju ili pedagogu, ili reći roditeljima...’ Kad on to čuje od vršnjaka, a ne od mene, često mu se brže ‘primi’ poruka. Dobro prihvaćaju sugestije vršnjaka, jer njima su vršnjački odnosi i razmišljanja vršnjaka najbitnija”, opisuje Broz.

S djetetom u početku radi individualno, poslije ga uključi u rad s grupom. Na grupnu terapiju djeca dolaze dva puta mjesečno. Kad dobro upozna dijete, prof. Broz piše naputak za školu, kako postupati s djetetom. “Najčešće preporučim individualizirani pristup. U školi postoji prilagođeni program, no to je za djecu smanjenih intelektualnih mogućnosti, a ovo su djeca dobrih intelektualnih sposobnosti, ali su neuspješna u učenju.”

Među učenicima zbog entuzijazma uvijek omiljena profesorica matematike Boženka Lončar imala je već 35 godina staža kad je te jeseni, na početku iste školske godine u dva različita razreda dobila dva učenika s kojima, prvi put u karijeri, nije znala ni što bi ni kako bi, jer što god da pokušala – nije dalo rezultata. “Na školskom satu vrti se na stolcu, igra se sa sadržajem pernice, pa prevrće po bilježnicama učenika do sebe, ne miruje ni tri minute u komadu, usred sata šeće razredom bez pitanja, događalo se da si pod nastavom radi sendvič, jer je, kaže, ‘ogladnio’, ili izvuče mobitel i šalje poruke, mirno kaže: ‘Pa moram, mama me je zvala’”, i danas dobro pamti detalje profesorica Lončar.

Tražila je sastanak s roditeljima. “Kad su mi roditelji oba dječaka rekli da im djeca imaju ADHD, kao da su mi poručili nešto na kineskom. Nisam imala pojma što je to. Tek sam poslije shvatila kolika je sreća i za učenike i za mene bila da su ti roditelji bili otvoreni, da mi nisu zatajili dijagnozu. To je meni jako pomoglo da mogu pomoći njihovoj djeci. Nažalost, puno roditelja krije da dijete ima dijagnozu”, kaže sad po pitanju ADHD-a u razredu vrlo iskusna profesorica.

“Ne treniram strogoću na djeci, mislim da to nema efekta, ali baš nikada dotad nisam imala problema s disciplinom u razredu. Pomislila sam što me je to strefilo baš pred penziju, u čudu sam bila, a onda sam pomislila: ‘Je, a sad mi je to dijete u razredu, moram nešto s njima raditi, moram im pomoći, što ću sada?’ Nazvala sam višu savjetnicu za matematiku, ona je rekla da o radu s djecom s ADHD-om ne zna puno, ali da me može spojiti s psihologom, socijalnim pedagogom... I tako sam krenula učiti, razgovarati sa stručnjacima, čitati literaturu...” Bilo je to prije pet godina, danas, makar je odnedavno u mirovini, profesorica Lončar educira hrvatske učitelje i nastavnike kako raditi s djecom s ADHD-om.

Danas na dijagnostiku dolaze i odrasli.

Tomislav Tukša do 23. godine nije znao da ima ADHD, ali je znao da se sa svakodnevnim stvarima koje traže koncentraciju pati više nego drugi oko njega. “Vidio sam da učenje većini ide puno lakše nego meni”, kaže. Pomoć stručnjaka nije tražio. Patio je i šutio, kaže, “mislio sam da je to normalno.” No, studirao je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, pa su, u sklopu jednog od kolegija, došli i do ADHD-a. “Kad smo počeli govoriti o ADHD-u, sve sam više vidio sebe u tome. Gradivo na faksu bilo je sve opsežnije, predavanja sve duža, počeo sam se pitati što je stvarno meni... i tako sam odlučio doći na dijagnostiku. To je trajalo dva dana, po dva sata, uglavnom sam ispunjavao testove, vremenski ograničene zadatke koji uključuju logičko slaganje kockica i slično.”

Potom razgovor s psihologom i logopedom i rekli su mu – ADHD. “Odmah sam osjetio olakšanje. Konačno sam dobio odgovor na pitanje koje si postavljam otkad se znam – što je meni?!”, pamti.

ADHD dijagnoza podrazumijeva i pravo na određene prilagodbe na fakultetu i u školi. “Saznao sam da imam pravo riješiti ispit u više dijelova, da ne moram cijelo gradivo odgovarati odjednom, nego kroz neku vrstu kolokvija. Također, mogu izaći na ispit izvan ispitnog roka, dobiti duže vrijeme za pisanje pismenog...” Napominje da se ne radi o snižavanju kriterija. “Ne gledaju oni nama kroz prste, nego nam daju više vremena. Jako malo ljudi to koristi, jer nisu svjesni da njihove teškoće imaju dijagnozu. Pored ADHD-a je najčešća disleksija, a mnogi je također nisu svjesni. Ako pak znaju da imaju poteškoće, ne znaju da imaju i pravo na prilagodbe”, govori Tukša, koji je nakon diplome upisao još jedan fakultet, trenutačno na Muzičkoj akademiji studira solo pjevanje, intenzivno se bavi i fotografijom te videoprodukcijom, piše Globus.

To što zna da ima ADHD, višestruko mu olakšava život. U školi se mučio s matematikom i lektirom. “Bilo mi se teško koncentrirati na sadržaj, ali kad sam saznao da imam ADHD, počeo sam razmišljati o zvučnim knjigama, slušanju knjiga i sad mi ide lakše...”

Problemi s vršnjacima počeli su još od vrtića. U školi su ga držali lijenim i agresivnim. Teško je sklapao i zadržavao prijateljstva. “Nisam bio agresivan, ali sam bio impulzivan. Bilo mi je teško pratiti razgovor između više osoba, fokusirati se i sudjelovati u razgovoru u društvu, pa bih se osjećao izolirano. Danas biram manje grupe, družim se jedan na jedan, to mi je puno ugodnije.”