Da Rolling Stonesi ili američki predsjednik dolaze u Hrvatsku četvrti put u petnaestak godina, sve da je Hajduk poput Dinama četiri puta mijenjao ime i datum osnivanja, i da mu je na svaki jubilej došla Barcelona s Leom Messijem, već bi Hrvatima dopizdili i Stonesi i Obama i Messi. Iz nekog nejasnog razloga, međutim, svaki put kad iz Rima dolazi Sveti otac Hrvati potpuno pobenave. A dolazi u Hrvatsku češće nego izvjestitelj Europske unije Hannes Swoboda. Znaju ga već svi zagrebački taksisti i konobari.
Vilkomen in Kroacijen
- Kao i obično? - s dosadom će Svetog oca pitati konobar.
- Aha – odgovorit će papa listajući Sportske novosti. Posjet Benedikta XVI. za nekoliko dana bit će već četvrti posjet nekog pape Hrvatskoj, a Hrvati i opet poludjeli. Jadranka Kosor već pripremila Stepinčevu sličicu za autogram, vrijedno uči protokol i njemački jezik – “Vilkomen in Kroacijen, hajlige fater, Vilkomen in Kroacijen, hajlige fater...” - a narod već mjesecima pravi licitarska srca, raspela od lakiranih školjaka i makete šibenske katedrale od šibica u porirodnoj veličini, sve se nadajući kako će mu strogo osiguranje dopustiti da papi osobno uruči taj skromni znak zahvalnosti.
Hrvatski su biskupi sagradili tako cijelu velebnu palaču s panoramskim liftom i obložili je skupocjenim poludragim kamenom, sve za jedno noćenje gosta iz Italije! Cijena predsjedničkog apartmana hotela Burj el-Arab u Dubaiju sitna je munita u usporedbi s papinim apartmanom u palači Hrvatske biskupske konferencije, gdje jedno noćenje košta oko šesnaest milijuna eura. Nije to ni za besramno bogati Vatikan mala lova.
Sve je plaćeno
- Š... šesnaest milijuna eura?!!? - gledat će sutradan ujutro herr Ratzinger s nevjericom u račun.
- Zapravo šesnaest i pol – ljubazno će ga ispraviti mladi svećenik na recepciji palače na Ksaveru.
- Vožnja panoramskim liftom je besplatna, ali imali ste dva poziva u inozemstvo i pelinkovac iz minibara. I da, ono na televiziji, to znate da se posebno plaća?
- Glupane! - prekinut će ga iznenada menadžer hotela, nadbiskup Marin Srakić, pa se sa smješkom okrenuti Svetom ocu.
- Sve je u redu, gospodine, momak je novi, sve je plaćeno.
- I ono na telev...?
- Ales sređeno, feršten? Ales gut, hvala na posjeti, dankešen, dođite nam opet, aufiderzen und gliklihervajze!
Hrvati su, eto, široke ruke kad dočekuju Svetog oca. Desetak milijuna eura, ne računajući smještaj na Ksaveru, koštat će ih njegov novi nastup na Hipodromu: za taj novac mogla su se u Zagrebu sagraditi dva nova javna zahoda, ili organizirati pet gostovanja Barcelone, i još naplaćivati karte po sto eura. Manje bi koštalo da je svim Hrvatima plaćen izlet u Rim, nego jednom papi izlet u Hrvatsku, ali Hrvati ne žale kad dolazi Petrov nasljednik. Ne dolazi on u Hrvatsku svaki dan. Nikad, recimo, nije u Hrvatsku došao u petak.
Zanimljiva je to stvar, jer bi čovjek očekivao da je tako ustreptalim Hrvatima upravo neviđeno stalo da čuju što im rimski biskup ima reći. Da na Hipodrom dođe, štajaznam, Johnny Štulić, svaka njegova riječ bi se pamtila i zlopamtila. Hrvatima, međutim, dođe papa, oni mu za jedno noćenje sagrade cijele dvorce od oniksa, naspu pola Nizozemske mora i zaduže se kod kamatara iz MMF-a do konca kenozoika, a onda – da li zbog silnog uzbuđenja ili nečeg drugog, sam dragi Bog zna – preko noći zaborave sve što im je papa sinoć govorio.
- Nešto u vezi restrukturiranja brodogradilišta...? - nesigurno odgovaraju sutradan ujutro.
- Jok. Više zapravo o jugonostalgiji, bratstvu i jedinstvu. “Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture, istu privrženost Kristovom evanđelju. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? Zato je nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. To je put jedinstva i mira, koji se ne smije izbjegavati... Kada čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, počinje se klanjati ispraznim idolima, čak i obožavati idole jedne nacije, jedne stranke, da bi potom u njihovo ime opravdavao mržnju, diskriminaciju i silu.”
- Ko je to rekao, Stipe Šuvar?!
- Papa Ivan Pavao II., za prvog posjeta 1994. Ili: “Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš!’, dok se gaje namjere nasilja i osvete? Želim samo da oni koji su odgovorni za javnu vlast ove plemenite nacije, uvijek slijede miran put u pronalaženju rješenja teških i osjetljivih, a još uvijek nerješenih pitanja, kao što su ona koja se odnose na uspostavu suvereniteta na cijelom nacionalnom teritoriju.”
Da je navedene riječi usred srpske okupacije četvrtine Hrvatske rekao, na primjer, Johnny Štulić, živ ne bi napustio Hipodrom. Na svaki Wojtylin poziv na jedinstvo i bratsku solidarnost sa Srbima Hrvati su, međutim, u ekstatičnom svjedočenju vjere plakali i mahali maslinovim grančicama, mahali su mu i ponavljali “očenaš” i dok su ga ispraćali na aerodromu, a onda, čim je avion nestao za oblakom, krenuli u “nasilje i osvetu”. Imali bi, ne sumnjam, Hrvati tada štošta reći na temu bratstva, jedinstva i “mirnog rješenja”, ali Ivanu Pavlu zbog nečega to nikad nisu rekli. Već sljedeći put, kao da ništa nije bilo, opet su odriješili kesu i zapjevali “Očenaš”.
Zato je, eto, svaki novac potrošen za papin dolazak bačen novac. Žali bože para. Sve što Joseph Ratzinger za koji tjedan bude Hrvatima rekao o europskom bratstvu i jedinstvu, mogao im je reći don Ivan Grubišić za troškove puta, sendvič i noćenje u Internacionalu. Jednako bi ga Hrvati slušali.
I još bi im za trajnu uspomenu ostala na mjestu zagrebačke uspinjače dva nova panoramska zahoda obložena oniksom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....